berlin

SIROTINJO I POPU SI TEŠKA

Posted on : 18-05-2014 | By : admin | In : VJEČNO GLADAN

23

Iz naše arhive. Objavljeno 26. veljače 2013.

Piše: Emil Cipar:
Moji prvi dani u Slavoniji polako su prolazili. Nisam mogao shvatiti to što se oko mene događa i zašto mi nemamo ono što drugi imaju. Sestra Emilija se rodila i mama je prve pelene napravila od očeve stare košulje. Čista ekologija nastala iz čiste nužde.

Škola je postala za mene horor. Imao sam osjećaj kako svi svoje osobne frustove istresaju samo na meni, kao da sam ja kriv što smo siromašni, što smo Bosanci i što moram nositi kožne hlače, dio folklorne nošnje Nijemaca iz Sudeta, zbog kojih su mi se svi smijali.

„Čovječe sjeti se da si prah i da ćeš prahom postati“. Kada god sam kasnije čuo ovaj mudri savjet iz Biblije mene je to uvijek asociralo na moje prve dane u Hrvatskoj. Sitnijim, manjim i jadnijim nego što sam ja tada bio ne može se više biti.

Nikada nisam pitao roditelje zbog čega smo se morali seliti iz Bosne, ali kasnije sam to doznao od drugih. Po strogim familijarnim slovačkim pravilima, sinovi koji izuče neki zanat morali su napustiti kuću, jer u njoj nije bilo mjesta za sve, a moj otac je izučio stolarski zanat.

Osim što je moj otac izučio zanat, počinio je još jedan smrtni grijeh …oženio je Čehinju, a to se ne prašta tako lako. U slovačkoj kući snaha Čehinja …to stvarno ne ide! Da je bar Poljakinja ili Ukrajinka …ajde de, ali Čehinja …to je već previše.

I seli se Miroslave! Pokupi to što imaš i seli!

A puno se nije imalo. Žena, dijete, hoblbank, nešto alata… Gradilište je već prije kupljeno od novaca što su  ih roditelji dobili za kravu koju je mama dovela u miraz.

I tako …bližila se zima 1956. a mi bez ikakvih zaliha drva, hrane i novaca. Tko se u tim okolnostima mogao brinuti o mojim socijalnim problemima u školi. Nije bilo pitanje kako živjeti, pitanje je bilo …kako preživjeti.

Osim Joze i Adama nitko drugi u školi, a niti u susjedstvu nije se htio družiti sa mnom. Na putu u školu i iz škole moji suseljani izvrgavali su ruglu moju odjeću i moj govor, pa sam i ja njih izbjegavao. Sestra koja se tek bila rodila često je pobolijevala …doktoru se nije moglo ići jer tata nije nigdje radio pa nije bilo osiguranja.

Nije mi se išlo u školu, ali tko te pitao. Domaće zadaće sam uredno pisao iako sam znao da ih učiteljica neće nikada pogledati. Jedino društvo bile su mi knjige, istina rijetke koje je otac negdje uspio nabaviti. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku.

Božić te godine proslavljen je uz pečenog šarana iz Mrsunje, kojega je tata dobio od Štefe Kljufasa iz Slobodnice za popravljene šaraglje na kolima. Mislim da darove ne moram ni spomijati …njih jednostavno nije bilo. Bor od borovice na hoblbanku, malo talašike od ručnog hoblića, koja se bila smotala u spiralu, pa je izgledala kao nakit, malo slame ispod stola i puno, puno neimaštine i neizvjesnosti.

Drugi dan nove 1957. godine išao župnik Lucić iz Slobodnice svetiti kuće u Bartolovcima. Običaj je da domaćin dočeka svećenika pred kućom. I otac jadan izašao na put ispred naše tek sagrađene kućice. Ni plota ni kapije, ni ograđenog dvorišta nije bilo.

Povorka …župnik, dva ministranta i zvonar su se približavali putem. Župnik je nešto upitao zvonara, ovaj pogledao u bilježnicu i odmahnuo glavom. Povorka je prošla pored oca. Nitko se nije udostojio ni pogledati ga.

Naravno da su to vidjeli svi susjedi. Koje sramote …ni pop im ne ide u kuću jer nisu platili lukno.

E sirotinjo i Bogu si teška. Dobro …Bogu možda baš i ne, ali debelom popu …sigurno.

I tko zna kamo bi odvelo ovo vječno ponižavanje da jednoga dana u školu u Sibinju nije došla inspekcija. Najavljena je par dana ranije kako bi učenici toga dana došli u školu posebno čisti i sa uredno napisanim zadaćama. Knjige su se uokvirivale, ispravljale „magareće uši“ na listovima, čistili i obrezivali nokti…

U razredu neka napetost. Učiteljica …i sama vidno uzbuđena, upozoravala nas je da se ne uzbuđujemo, nego da staloženo i mirno odgovaramo na pitanja. I inspektori su ljudi, neće nas pojesti …i tako te priče.

