ŽELIM ŠTO BLIŽE HRVATSKOJ!
piše; Sonja Breljak

foto©Sonja Breljak

Berlin/Ljetni praznici su završili, o čemu svjedoči i berlinsko, promjenjivo, pravo jesenje vrijeme.
Nakon godišnjih odmora, lagano se popunjavaju klupe u crkvama gdje su misna slavlja na hrvatskom jeziku.
I pjevači crkvenih zborova, po povratku iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, ponovno zauzimaju svoja mjesta i zborno pjevanje dobija opet na punini i ljepoti.
Za prošlonedjeljnog misnog slavlja u crkvi svetog Bonifacija na Mehringdammu, vjernike je ugodno iznenadio i radost priuštio predivni duet. Uz  Antu Bagarića koji na orguljama glazbeno prati crkveni zbor, predivnim je glasom zapjevala i Evelin Novak, sopranistica u berlinskoj Staatsoper  Unter den Linden.
Mladu sopranisticu koja je u Berlin stigla prošle godine zapitali smo za projekte u kojima je sudjelovala tijekom ljeta.
- U mojoj karijeri se u proteklim mjesecima dogodilo stvarno puno toga. Najvažnije mi je to što sam u Hrvatskoj postala više poznata. Imala  sam veliki nastup u Zagrebu u Operi pod zvijezdama 9. srpnja.
Kad sam proljetos došla u Hrvatsku zvali su me dirigent Ivo Lipanović i Dražen Sirišćević, voditelj Opere box i pitali da li bi htjela nastupiti na tom koncertu. A meni je to bio, kako se kaže „san snova“. Tu dolazi branša, ljubitelji I poznavatelji opera.
Imala sam veliki uspjeh što je izazvalo pozornost hrvatske javnosti i medija. Tako da su se i novinari u Hrvatskoj počeli jako zanimati za mene. Imala sam i veliki intervju koji je izišao u Gloriji.
Nakon toga sam pjevala na Rabu, s orkestrom Riječke opera kod profesorice Dunje Vejzović. Tamo sam bila jedan dan i odmah nakon toga sam otišla u Kinu gdje sam bila cijeli osmi mjesec. Ponudu da pjevam u Kini  dobila sam  preko jednog američkog agenta.
Dugo se nije  znalo da li će mi moja matična kućam berlinska Staatsoper odobriti tako dugo odsustvo. Na kraju su me ipak pustili. Bili smo u više gradova. Nikada  nije bilo ispod 2000 gledatelja. Jako su velike dvorane, pjevala sam s njihovim velikim orkestrom i njihovim  jako poznatim  dirigentom, zove se Fan Tao. Tamo sam pjevala vise arija i duet sa teneorom.
Tema nastupa u Kini bila je bečka klasika, pjevala sam Tosku. Ovaj nastup znači jako puno za moju dalju karijeru  i  zauzimat će važno mjesto u mom umjetničkom životopisu. Kineski mediji su, preveli su mi, vrlo pozitivno ocjenili moje nastupe a pozitivan prijam sam uvijek osjetila i po velikom pljesku gledatelja.
Što će se događati u skorije vrijeme u matičnoj berlinskoj opernoj kući?
- Najprije sam od  8. do 11. rujna na gostovanju  u Poljskoj. Bit će tijekom sezone i u matičnoj kući puno premijera  i predstava. Moj ugovor s berlinskom Staatsoper traje do kraja šestog mjeseca iduće godine.
Kakvi su planovi za budućnost? Možda ponovni odlazak u Kinu?
-Pa u Kinu na duže vremena ipak ne bih. Iako, moram reći da se ta suradnja vrlo dobro razvila i vjerujem da će biti još gostovanja tamo. Moj cilj je ipak što bliže Hrvatskoj. Bilo gdje, Muenchen, Stuttgart, bilo gdje, samo da je što bliže Hrvatskoj  tako da prvog slobodnog dana mogu „skočiti“ do Hrvatske. To je moj cilj!

