Marijana Dokoza
Pod nogama gnjevnog stvorenja,
Apolonovom riječi pogođena
Za mrakom mi jutro jasno ide,
Svi životi naši su tek  puki snovi.

Marijana Dokoza
Sjenoviti  zastori s prozora od ruže
Padoše na moje tijelo.
Moj pomahnitali dio se njemu ukaza,
Od svijetlosti te, zaslijepljena bivah.

Kakva me to  kob čeka,
Reći mi nitko neće.
Ne mogu da spoznam lica,
Koji mi život kroje

Marijana Dokoza
U lipnju u onom kraju
Noć je bila vražji mutna
Nečije je srce tražilo izlaz
Iz te sveopće agonije.
Ovaj mi čovjek sasvim nepoznat bijaše,
Sličio je na zvijezdu koja obitava daleko iznad nebeskog svoda
Nekom drskom silom
Nekuda me odvlačio

Marijana Dokoza
Imala sam san noćas
Neobičan, nisam ga htjela, nisam ga vidjela
Nisam ga birala
Netko je drugi bio ja

U njem sam osjećala ljude koje dugo vidjela nisam
Biće kojemu se dugo vremena obratila nisam
Niti sam posegnula za jednom ili dvjema riječima
O stanju njegovog postojanja

Marijana Dokoza
I život je moj satkan od sljepoće,
Vođena rukom slijepca i pjesmom slavuja,
Obgrljena zrakama koje se nalaze iznad oblaka,
Putuje sve dalje, sve više i sve uzornije.

Ne vidim te u svim sanjama,
Ali osjećam tvoj dodir, dodir mira i sigurnosti.
Voljeh te slijepo, slijepo te željah,
Ali, život me odveo od sanjanja tvojih.

Marijana Dokoza
Nada je vrlo krhka stvar.
Dopustiti igrati se s njom vrlo je osjetljivo.
Čovjek joj se utječe, sačinjava se od nje,
U trenutku kada ne može ugledati put kojim kroči.

Bože, ljubav nosiš sa sobom,
Ali, ipak mogu kazati kako je dio ostao negdje tamo.
Gdje je završila nada
Ona ista, krhka, osjetljiva i neprepoznatljiva.

Marijana Dokoza
Slamam se pod svojom težinom,
Putnik sam u slijepoj ulici
I ne mogu osjetiti sve što osjećaš
Oprosti mi!

Mi ne možemo postojati
Gubi se sve pod mojim koracima,
Osvjetljujem ulice kojima prolazim,
Zapravo…, samo je jedna.

Marijana Dokoza
Još si uvijek hrana kojom utažujem svoju glad
Moja si bol i nemir,
Je li to bila ljubav?
Odabrala sam njega.

Zbogom moja ljubavi sa brežuljaka zelenih,
Ne znam postoje li toliko tužne riječi
Koje bi opisale svu bol i ovo stanje,
I primile suze koje me noćas obuzeše

Marijana Dokoza
Tražim spas od nevjerojatno umornih stvari
U vrijeme kad se odmaraju i najtužniji stvorovi
Bilo bi nemoguće tražiti pjesme i note
Samo u mojoj svijesti rađene

Ne posjećujem noć, a zorom se budim
U sasvim tuđim svitanjima
Gdje se vijore tuđe zastave
Pod suzama srdaca umivene plaču

Marijana Dokoza
Život ne može biti život,
I biće moje ne može biti ispunjeno
Sunce me ne može dodirnuti,
Ni svjetlo njegovo osjetiti ne mogu.

Život ne može biti život,
Ako u njemu nema makar zrno tvog dodira,
Blizine koja me sigurnom čini,

Marijana Dokoza
Vodi me kući i oslobodi me,
Čujem zvonjavu na zvoniku stare crkve,
Doziva me,
Kročim teškim koracima bez ruke pomoći.

Vodi me kući i oslobodi me,
Krik za plavim morem čujem
Za suncem koje mi raduje grudi,
Ej, moj dragi, svojom me dobrotom zaštiti.

Marijana Dokoza
Kako da se ne izgubim u rukama večeri,
Dok se  približavaš neljudskom brzinom,
Kako bi se preko tvoje vinula u visine
Oh, kako bih je skriti htjela!

Željela bih odletjeti na mjesto posve nepoznato,
Izgubljeno na dnu mora
Netaknuto od ljudske ruke,
I dotaknuti te instrumentom koji miluje dušu

Marijana Dokoza
Neostvareni san ispod nogu pijetlova
Koji jutrom moje duše radosno buđahu
Ne razumiju ih one, ali niti ne čuju im riječi
Koje zborim iz šumova daljine

Ne promatrajte me kao da ludost sam
To je samo tuđina ukopana u srcu ostarjelom
Iščitana iz lica nesretnih ptica
Koje vape za svijetlom i rosom mokrih livada

Marijana Dokoza
Nitko nije znao koliko sam misli proživjela,
I znam da nitko ne mari za te noći,
A niti jutra
Koje sam dočekala u tišini svoje suze. 

Drhtala je moja duša,
Pod težinom bijelih tratinčica,
Koje si prosipao po mome putu,
Iako se nazirao njegov kraj. 

 Marijana Dokoza
Prilikom susreta sa voljenim Kafkom,
Na um mi padoše neobične misli,
Upitah se; tko li je proputovao mojim mislima,
U ovim prošlim trenutcima.

Tada upitah njega; zar si morao biti toliko nesretan?
Što li je probudilo toliku tugu i stvaraš li stihove još uvijek?
Možda anđelima činiš ljepotu!
Gostuje li tuga još uvijek i u novome ti domu!