I uđoše u naš razred. Dva starija gospodina u pratnji Čipe …direktora škole. Čipo se prezivao Magić, ali svi su ga zvali Čipo.

Jedan od inspektora nas je pozdravio i isto pričao da se ne moramo ništa bojati …ne jedu oni ljude, oni samo rade svoj posao i tako to. I još je rekao kako oni ne ocjenjuju nas nego našu učiteljicu, našeg direktora i našu školu i jesu li nam dobro prenijeli znanje, brinu li se o nama… Ako imamo bilo kakav prigovor na njihov rad možemo ga slobodno reći.

Nitko nije imao prigovor …sve je bilo u najboljem redu!

Do danas nisam malom Emilu oprostio kukavičluk što se tada nije javio. Kasniji slijed događaja pokazao je kako je to bilo ispravno. Danas se takvo ponašanje naziva taktiziranjem, politikom… i vrlo je cijenjeno, ali za mene je to bio i ostao kukavičluk.

I onda su počeli od prve klupe pregledavati bilježnice, netko je trebao nešto pročitati, nakon čega bi ga jedan od inspektora pohvalio, a drugi je nešto upisao u svoju bilježnicu. Direktor je imao nasmijanu facu i ja sam ga tada prvi puta vidio nasmijanog …inače je uvijek bio namrgođen.

Onaj što je pisao nešto u bilježnicu uputi se prema zadnjem redu. Učiteljica se skamenila i počela prevrtati očima kao da kaže …samo to nedo sada je sve prošlo u najboljem redu!

Lik koji je nešto upisivao u bilježnicu uzme u ruku moju bilježnicu sa domaćim zadaćama. Sve je bilo lijepo i uredno napisano i nigdje nije bilo magarećih ušiju. Bilježnica uredno uokvirena novinskim papirom. Jedini problem je bio što u njoj nigdje nije bilo nekog znaka da je to učiteljica već prije ikada vidjela.

Otvori mi čitanku na nekom štivu kojega smo već bili prešli i kaže da čitam. Ja sam …nekako nagonski, osjetio svoju šansu i čitao sam bez zamuckivanja …tečno i glasno. Nakon par rečenica inspektor izabere drugo štivo koje još nismo prešli i opet mi kaže da čitam.

I opet isto …ja čitam tečno bez zastajkivanja.

Onaj drugi inspektor šapne nešto ravnatelju, ovaj iziđe i uskoro se vrati sa nekom …meni potpuno nepoznatom knjigom. Dadoše mi i nju na čitanje i ja počeh čitati opet tečno, jasno glasno i razgovijetno: … Šta se b’jeli u gori zelenoj? Al’je snijeg, al’su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, Labudovi već bi poletjeli

Inspektori i direktor me pohvališe i rekoše da sjednem. Nakon toga iziđu iz razreda svi …inspektori, direktor učiteljica…

U razredu muk …svi su gledali u mene. Kakvi su pogledi bili od ostalih ne znam, ali znam da su Joza i Adam bili ponosni na mene. To su kasnije bezbroj puta i dokazali.

Nakon nekog vremena vrati se učiteljica i kaže mi da trebam ići kod ravnatelja. Ovaj me primio jako ljubazno rekao mi da sjednem i pitao me od kada znam čitati, tko me je naučio, kako i gdje živimo, koga još imam kod kuće …i tako to. Kod njega sam na stolu primijetio i onu knjigu koju nikada prije nisam vidio i iz koje sam čitao. Hasanagica i druge narodne pjesme …pisalo je na njoj.

Direktor je primijetio moj pogled prema knjizi. Reče mi da idem u razred.

Kad sam se vratio učiteljica mi pokaže na jedno mjesto u drugom redu i reče mi da od sada tu sjedim i da je to moje novo mjesto. Moja torba je već bila premještena u novu klupu.

Previše toga odjednom. Pogledao sam u zadnju klupu prema Jozi i Adamu, ali oni se samo nasmijaše.

Na kraju nastave toga dana pozva me ravnatelj još jednom u ured i reče mi da kažem ocu neka dođe u školu taj dan.

Teško je opisati kako sam se osjećao toga dana i kasnije. Otac je dobio neki posao u školi …popravljati inventar i tako to. Nije to bio stalan posao, ali bio je posao i bio je plaćen.

A učiteljica me odjednom zavoljela, postao sam njen miljenik. Pozvala me i u svoj stan na sibinjskoj željezničkoj stanici, ponudila kolačima… Njen muž bio je šef stanice.