SUSRETI
Emil Cipar

Držim u rukama staru fotografiju …snimljenu davno …davno, na maturalnom putovanju.  Na fotografiji smo …moj tadašnji prijatelj Šimo Đamić …po slavonski …Šima i ja na gradskoj plaži u Starigradu na Hvaru.
Fotografiju mi je upravo dao Šima.
Ni mi sami od nekada nismo više isti… kaže Pablo Neruda u jednoj svojoj pjesmi …razmišljam o tim stihovima dok gledam sliku.
Uskoro nakon vremena u kojem je napravljena ta fotka …život nas je razdvojio i mi se sada vidimo prvi puta nakon toliko vremena.
A prošle su 43 godine.
Moje promjene su mi svakim danom vidljive …a što je sa Šiminim!? Koliko traga je ostavio život na njemu!?
U prvom razredu tehničke škole …na samom početku …zbližile nas okolnosti. Naš razred, kao i svi drugi razredi srednjih škola, bio je mješavina od đaka sa sela i djece iz grada. Gradska djeca su se međusobno poznavala i stvorili su odmah grupu kojoj su osjećali pripadnost.
Mi …djeca iz susjednih sela …sjedili smo zbunjeni i izgubljeni u potpuno novoj, nepoznatoj sredini. Niti imena si nismo znali. Svaki novi školski sat donosio je nova lica …profesore predmeta koje ćemo imati.
Bio je to svojevrsni ritual. Profesori su nas prozivali iz imenika, a mi smo ustajali i rekli odakle dolazimo i eventualno odgovorili na par kratkih pitanja.
Profesor ruskog jezika i povijesti bio je taština u osobi.
I bio je crnogorski nacionalist. Zvao se Nikola Jablan.
Smatrao je da su Crnogorci izmislili duhovitost. Istina …mi smo ga često potvrđivali u tom uvjerenju, jer smo se smijali njegovim glupim primjedbama …ali smijali smo se samo da bi ga oraspoložili, iz straha od lošig ocjena.
Kada je došao na Šiminu stranu u imeniku pročitao je:
-Simo Đamić!?
-Nije Simo nego Šimo! Odgovorio je ustajavši Šimo.
-Pa tu nema razlike!
-Ima, ima …velika razlika …u kvačici je razlika! …odgovorio je Šimo.
Jablan je pocrvenio …ustao i počeo nam pojašnjavati kako je Slavenstvo poteklo od Crnogoraca i da su oni nešto kao duhovni centar …i da je Cetinje …kulturološki gledano …centar svijeta… i tako dalje.
Posljedica je bila jedino činjenica da je on Šimu sa kvačicom odmah zapamtio.
Bilo je to jedino ime u razredu, koje je on za četiri godine zapamtio. Nije smatrao za potrebno zapamtiti imena nas otalih.
Mislio je …ako znaš napamet Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića da je to sve što je potrebno za život. Po njemu je oba djela napisao vladika Petar Petrović Njegoš, samo što je ovo drugo ukrao neki Hrvat imenom Ivan Mažuranić.
A i Osman mu je isto bio sumnjiv, ali njega nikako nije mogao pripisati Njegošu, jer je Ivan Gundulić rođen daleko prije istoga.
Uglavnom …Šimo je bio osuđen na trajnu adinicu iz ruskog i povijesti …Tako je Jablan nazivao jedinicu.
Šima je ortodoksni Šokac. Dijete slavonske ravnice sa izrazito naglašenim šokačkim osobinama. Na ranu ga možeš zavijati, ali ne tjeraj ga na inat, jer će završiti zlom.
Nisam imao problema sa Šimom. Imao je isti smisao za humor kao i ja i znali smo se često podbadati duhovitim primjedbama na račun drugoga, ali smo granice poznavali i poštivali.
Nije smetala ni činjenica da ja nisam Šokac, čak u to doba nisam bio ni Hrvat …bio sam komadić kopna koji je otkinut od matice plutao bespućima oceana tražeći mjesto gdje će ga netko prihvatiti.
Šima me je prihvatio, kao i većina drugih učenika.
To mi je puno značilo i utjecalo na moju kasniju odluku da prihvatim Hrvatsku kao svoju domovinu i Hrvate smatram svojom nacijom. Prihvatila me Slavonija i …Šima s kvačicom.

