berlin

TAKO TO MORA BITI U ŽIVOTU

Posted on : 24-05-2014 | By : admin | In : VJEČNO GLADAN

15

Iz naše arhive. Objavljeno 28. veljače 2012.

piše: Emil Cipar
Zima 1957. nagovještavala je nekako kraj našim mukama. Otac je povremeno radio u školi, ponekad su ga zvali u mjesni ured nešto popraviti, ponekad u Zadrugu… Nisu to bili veliki poslovi, ali neki dinar je pao, pa se je mogla kupiti mast, brašno, petrolej…

Osim toga bilo je dosta posla i u selu, ali ljudi nisu imali novaca, pa su plaćali u naturalijama …jaja, brašno, slanina, čvarci…

Moj otac je polako prestajao biti „onaj Bosanac“ i postajao je „majstor“.

Majstore …možeš li mi popraviti ovo, majstore možeš li popraviti ono…

A moj otac je mogao sve. Kasnije sam se često pitao …bože kako je to sve izdržao.

I to nije bilo sve. Noću bi odlazio u imovinu i vraćao se sa ramenjašem. Ramenjaš je naziv za stablo koje se moglo donijeti na ramenu.

U imovinu nije išao sam. Niti jedan susjed nije kupovao drva, a niti jedan nije imao svoju šumu. Posluživalo se iz narodne imovine. Šumske staze prema državnoj šumi bile su tih godina dobro utabane.

Problem je bio kako to sakriti od mene. Rekli su mi da nam je šumar to dopustio i ja sam se pravio kao da im vjerujem. Istina …imao sam tek devet godina, ali sam znao da se drva koja su legalno nabavljena ne bi morala skrivati na tavanu. Nije mi smetalo što je otac krao drva, više mi je smetalo što mi lažu.

Ali ipak ..iako nije bilo novaca za meso, niti smo imali ikakvih domaćih životinja imali smo vrlo često pravih kulinarskih užitaka, kojih se i danas rado sjećam i koje ne pripremam jer sam postao komotan, jer nekih namirnica više nema, ili je teško doći do njih.

Jedan od tih kulinarskih užitaka su žganci, prženi čvarci i salatica (matovilac). Krajem veljače odmah bih po dolasku iz škole išao po vinogradima brati salaticu. Ona je mala i sitna i ima samo dva listića …treba nabrati dovoljno za sve.

Bio sam vrlo marljiv i uporan i nabrao bih puno, puno… Kod kuće bih ju očistio, a mama je kuhala žgance, što je tada trajalo dugo i moralo se stalno miješati. Teško je čistiti salaticu onako sitnu, ali to se radi sjedeći i u toplom, pa je u odnosu na branje to bio pravi užitak.

Mati bi popržila na masti čvaraka. To smo prelijevali preko žganaca i jeli sa salaticom. I salatica je bila začinjena topljenom mašću, jer ulja većinom nismo imali.

Za užinu u školi mati mi je većinom pakirala masni kruh. Bila je pravi majstor u tankom mazanju i uvijek joj je polazilo za rukom sa vrlo malo masti namazati puno kruha. Ja sam maštao o tome kako ću jednoga dana kada budem velik i bogat sam određivati koliko će biti debel sloj masti na kruhu. Zamišljao sam ga debljim od debljine šnite kruha.

Rekoh već …domaćih životinja nismo imali, ali i to se počelo mijenjati. Jedne večeri otac je donio kući „nasađenu kvočku“. Bila je to njegova plaća za taj dan. PDV, bankomati i fiskalne blagajne tada nisu postojale.

Otac je „nasađenu kvočku“ donio u dijelovima. Kvočku, zavezanih nogu pod jednom rukom, a jaja i gnijezdo u sepetu nosio je u drugoj ruci. To ti je kao kad danas kupuješ namještaj. Dovezeš ga u dijelovima i kod kuće moraš sastavljati. Ako nisi spretan, ako nemaš potreban alat i ako ne znaš psovati …često imaš problema.

Ali mi smo našu „nasađenu kvočku“ uspješno „montirali“. U jednom kutu pod hoblbankom namjestili smo sepet u kojem je bilo gnijezdo s jajima, mama je kvočki odvezala noge, jedno vrijeme ju je držala u krilu i milovala po leđima, a onda ju je lagano spustila na zemljani pod. Ona nas je nepovjerljivo gledala, ali je ostala mirna. Mati joj je na pod prosula mrvica kruha i ona je počela jesti. Popila je i vodu koju joj mama ponudila i potražila gnijezdo pod hoblbankom. Neko vrijeme je popravljala leglo, a onda je zakunjala u  njemu.

