Sonja Smolec
Grozno! Nevjerojatno! Danas je mama ljuta jer tata, umjesto da iz dnevne sobe iznese tepih na dvorište, opet sjedi u podrumu i divi se svojim igračkama – vlakiću koji vozi po vijugavim tračnicama i penje se i spušta po brežuljcima koje je on sam napravio od gipsa. Vlak prelazi preko mostića i rječice od prave vode ulivene u plastičnu posudu koja se svako malo prevrne i u podrumu napravi poplavu a onda on uključi uređaj koji bi trebao u sebe upiti svu vlagu.
ISELJENIČKE PRIČE ….Iz naše arhiva /objavljeno 29.06.2010./
piše: Sonja Breljak
Ima tome već 16 punih godina kako se, jednoga hladnoga jutra s kraja veljače, umorni i iznemogli od truckanja, duge vožnje, neizvjesnosti i tegobe, iskrcasmo na berlinskoj autobusnoj postaji na Kaiserdammu.
Od tada, pa do danas, nisam zaboravila skoro niti jedan korak, načinjen toga i narednih dana. Kolega s kojim surađujem na jednoj knjizi, uporno sugerira;- Pa piši o tome! A meni još uvijek teško. Riječi, poput kamena koji se otkida od velike stijene. Takva ta sjećanja, tvrda, teška…pa valjda zato.
Najstarije dijete nam, tada imalo pet godina. Djevojčica. Iza nje
SUSRETI
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Može se ova pripovijest naslova Tko pjeva … smjestiti u rubriku SUSRETI iako će njen sadržaj svakog trenutka prijetiti pretvoriti se u stvari u susret sa samom sobom. Istina, na gornjoj fotografiji nije moja malenkost …e pa sad netko je morao biti i iza foto aparata …ali tu sam. Ma zamolim ponekad i druge pa nastanu i fotke na kojima sam i ja ukoliko skupu pripadam …ali eto to ti je kad daješ fotić drugima u ruke, zna faliti koja glava, noge …pa nije uvijek za objavu. Dakle, fotka …bez mene …je tu. Nastala je u prošlu nedjelju, na Cvjetnicu,
ISELJENIČKA PRIČA
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Trebao je ovo biti prilog u rubrici Susreti. Ali, eto, spletom okolnosti, do susreta s konkretnim događajem iz ovog teksta u stvari i nije došlo. Stoga se sve ”preselilo” u drugu rubriku, onu Iseljeničkih priča. Jer …priču i njene protagoniste dobro poznajem. Istina, ne svih 50 godina …jer o tome se u ovoj pripovijesti radi, no, ipak dovoljno dugo da mi i glavni likovi i njihove sudbine, pronađu toplo mjesto u srcu. Eto ..ima tome skoro mjesec dana kako sam netom prošlu subotu i nedjelju rezervirala za odlazak u Frankfurt. Obećah doći na završnicu Večernjakove domovnice. U to ime, dan prije puta čestitah starijoj kćerki rođendan koji je padao
ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Otkako se svakodnevno bavim tražiteljima azila u jednoj njemačkoj službi za zdravstvo i socijalu, manje mi ostane vremena za upoznavati, promatrati samo …kako mi to volimo reći …“naše ljude“. Siromašni i progonjeni sloj čovječanstva koji hrli u Europu, u potrazi za boljim životom, većinom je uskih potreba i promatranja, a eto ipak proširi moje vidike. S malima se bolje vidi. Tako i ja …što dalje, to više upoznajem i spoznajem ljude i samu sebe. Pa me zanima sve više i tuđa kultura, više volim grad,
IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 29.06. 2010.
IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Berlin/Nije baš sasvim točno da cjelokupno hrvatsko iseljeništvo tijekom ljeta napusti Berlin i ode u Domovinu ili drugdje na ljetovanje. Postoje i oni koje u tome spriječe poslovi, obaveze, bolest. Za odmor i daleko putovanje treba i odgovarajuće prijevozno sredstvo a sasvim sigurno i koja lijepa svotica novca. Pitanje je, raspolažu li njome danas svi Hrvati u Berlinu?!
Prava je šteta da sve hrvatske kulturne i ine aktivnosti u ovo vrijeme, skoro zamru. Osim večernjih i nedjeljnih svetih misa, te igre balota u kojem od berlinskih parkova, nema
Piše: Sonja Breljak
Berlin/ E pa sad, nije mi spoznaja o Danu žena, bila prva misao dana zu ovogodišnji …dok ovo pišem …skoro već minuli …kako neki vole reći …ženski dan. Posljednjih godina i ne volim baš previše praznike, posebno ne u onom smislu u kojemu njihovo značenje iskorištava i zloupotrebljava trgovina. Ipak …razmišljala sam o tom danu. Iz više razloga. Na poslu se Dana žena spomenuše dvije kolegice Ruskinje, dvoje Albanaca i par Njemica iz
Iz naše arhive (objavljeno 29-06-2010)
ISELJENIČKA PRIČA
piše: Sonja Breljak
Istina, naš dolazak u Njemačku, u Berlin, ni po čemu nije nalikovao načinu na koji su naši ljudi dolazili ili u iseljeništvo odlazili prije toga. Išlo se svojevremeno za boljim životom, što bi rekli, trbuhom za kruhom.