Prošlo otada gotovo pola stoljeća.
Raziđosmo se, ali se ne zaboravismo. U domovinskom ratu Šima je bio zapovjednik specijalnih postrojbi hrvatske policije.
I kako bi moglo biti drukčije …Šima je bio heroj. Od suboraca cjenjeni i obožavani zapovjednik …čvrst, odlučan…
Šima i njegovi „Anđeli pakla“ …bili su ponos građana Broda. Naši dečki u Vukovaru …govorilo se s poštovanjem.
Šima je bio voljen i tražen. Svi su se rado slikali s njim i slike povećavali i pokazivali. Većina njih htjela je tako istaći svoj značaj.
A „Anđeli pakla“ ginuli. Malo, malo …posljednji ispraćaj iza Male crkve u Slavonskom Brodu. Jednoga dana čak petorica.
Bezbroj ih je ranjeno, ukazano za cijeli život.
Nisam u to vrijeme tražio Šimu. Nisam mu trebao …mogao sam mu samo smetati, a to nisam htio, jer sam znao kakvu važnost ima njegova borba i koja je opća korist od nje.
Bio sam samo ponosan na našega Šimu s kvačicom.
Kolega Željko Mužević pratio je ratne događaje iz prve ruke i često mi je podnosio izvještaj o Šimi.
-A jebiga …znaš ti našeg Šimu. Ide tamo gdje nitko drugi neće, a pun je gelera, tako da ne bi smio prići nekom jačem magnetu.

Rat prošao …sve se izmjenilo. Broj osloboditelja Hrvatske stalno raste ..što više godina između oslobođenja i danas …sve više branitelja. Trenutno ih na Spisku branitelja preko pola milijuna.
Sa nevjericom i gađenjem gledam kako se iskrivljava jedna istina, pravi jedna kriva povijest, kao se sustavno i organizirano pravi kriva slika o našoj svetinji …Domovinskom ratu.

Jednoga dana zvoni telefon. S druge strane je Šima. Ne mogu vjerovati, ali …prepoznajem mu glas i nakon toliko vremena.
Dogovaramo susret.
Sjedimo u bašči restauracije „Eden“.
Šima stavlja na stol knjigu.
Naslov knjige je „Harakiri na ustaški način“.
-To sam napravio zbog moje djece, nek se zna kako je bilo!
Rekoh već da se u Hrvatskoj želi stvoriti slika o Domovinskom ratu kakva bi svijetu odgovarala. Šimini „Anđeli pakla“ ne pašu u tu sliku.
Ali „Anđeli pakla“ su Šimina djeca o kojima on brine i danas. I sa suzama u očima, suzama koje ne može od mene sakriti priča o svojoj poginuloj djeci, koje je mrtve držao na rukama. Htio bi da ne ispadne da je to bilo uzalud.
Ali …ne uklapa se u kontekst. Šima nije više potreban …Šima treba otići. O ratu će pričati oni koji to bolje znaju, koji su na rat imali globalni pogled iz Münchena, Chicaga, Los Angelesa…
Šta zna Šima o ratu? On je znao samo borit se na prvoj crti …izvlačiti mrtvu i ranjenu djecu iz obruča, sahranjivati ih, tješiti ih, podizati ponovo borbeni moral kod preostalih…
Klonuo Šima.
-Ma sve ćemo ti dati Šima …položaj, novac, privilegije… samo šuti!
Ali ne ide …jebiga! Ovaj Šima nije obični Šima …ovaj je s kvačicom.
A za tu kvačicu zapeli i pali na nos mnogi.
I Nikola Jablan …i Arkan …i kapetan Dragan.
Drugi dan smo ponovo zajedno, ali u većem društvu. Njegovi prijatelji iz Muškog komornog zbora crkve Svetoga Trojstva.
E tu je na trenutke opet onaj stari Šima sa fotke koju sada držim u rukama. Pokazujemo ostalima kakvi smo frajeri nekada bili. Šale i duhovitih zajedanja na pretek.
I sve bi bilo u najboljem redu usprkos godina, rana i gelera u tijelu.
Ali …ranjena je i šokačka duša.
I tu ranu naniješe mu ljudi koji se u Hrvastvo zaklinju.
Nitko ne želi čuti istinu. Istinu, koja je takva kakva jest, jer Šima za drugu ne zna.
A ona je zapisana u knjizi „Harakiri na ustaški način“.

Nije ovo kraj priče o Šimi s kvačicom. Priča tek počinje. Upoznali ljudi Šimu i misle da je to sve.
Ali nije!
Ostala je još kvačica.