Opet jedna potpuno nova situacija na koju se valjalo naviknuti. Na svu sreću uskoro je počelo zimsko ferije koje je tada počinjalo sredinom siječnja.

Na polugodištu sam prošao s odličnim. Tko bi to još prije par dana mogao slutiti.

Posljednjeg dana nastave u prvom polugodištu u razred je ušao ravnatelj i obratio se meni:

Za odličan uspjeh i primjerno vladanje poklanjam ti ovu knjigu! I predao mi u ruke Hasanagicu i druge narodne pjesme.

Rekao je još nešto ali to nisam zapamtio. Jedva sam čekao da dođem kući i pokažem knjigu roditeljima. Bila je to moja prva knjiga u kasnije relativno velikoj privatnoj biblioteci.

Ne sjećam se detalja kako je bilo kad sam došao kući, ali se sjećam slike od nekoliko sati kasnije.

Bio je već mrak, ali petrolejka još nije bila upaljena. U fijaker-šporetu je pucketala vatra i kolutovi na njemu propuštali su svjetlost koja se vidjela na stropu. Sjedio sam između roditelja na sećiji, a ispred nas u kolijevci, koju je otac napravio, ležala je sestra Emilija. Nismo razgovarali …svatko od nas je mislio svoje. Mama me je milovala po kosi, otac je pušio, a ja sam u rukama držao Hasanagicu i druge narodne pjesme.

Nekako mi se život odjednom počeo sviđati.

VJEČNO GLADAN …prvi dio: Bosanci sve pokradoše

Comments (23)

sabirem konačno bivšu trošnu odavna u sjećanju potrošenu kuću
oca u odlasku na dovratku s nesigurnim uzdahom moguće
kakve zaslužbe danas barem za dug prošlog mjeseca

okućnicu djetinjstva svjež miris ljetnom kišom opranih prašnjavih kopriva sklepani svinjac pothranjenih štakora kosu dasku koja ne pamti silaz peradi kućicu odletjelih šarenih golubova

sabirem prebirem razvrstavam miris obiteljskog doma
urušenog poput slomljene matere pod teretom neizvjesne svakodnevice podgrijavanih jela
mnogi ne znaju iz kakve sam plemičke loze potekao s nasljeđem poštenih poratnih siromaha
otac bješe pobjednik pobijeđene vojske i moralo se sviknuti na trpki teret poraženih i poniženih pa ipak tko je tako s ponosom
u obiteljskom grbu imao šuplje sito i koru kruha
s debelim premazom ničega
tko nas je pitao želimo li mijenjati manjesobni a imali smo samo jednu istovremenu sobu kuhinju smočnicu i predsoblje u istoj sobi
tko nas je nas je uopće ikad upitao želimo li išta ili ne želimo
doklegod su pobjedničke orgije trajale a potrajale ohoho
u roditeljskim borama sricao sam tek velika slova
jednostavni umišljaj kako je tako suđeno

pljesniva plijesan u grliću pivskih boca sa sokom od rajčice kojeg bi mater vodom razrjeđivala kako bi bilo za što više barem blagdana a uz to posni svetak i petak
truloća tupoća izvrgnće sramu onih koji su odijevali oteto
gnjiloća podova zidova do jednog jedinog stropa
sastavljač crvotokom rastastočena prozorčina u kojoj je pljesniva ljepenka staklo glumatala stolčić
čaša cvijetak maka jaglaca ispod slike čestitog mučljivo sveca tesara
hrpa bezvrijednih korisnih stvarčica svezanih paučinom službenih premetačina

ps ni za što ne bih prodao upropašteno djetinjstvo

Bogat si ti čovjek ,Emile!

Predivna istinita pričica, teško djetinjstvo, eto, ipak dobro i pošteno ispliva kad tad

Eto najdoh u Emilovoj priči i sebe

Ako smijem još malo pridodati..doživlaji su nam različiti i ako jedni drugima vrlo slični..za koje uvjek volimo reći i ako teški..ali ih se rado sjetimo.

Sjećam se i sam onih 60-tih godina..kada su prvi naši iseljenici krenuli na dobrovoljni rad u razne Europske i Svjetske zemlje..a moji roditelji su tada otišli za Njemačku.Meni je bilo tek 12 godina ono mlad visok šlank..neki su mislili da sam i jak.
Tada su iz mojeg sela rodne,Luke Pokupske Rečice..odlazili u inozemstvu pretežno muškarci,a žene i djeca bi ostala i starci..kod kuće obrađivajući zemlju.
A ja ostao kod bake sa petero mlađih braće,jedan rođen u njemačkoj..šesti.