Posla bilo pa se s granice skoro direktno odlazilo za stroj ili neki drugi tvornički posao.
A mi devedesetih stigli nekako naopako, kao pali s neba. Sad ono neko privremeno, takozvano izbjegličko stanje
ISELJENIČKE PRIČE …Iz naše arhive/objavljeno 04. kolovoza 2010./
piše: Sonja Breljak
Berlin/Godina 2003. Sjedimo u uredu naše berlinske odvjetnice …Hoćeš-nećeš, bi prije par godina neophodno obratiti se stručnoj osobi za pomoć. Borba s birokratskim sustavom, nepoznatim pravilima koja na šturom, suhoparnom, pravnom, njemačkom jeziku pojašnjavaju naš status u Njemačkoj i Službom za strance koja nas pritiska, postala nemoguća. Poput borbe s vjetrenjačama. A naš status u stvari …nikakav! Boravak nam se zove Duldung …u prijevodu s
Iseljeničke priče
piše: Sonja Breljak
Sjedila sam dugo pred praznim papirom.
Treba se eto vratiti na početak. Staviti prve rečenice na papir. One za koje često priupitaju i naša djeca. –Pa kako je to mama bilo? I gdje sam tada bio ili bila ja? Zašto je počeo rat? Zašto smo došli u Njemačku?
I druga, slična pitanja. Teško izlaze prva sjećanja. Kolega veli:
IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Dani odmora s kraja proteklog tjedna proletjeli poput vjetra …subota …nedjelja …naš trinaestgodišnjak, onaj mlađi od dvojice sinova, igra nogomet u berlinskoj Croatiji pa umjesto dužeg spavanja, rano nedjeljno, kišno jutro provedosmo na nogometnom stadionu. Poslije …mlađa od dvije kćeri imala godišnji koncert glazbene škole Fanny Hensel. Svira gitaru u sekstetu naziva Guitar Heroes. Trosatni glazbeni doživljaj „pojede“ i ostatke nedjeljnog
IZ NAŠE ARHIVE
ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Danas zasigurno skoro u svakoj hrvatskoj kući u Berlinu, stoji u ormaru posložena barem po jedna duga, bijela haljina ili opravica za dječake što spremno čeka mogući novi naraštaj dorastao za sakramenat svete pričesti, za dan kojega će se mališani uistinu sjećati cijeloga života. Poput mene.
Ovogodišnja, berlinska prva pričest, netom je minula u našoj crkvi svetog Sebastiana. Ja s pažnjom iz godine u godinu, za svake prigode iznova, rado pogledam prelijepe djevojčice u bjelini, pa izaberem poslije naljepše fotose za našu Slobodnu i Živu zajednicu. Onda me nekako neizostavno povuče želja i opet i ponovo uzmem u ruke jednu crno-bijelu fotografiju iz mojeg djetinjstva.
Eto tu, na tom fotosu, sačuvanom i nošenom preko trideset
ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Berlin-V.Gorica-Bugojno / Mi krenuli eto na godišnji odmor baš tom linijom. Ili je godišnji odmor krenuo za nama. Tko bi znao?!
Iz Berlina nas ispratilo kišno vrijeme …od neviđena pljuska jedva sjeli u auto. Jutro hladno. A putem još hladnije. Onim planinskim dijelovima usputne nam Austrije, tek devet stupnjeva.
-Popravi klimu u autu, popravi klimu …spočitavate danima prije puta a sad tražite -grijanje! …smije nam se i podruguje naš „vođa puta“.
Nešto bolje, ugodnije i toplije vrijeme zatekosmo kad u sumrak
Iz naše arhive
ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Od malena pišem. Bile su to najprije pjesme, kratke priče, školski sastavi starijem bratu gimnazijalcu, pa pismeni radovi za upise na fakultete poznanicima, ljubavna pisma slovima i rečenicama nesklonim prijateljima…
Moje odrastanje pratio je i dnevnički zapis iz srednjoškolskog doba onako po uzoru na zapise male Ane Frank.
Nju sam jako voljela.
Hrabra djevojčica bijaše moj uzor.
Iz naše arhive ISELJENIČKE PRIČE, piše: Sonja Breljak
Kod nas se kaže …lako ja iz Bosne ali neće Bosna iz mene! Pa iako je već duže tomu da ne živim u mojoj zemlji, lako li je prisjetiti se njenih mirisa. Potpuno me nikada nisu niti napustili. I sama ih tražim, slijedim i njegujem…
…Kao da sada vidim tu davnu sliku iz moga djetinjstva…
Na štednjaku vri neizbježna, obvezna, praznična sarma, dok mati sva žurna i od rada topla, priprema božićne slastice