PS: Prijateljski opominjem i savjetujem sve one kojima Šimini lik i djelo smetaju …upoznali ste možda Šimu …zadovoljite se time …pokušajte izbjeći upoznati i kvačicu, koja uz taj lik pripada. Nemojte to činiti iz više razloga:
…prvo: Niste Hrvati dovoljno da bi to uopće mogli shvatiti!
…drugo: Bojim se da vam neće uopće prijati!
…treće: Šima nikada neće iznevjeriti svoju djecu …svoje šokačko porijeklo …svoju Slavoniju!

OSVRT
piše: Nada Landeka

Prije pedesetak i više godina, većina stanovnika Hrvatske živjela je na selu. Samo mali broj školovanih je imalo sreću nastaniti se u velikom gradu, osigurati kvalitetan stambeni prostor i mirno živjeti uz svakodnevno obavljanje svojih radnih i drugih obveza.
Preseljenjem u grad, polako se u njima gubio i onaj „seoski štih“ i svakim danom je naočigled iz seljaka postajao građanin. Otmjen, uglađen, lijepo obučen, uspješan u svom poslu i u  predstavljanju svima oko sebe.
Dani su građanima prolazili u ispunjavanju svakodnevnih zadataka, potrebnih da se osigura egzistencija na nešto višem nivou nego na selu, a tome su na kraju krajeva i težili prilikom doseljavanja u grad. Sve manje i manje je ostajalo vremena za neke male, obične stvari, poput roštiljanja, raznih svečanosti, nedjeljnih druženja, boćanja, kartanja, i mnogih drugih sitnih radosti koje su sve do prije nekoliko godina nadopunjavale život.
Luksuzniji život povećao je i potrebe za novcem. Vremena za zabavu ima sve manje, a rada sve više. Što više rada, to manje novca. Kako …sad svi razmišljaju!  Jednostavno,  čovjek stvaranjem bolje egzistencije mora više raditi da bi imao dovoljno novca sve potrebe podmiriti, a višesatnim radom na nekoliko poslova, povećava i troškove, dok  ni želje nisu ostale iste, nego svakim danom sve veće.  Napor za što većom zaradom počeo je gubiti  u trci sa vremenom i trendom.
U toj trci, negdje putem, izgubio se čovjek. Postao je rob svakodnevici u kojoj radi trenda i predstavljanja samog sebe u poslovnom svijetu mora imati skupocjeni automobil, markiranu odjeću, zlatni nakit nadopuljen draguljima, skupocjeni sat, frizuru, izmanikirane nokte, franch, i još puno toga što današnja moda i život nalažu.  Nabacivajući sve te vanjske znakove lijepog i situiranog života na sebe, zaboravio je zadržati osmijeh.
Sve manje i manje, ili gotovo nigdje, ne mogu se naći ljudi sa osmijehom na licu. Promatrajući sve one koji prolaze našim ulicama, lako je uočljiv grč na licu, strah od sutra, borba za plaću koju su zaradili ali nisu sigurni i da će je dobiti, borba za kupnju školskih knjiga, odjeće, obuće, svega potrebnog mališanima.
Borba za podmiriti obveze za stanovanje, hranu, benzin, sve te vanjske a i skrivene borbe ukrale su ljudima osmijeh i sjaj u očima. Izgubili su ne samo osmijeh i sjaj u očima, nego i sami sebe.
Mnogi su zaboravili na društvene norme, na kodeks ponašanja, na umjerenost u zloći i izguravanju drugih radi svog vlastitog probitka, i novac im je postao najvažnija stvar na svijetu,  ljudi su mu se počeli klanjati kao nekad zlatnom teletu.
Istovremeno, sve  u onom selu, koje su nekad davno napustili radi vlastitog probitka i napretka, ostalo je gotovo isto. Ljudi u njemu nenavikli na svakodnevne probleme građana, okupirani su sa samo nekoliko stvari – da ne bude suše, i da ne bude prevelike kiše kroz godinu, kako bi uspjeli sve poslove odraditi za lijepog vremena, a zalihe stečene kroz ljeto  spremiti za zimu.
Zadržali su i svoj osmijeh.
Svi mi koji smo imali sreću biti pozvani kod prijatelja koji žive u rubnim dijelovima grada, ili na selu, uživali smo u mogućnosti da „napunimo baterije“ za nove napore koji nas očekuju gotovo svakodnevno.
Uz njihovo lice ukrašeno veselim i srdačnim osmijehom čovjek lako zaboravi na sve probleme. Dođe mu da se ponovno vrati u djetinjstvo, u doba kad smo sa osmijehom i radošću uz baku ili djeda, ili roditelje, veselo tapkali uz korito puno mljevenog mesa, koje su grabili i punili crijeva da bi napravili domaće kobasice.
Još uvijek se  ovi ljudi jednako vesele, i uz jednaku radost kao i nekad prave sve domaće poslastice, i  srdačno pozivaju prijatelje da im se pridruže u degustaciji. Samo jedan dan proveden u ovakvom okruženju dovodi nas do zaključka, da mi, građani, koji toliko teško i naporno radimo da bismo bolje živjeli, u stvari uopće ne živimo.
Mi preživljavamo, od danas do sutra, od plaće do plaće,  ponekad noću, uz orošene trepavice, sakrivajući od djece zabrinutost, razmišljamo što i kako dalje. I ne možemo si priuštiti da budemo nasmijani jer je previše tuge i patnje oko nas nabijeno. Zato bi bilo jako lijepo kad bismo što češće mogli navratiti po  veliku dozu osmijeha i srdačnosti,  kod prostodušnih ljudi, koji putem nisu zaboravili ostati čovjek.
Nerijetko se sretne poslovni čovjek,  uglađen, u svemu uspješan, kako umjesto da nakon posla ide kući, radije obilazi lokalne birtije očekujući da će vrijeme izbrisati njegovu nelagodu i brige.
Izbjegava odlazak kući, jer ga kod kuće čekaju razni zahtjevi koje treba podmiriti, a ukoliko nema dovoljno novca,  zauzvrat svađe ima i previše.  Zato radije sjedi sam, lunja okolinom i  očekuje nekakvo čarobno rješenje. Ne može se nikome niti požaliti, kad u gradu svi imaju iste probleme.