Pa bi se netko našao poslije škole da me pozove,da mu pomognem što god raditi na polju,bilo bi to vođenje konja kod oranja,okapanja,natrpavanje sjena na kola,pripremanje drvi za zimu..i neki drugi seoski poslovi.Ono ajde Joža buš mi malo pomogal..pak ti bum nekaj platil..a plaća je bila ono zna se, poput kod moje bake,komad kukuruznog kruha,mljeka,brašna ponekad i špeka,i tako su dani prolazili a ja se uz put i naradio..ali od nikud do vlastitog žeparca..Ma kakove knjige kakova velika škola meni je već onda bila suđena lopata.
Ja pak takav kakav i dan danas jesam.. ništa ne prepusti slučaju.Imao sam strica,koji je imao obrtničku dozvolu,za vaditi pijesak na rijeci Kupi,tu nije bilo trebalo velike škole ni ulaganja,dovoljno je bilo uz dozvolu,posjedovati pjeskarski čamac,pjesarsku kantu na oko 6 m,držalici i naravno lopatu..i tako se ja poslije škole pridruži k njemu,dva puna čamca od tri kubika njemu a jedan meni,no nije to bilo uvjek tako dnevno..ali mi smo to tako kroz tjedan zbrojili.Rjeka kupa je tada mnogima na selu novac na taj i sličan način donosila..pjeska je bilo svake vrste,za žbukanje i gradnje kuće,močio se je lan,konoplje,plovile su lađe i drugi veći pjeskari,i drugi tovori.Kubik pjeska je tada stajao..nekdje oko 3000-3500 dinara.
Za prvu plaću kupio sam mlađem bratu odjelu za školsku eskurziju..ćega se i dan danas sjeća..posjedujući sada u Njemačkoj, sa 60 zaposlenika uzornu tvrtku..brizganje plastičnih djelova do 5kg težine.I tako si je mali jaki Joža,zaslužio sa lopatom prvi džeparac..koja ga je pratila skorom u Njemačku..a to je opet druga priča.

Emile , pred svećenika niste izašli u kompletnom sastavu , falila je kljukana guska …

Uvijek kada sam vidjela tvoju fotografiju pitala sam se otkud takava pogled, sada znam. Zivoj ostavi traga u ocima zauvijek.

A što reći na to sve već žalosno je..sličnih priča poput Emila,uz domaće ima i više i od naših drugih iseljenika.

Moja je baka radila na selu za koru kruha,litru mlijeka,zdjelicu brašna,kilo krumpira..da bi nas uz roditeljsku pomoć nekako prehranila..bilo nas je i gladnih..ako bi te netko i pozvao jesti..mi djeca morali smo uvjek glumiti da smo siti.
Da, dobro ste pričitali, takove su bile u ono vrijeme seljačke plaće..ali se je ipak nešto.. što got radilo..za razliko od današnjice..
Nikome nije ni na pamet palo uzimanje kredita..osim da se je posuđivala..jedni od drugih hrana i koje kakove živježne namjernice..a kuda li da presvuče žiroračun za nekoliko plaća..pa da jednostavno kaže za to je kriva država..

A što god da napišem, bilo bi previše sentimentalno, ali priču sad tek iz trećeg pokušaja pročitala, jer su me gosti zamajavali ,a htjela sam ju u miru pročitati …jer ova priča dotiče i dio mog iskustva u djetinjstvu…

Potresna, iskrena priča, tako rijetko se nađe da su ljudi take poniznosti i skromnosti, a po meni su to ključne osobine ČOVJEKA. HVALA VAM

moj naklon , vratio me u djetinstvo do bola

Svaka istina, istinita prica je potresna, ovo je jedna od njih. Tebe Kresimire pitam da objasnis svoj komentar malo jasije, nisam ga razumio, izgleda dvosmislen

hhheeee zar i njemu

već napisah na sb plusu kako bi bilo dobro nastaviti sa pričom makar do početka 70-tih. bravo Emile

…i tako je mali Emil poceo upoznavati svijet…

pohvalno,bogatstvo čovjek stiče učeći na životnim lekcijama..

TUŽNO I PRETUŽNO

Ganuo si me do suza!

Ponovo pune oči suza…pa onda,nekako mi se život odjednom počeo sviđati…

hm……. da se zamisliš. Neke stvari danas uzimamo zdravo za gotovo.

..a što napisati? nakon ovoga dođe mi da ponovo počnem pisati blog. svaka čast !

proslost nemozes promijeniti ali iz nje mozes toliko nauciti, bravo Emile

Emile dragi, vjerujem da ti je bilo teško djetinjstvo. Ali prošlost ne možeš promjeniti, digni glavu ,uživaj sad, ili barem pokušaj to. Ko ih jebe sve!

Emile jos jednom BRAVO !!! Skoro si me rasplakao….

Write a comment