Jednoga dana otac mi reče da nam susjed Franja Pavelić želi darovati dvije mlade zečice. On bi ih uzeo, ali ja moram obećati kako ću se samostalno brinuti za njih, jer roditelji nemaju uvijek vremena. On će napraviti zečinjak, a ostalo je moja briga.

Pristao sam sa oduševljenjem. Već sam zamišljao pečenog zeca na tanjuru sa krumpirom i salatom.

Ali od dvije mlade zečice do pečenog zeca na tanjuru je dug put i traje i traje…

Otac je iza kuće napravio zečinjak i donijeli smo zečice.

Mi smo tada u drugom razredu osnovne škole učili čitati i pisati. O seksualnom životu zečeva nije bilo ni riječi. To sam znanje morao apsolvirati negdje drugdje.

I doznao sam na brzinu puno. Moje zečice trebaju partnera.

Adam je isto imao zečeve. Među njima je bio i partner za moje zečice. Mladi zec kojega je Adam planirao uzgojiti za rasplod. Dogovorimo se da ja jednom poslije škole donesem moje dame na parenje.

Adam nije stanovao uz cestu. Njihova kućica nalazila se u brdu i do nje je vodio uzak poljski put.

U to doba nije bilo kartonskih kutija u izobilju, pa ja svoje dame stavim u jutanu vreću. Adam je već prije odvojio ljubavnika i on je već čekao u štali.

Pustim ja svoje dame i one se nakon nekoliko trenutaka počnu njuškati sa mladoženjom.

Upoznavaju se …prosvijetli me Adam.

I njuškaju se oni i njuškaju, ali ništa se ne događa.

-To traje malo …moraju se dobro upoznati …pojasni mi Adam

Ali vrijeme prolazi i prolazi i ništa se ne događa. Moj pečeni zec sa krumpirom i salatom odgađa se i odgađa u nedogled.

U to doba vrijeme nije značilo puno, pa ne znam ni koliko je vremena prošlo, ali ništa neobično se još nije dogodilo. Već smo počeli polako gubiti živce.

I tko zna koliko bi mi tu dugo čekali da u štalu nije ušao Adamov stariji brat Marko. Nakon što smo mu pojasnili o čemu se radi i koja nam je nakana, Marko uhvati za uši Adamovog zeca i podigne ga.

Pa to je žensko …nema od toga ništa …i počne se slatko smijati.

E jebiga! Nismo znali da zec mora biti muško. I što je to uopće muško i žensko …koja je razlika.

Idite vi kod majstora Bokulića. On ima zeca i mi svoje zečice nosimo tamo.

I odemo Adam i ja kod majstora Bokulića. On je bio voljan pomoći nam pod uvjetom da je njegov zec istog mišljenja. A bio je i ja sam imao prvi susret s pornografijom.

I da skratim priču ja sam zečice hranio i timario što nije bilo baš lako. Trave nismo imali, a bilo ju je inače teško naći. Svaki komadić zemlje po polju i brdu bio je obrađen, a travu po međama uzimali su vlasnici za svoje potrebe.

Ali ipak nekako …moje zečice se okotile. Donijele su na svijet 12 malih sitnih crvića i bilo je teško vjerovati da će ta mala slinava i slijepa stvorenja ikada postati ukusno pečenje na tanjuru.

U školi nisam mogao naučiti nešto što već nisam znao, ali zato je u životu bilo još puno toga što se moralo znati i učiti u hodu.

Iz iskustva sa zečevima naučio sam: da treba imati strpljenja, da zečevi ne vole istospolne zajednice i da znaju dozlaboga uznemiriti savjest.

Kako se dogodilo ovo posljednje? Moji zečići porasli su, progledali i postali prokleto umiljati. Svaki dan sam ih vadio iz zečinjaka i milovao i dragao. To su bile moje drage zeke.

I kad sam jednoga dana osjetio da je već došlo do toga da bi jedan od njih mogao u pećnicu progovorila je savjest.

Otac bi me navečer pitao:

-Pa dobro kad će već jednom ti tvoji zečevi biti za klanje …već je vrijeme.

Uf jebemti …naravno, već bi trebalo.

-Ma ja mislim da im još malo treba. Ne mogu oni samo od trave tako brzo narasti.