Ne tako davno, bila sam pozvana  u klijet, na slavlje Sv. Vinceka. U društvu nekoliko vinogradara, kuhano vino, kuhane kobasice, srdačni osmijeh i razgovor, osjećala sam se kao u raju.
Iako potpuno nepoznata ljudima oko mene, došavši u pratnji osobe koja je bila pozvana, nitko me nije pitao zašto sam došla, niti me tko poprijeko pogledao., svi su bili sretni da sam bila tamo.
I ja sam bila sretna, jer tako jedan lijepi dan, u društvu  divnih ljudi kojima je na umu samo da žive, bez ikakvih grešnih  razmišljanja,  teško da ću ubrzo opet doživjeti. A meni se tog trenutka učinilo da se družim sa zaista „velikim ljudima“ jer njihov osmijeh i srdačnost daleko su privlačniji  od brda novca kojem svaki dan težimo.

foto:Sonja Breljak

HRVATSKO-NJEMAČKO  PRIJATELJSTVO  S JERUZALEMOM
Piše: Sonja Breljak

Berlin/Susreli smo ih ove nedjelje u sakristiji crkve svetog Sebastijana, prije početka mise na hrvatskom jeziku. Ana Draganović, aktivna, mlada vjernica, članica Franjevačke mladeži i učenica jedne berlinske katoličke gimnazije, upravo se pripremala preuzeti jedno od misnih čitanja.

U društvu je mame  i simpatične  prijateljice, njene vršnjakinje. Na prvi pogled ništa neobično. A ipak! U razgovoru, i riječ po riječ, doznajemo novosti i zanimljivosti iz Anina života.
Naime, prijateljica s  kojom je Ana netom stigla na nedjeljnu misu, njena je vršnjakinja iz dalekog Jeruzalema.
Stigla je u Berlin zahvaljujući razmjeni dviju partnerskih škola, jedne njemačke, berlinske i jedne izraelske, iz Jeruzalema.
Ana je djevojčici iz Jeruzalema, domaćica za njena boravka u Berlinu. Potom će na jesen, prema već uhodanim pravilima školske razmjene, i naša Ana Draganović, u uzvratni posjet.
Tako će se ostvariti Anina dugogodišnja želja da posjeti Jeruzalem i sveta mjesta.

- Naša škola, Katolische Schule Liebfrau, organizira učeničke razmjene već deset godina. Zna se kako je u Drugom ratu bilo u Njemačkoj  teško za Židove pa se  ovim  putem želi potaknuti prijateljstvo. Naša škola  organizira  učeničke razmjene sa  Boya  High Scooul iz Jeruzalema. Posjeta je ovdje tjedan dana.
Moja gošća se  zove Adi Regev. Ima 16 godina. Vrlo je mila i dobro se slažemo. Već smo i prije kontaktirale putem facebooka.
Dočekala sam ju, zajedno s mamom u zračnoj luci. Sve skupa je iz Jeruzalema stiglo 14 učenika. Proveli smo ih kroz cijeli Berlin za ovo tjedan dana. Puno toga smo im pokazali. To naravno sve organizira škola. A ja onda još sa Adi provodim i slobodno vrijeme, pokazujem joj kako ovdje žive mladi, kako se zabavljaju, gdje izlaze. Ja ću u Jeruzalem ići u desetom mjesecu i tome se jako veselim, to mi je bila davna želja, rekla nam je Ana Draganović, učenica 12.razreda gimnazije.

-Ovdje je sve prilično drukčije nego kod nas. Naše škole su drugačije, ima više učenika. Mentalitet ljudi je drugačiji. Kod nas su svi malo opušteniji a ovdje je sve organiziranije.
Kad Ana dođe kod mene, ja ću njoj pokazati stari dio grada, moju obitelj i naš način života, nadodala je  šesnaestgodišnja  Adi Regev iz Jeruzalema, vidno zadovoljna  gostoprimstvom obitelji Draganović.

O tome smo par riječi čuli i od Anine mame, Pavke Draganović koja se pobrinula da se djevojčica iz Jeruzalema u Berlinu osjeća ugodno.
- Baš sam presretna s ovim novim iskustvom. Kad mislim na Jeruzalem onda mislim prvenstveno na sveta mjesta. Bio je lijep doček učenika iz Jeruzalema u zračnoj luci. Držali smo zastave Izraela u rukama kao znak dobrodošlice i meni su skoro potekle suze od neke radosti.  Ona mi je postala  kao drugo dijete. Nastojala sam doma sve pripremiti.  Imala je i rođendan  za boravka ovdje pa sam učinila mali dar, nastojala sam kuhati raznoliko. Bogu zahvaljujem na ovom posjetu. A tako gledam i na Anin put u Jeruzalem, kao na Božji dar. Čini mi se takva razmjena učenika kao jako dobra ideja. Meni se čini da bi se takve stvari, razmjene učenika, mogle napraviti i između Hrvatske dopunske škole u inozemstvu i škola u Domovini. Baš sam razmišljala o tome, kako bi to, bez velikih izdataka i truda, povezivanjem škola i obitelji iz raznih mjesta, moglo donijeti puno pozitivnih iskustava  kako našoj djeci vani, u inozemstvu, tako i djeci u Domovini, rekla nam je Pavka, mama Ane Draganović koja u desetom mjesecu putuje u Jeruzalem.
U tamošnjoj zračnoj luci dočekat će ju poznato i nasmijano lice Židovske djevojčice, Adi Regev koja će se, kao i njena berlinska vršnjakinja Ana , truditi da boravak u Jeruzalemu bude lijep nastavak jednog dugog prijateljstva.

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše; Sonja Breljak
Ipak je to bio, kako naslov ove kolumne i kaže …pa i uz znak pitanja iza …svojevrstan povratak doma.
Ne generaliziram, iseljeničkih je sudbina bezbroj, baš koliko i iseljenika. No, ovo je osobna pripovijest.
Dakle, moj ovogodišnji povratak s godišnjeg odmora, pretvorio se, dolaskom u Berlin, u …povratak doma.

Croatia I, Junioren C/foto:Sonja Breljak

EKIPA CROATIA I, JUNIOREN C NA PRVOM SUSRETU

Bilo je to pravo vatreno krštenje najmlađe ekipe SD Croatije, one koja se prema pravilima Berlinskog nogometnog saveza označava kao Junioren C u Kreisligi A. Istrčali su na teren vršnjaka iz FC Schoeneberg koji igraju u Bezirksligi, dakle onoj jačoj od one kojoj pripadaju juniori C berlinske Croatije.
Bila je to dogovorena, prijateljska utakmica a  za tim SD Croatije, bio je to i prvi odigrani susret.