Provodio sam puno vremena pred zečinjakom. Bilo mi je žao mojih zeki, ali… Ne služe oni nama za ukras. Taj si luksuz ne možemo priuštiti.

Jedne nedjelje kaže mi otac da mu trebam pomoći nešto oko pčela kod pčelara Milića. Otac je od njega dobio nekoliko rojeva pčela, pa bi ih trebali premjestiti u košnice koje je napravio.

I otišli smo poslije doručka kod pčelara Milića. Nije tu bilo nikakvog posla za mene, čak mi nisu dali ni u blizinu pčelinjaka.

Za ručak smo se vratili kući. Već izdaleka osjetio sam miris pečenog mesa što nikada do tada nisam osjetio u našem novom domu.

Taj dan smo jeli pečenog zeca sa krumpirom i salatom. Ne znam zašto, ali zalogaji su mi teško klizili niz grlo i nisam se uopće veselio iako sam tako dugo čekao na taj trenutak.

Nakon ručka otišao sam do zečinjaka i nisam na prvi pogled primijetio razliku. Pogledom sam tražio kojega zeca nema.

Prišla mi je majka i pomilovala me po kosi.

Tako to mora biti u životu …rekla je

Da naravno! …Tako to mora biti u životu.

PS: U priči govorim o zečevima, a radi se ustvari o kunićima. Kuniće često nazivamo zečevima, ali oni to nisu. Naši pitomi kunići potječu od divljeg kunića. Zečevi se od kunića u građi razlikuju po tome što zečevi imaju dulje stražnje noge, dulje uši i užu glavu. Kunići žive u grupama, zečevi ne. Zečevi žive u nastambama iznad, a kunići ispod zemlje. Zečeve se NE može držati kao kućne ljubimce.

Pročitaj i ostale priče iz rubrike VJEČNO GLADAN!

Comments (15)

Ispričavam se na ponovljenom komentaru.Još vazda sam jatele za kompj. Kad bih barem duplić znao obisati. ne da se divljak. P

ćutim čudesan uspokoj koračajući sabrano sada već davnim danima
nakon mnogoljetnog nespokojnog gubljenja
cijeli sam zapravo život eto do sada bio uvjeren u ljekovitost potapanja prošlosti
vrijedi za mene i tolike sličnih oko mene
pa što ako rekosmo pokatkad ponešto što se nekome ne sviđa

koje li uopće godine zbog takve površnosti propituju naše trajanje
zašto bi nas se sjećala sunca iz djetinjstva
kada olako zaboravismo i najsjajnija sijanja
zabrazdismo u mrklinu kojekakvih sumornih bljeskanja
kakvih nas se svakakvih tek davne igre sjećaju
a mi tek kojeg leptira pričvršćena pribadačom na ljepenku
lastin repu slobodnom letu ne vidjeh već stoljećima
niti nam u peti kako sitne radosti raduju i oslobađaju
uglibismo u kal kockanja s gospodom s leptir mašnama ha ha
ni sjeni prostodušja s vršnjacima u kratkim poderanim hlačama

gdje je ispario miris najfinijih jela koja su matere spravljale
svakog drugog dana pa ista su se jela i svetkom i petkom
zašto smo skinuli sa svojih zidova slike oca i matere rodbine
tobože ih brižni odložili u kutije pljesnivih mračnih podruma
gdje zagubismo naramke pohađanja pučkoškolskih razreda
možda u prvom razredu turističkog zrakoplova
zaboravismo naklon glave pred krajputnim raspelom
bezglavo cijelim tijelom klanjamo se komu ili čemu
svemu i svačemu
budimo iskreni
zašto kako i kada zaboravismo što je iskrenost

u povratku u stan spokojan dodirom kasnih spoznaja
pitomiji nego u odlasku zamjećujem krasotu divljeg kestena s grumenom ružičastobijelih cvjetova

ps iskrena sjećanja pripitomljuju

Nemojte mi sada, usred vinograda,
lagat o ljepoti bilo kojeg grada.
Okolo zeleno, gore modro, sretno…
U duši tišina. Oko srca cvjetno.

Pustite aleje, bez cvrkuta ptica.
Što marim za pločnik gdje se riječi guše?
Vinograd je sočnik, što sokovljem puni,
nečim praiskonskim ispunjava duše.