SUSRETI
Piše: Emil Cipar

foto: Emil Cipar

Vozim po prašnjavom poljskom putu slavonske ravnice. Slijedim prijatelja Krunu u crvenom Polu ispred mene. Krunin auto diže oblak prašine, pa moram držati distancu. Ustvari slijedim oblak prašine, a vidljivost je zbog toga dosta umanjena.
Kruno dobro poznaje taj kraj što nije čudo, jer tu je rođen. A mjesto koje nam je zajednički cilj je mjesto na kojemu su Krunini preci stoljećima živjeli. To je mjesto jedna od bezbroj greda u Slavoniji. A greda opet znači da to mjesto i za najvećih poplava ostane na suhom.

SUSRETI
piše Emil Cipar

S dolazećim godinama čovjek se sve češće ogleda unazad. Doživljenoga je daleko više, nego onoga što će se doživjeti još.
U kontekstu tradicije i običaja gledam na doživljeno u životu. Iznenađen sam i razočaran, jer primjećujem da su tradicije …potisnute blještavim ponudama sadašnjice …izgubile puno na značaju. Nekadašnje vrijednosti, koje su sadržavale i koje su određivale život …potisnute su u zaborav.

Ovih dana česti pozivi na kirvaj. A ima i poziva na kirbaj. Oni dolaze s istočne strane Slavonskog Broda. Misli se isto ali izgovara se različito. Pitaju me znanci što je točno. Ne znam ni sam, ali moram istražiti.
Nisam Slavonac po rođenju, ali jesam po ideologiji, da kažem po hrvatskom …svjetonazoru. I sramota me ne znati zbog čega se svetkovina svih svetkovina zove kirvaj …ili kirbaj.

ZNA SE!!!
piše: Emil Cipar

Nema sumnje …bitka za bolju budućnost je počela. Sudionici se već bore za bolje startne pozicije.
Nemoj samo pomisliti da je to bitka za tvoju bolju budućnost. Hrvatski politički establišment počeo je borbu za svoje položaje.
Slavonci to zovu …borba za svoju guzicu.
Treba biti jako naivan i povjerovati da će se u Hrvatskoj bilo što pokrenuti na bolje. I to što izgleda kao bitka u stvari je jeftin igrokaz za puk …takozvani pučki igrokaz.

Dajana Sabo

kao slijevanje boja u duginim znakovima koji
govore da sam opet sanjala nešto natprirodno
i kada su moje oči postale previše tamne
nestalo je svih dobrih stvari da razaznam tebe
u mnoštvu jednolikih osoba,
i prekidam šutnju, uz melodije poznate glazbe
jer mi sve počinje nedostajati
a ti si samo djelić sveukupnog strahovanja
da ću ponovo biti sama
Inspiracija

TRAŽI SE PREVODITELJ HRVATSKOG I SRPSKOG JEZIKA

Berlin/Njemačka savezna upravna služba, servis koji opslužuje organe i službe savezne uprave, traži, u što kraćem mogućem  roku, za jednu saveznu službu sa sjedištem u Berlinu, suradnika s dobrim znanjem srpskog i hrvatskog jezika.
Bliže uvjete ove  zanimljive ponude možete pogledati na ovom linku  Stellenangebot (HTML-Seite)

OSVRT
piše: Nada Landeka

U posljednje vrijeme vrlo često se događa, da se između ostalih i već dobro poznatih oružja, u nečasnim borbama kakve vladaju u Hrvatskoj  - poput krivotvorina u zemljišnim knjigama, krivotvorina platnih lista i mnogih drugih krivotvorina, a koje služe prvenstveno za stjecanje nepripadajuće  imovinske koristi, mnogi služe i klevetom, blaćenjem ili iznošenjem raznih neistina na raznim forumima ili portalima a sve u namjeri da i na takav način eliminiraju protivnika.
Da bi uspjeli u ovoj svojoj nakani degradacije  konkurencije ne biraju se ni način ni sredstvo.

PODMLADAK JE BUDUĆNOST KLUBA
Tekst i slike: Sonja Breljak

ČUKINE PRIČE

Ljudi moji…

…evo čemu je mene dovelo moje pisanje. Ne slutim nikakvo zlo …kod bake sam …baka kuha hrenovke …ja ugodno ljenčarim …kad gazdin mobitel zvoni. Znam da to ne znači ništa dobro po mene.
I bilo tako! Televizija želi čuti moje mišljenje o novim događajima u