( Bilješka s brodskog brda )

ćutim čudesan uspokoj koračajući sabrano sada već davnim danima
nakon mnogoljetnog nespokojnog gubljenja
cijeli sam zapravo život eto do sada bio uvjeren u ljekovitost potapanja prošlosti
vrijedi za mene i tolike sličnih oko mene
pa što ako rekosmo pokatkad ponešto što se nekome ne sviđa

koje li uopće godine zbog takve površnosti propituju naše trajanje
zašto bi nas se sjećala sunca iz djetinjstva
kada olako zaboravismo i najsjajnija sijanja
zabrazdismo u mrklinu kojekakvih sumornih bljeskanja
kakvih nas se svakakvih tek davne igre sjećaju
a mi tek kojeg leptira pričvršćena pribadačom na ljepenku
lastin repu slobodnom letu ne vidjeh već stoljećima
niti nam u peti kako sitne radosti raduju i oslobađaju
uglibismo u kal kockanja s gospodom s leptir mašnama ha ha
ni sjeni prostodušja s vršnjacima u kratkim poderanim hlačama

gdje je ispario miris najfinijih jela koja su matere spravljale
svakog drugog dana pa ista su se jela i svetkom i petkom
zašto smo skinuli sa svojih zidova slike oca i matere rodbine
tobože ih brižni odložili u kutije pljesnivih mračnih podruma
gdje zagubismo naramke pohađanja pučkoškolskih razreda
možda u prvom razredu turističkog zrakoplova
zaboravismo naklon glave pred krajputnim raspelom
bezglavo cijelim tijelom klanjamo se komu ili čemu
svemu i svačemu
budimo iskreni
zašto kako i kada zaboravismo što je iskrenost

u povratku u stan spokojan dodirom kasnih spoznaja
pitomiji nego u odlasku zamjećujem krasotu divljeg kestena s grumenom ružičastobijelih cvjetova

ps iskrena sjećanja pripitomljuju

nadam se kako bi na kraju ovog članka trebalo pisati …to be continued …samo si zaboravio napomenuti :) hvala, uživao sam, opet :)

ajme, od kad nisam cula tu rijec – testera

Svaka priča me i rastuži i raznježi…i eto sada smo i veliki i bogati…

nekako mi se pari da pišeš libar?

A tako je to valjda moralo biti moj Emile

Kod mene je bilo opet malo drugačije..prije nego što bi majka ili baka nam skuhala ručak, morao sam ići kao najstariji među braćom u obližnu šumu 4 km, odaljeno od naše kuće po drva.
Jednom je tata samnom išao da malo pripomogne,pa stavi malo veći komad na biciklu..a ono po putu same jame..iz kotača načini se osmica..i tako stigli kući i bez drva i bicikla,a da nije bilo još par trešćica kok kuće na zalihi.. skorom bi ostali i bez ručka..

EMILE legendo , bravo ,,,,,,uspio si me za kratko preseliti u Bartolovce i Sibinj , a Austrija je ipak daleko ….cekam nastavak price

slična iskustva imao sam i ja barem škole i siromaštva a majka me sama uzdizala i radila u poduzeću.

Znači zečići su tako završili, a što se može, TAKO to mora biti u životu, a mene je priča podsjetila na radijski prilog – Iz dječijih usta, kada na pitanje Imate li vi kakog kućnog ljubimca, jedna djevojčica kaže: Moja baka je imala piliće, ali su narasli veliki pa su sada PATKE . .Slatki klinci. Rado čitam Vaše članke Emile. Z

EMILE,,,bravo…

odlično kao i prethodne dvije priče…guštam i čekam nastavak

Predivne priče!

Besplatna drva – naravno . Moji baka i djed su stanovali u Sijekovcu sa bosanske strane , nedaleko od tebe Emile . Savom su plivala drva u izobilju , naročito kad je visoka voda . Trebalo se samo čamcem „navesti se“ ili „naveslati se“ i ubacivati drva u čamac . Nekad se naiđe na veliku kladu , obično vrbu , koju je nekoliko ljudi moralo ubaciti i izbaciti iz čamca . Svi su pomagali jedni drugima , trebalo je samo dobro povikati .Onaj koji vidi kladu prvi njegova je . Ako naiđe na drugu kladu onda je susjedova . Sve pošteno i po zakonu . Kupilo se i granje za potpalu . Klada se ostavi visoko na obali da se osuši i onda testeri testerama za dva čovjeka . Bravari naoštre testeru tako da ide kao u puter .

Write a comment