berlin

VOZNE KARTE MOLIM

Posted on : 10-05-2015 | By : admin | In : Brodske priče

3

Iz naše arhive/ objavljeno 30.01.2013.

piše: Emil Cipar
Eh što ti je život!

Od bezbroj umnih, filozofskih definicija o životu, posebno mi se sviđa ona od Heinz Beckera satiričnog lika, kojega je stvorio Gerd Dudenhӧffer, njemački satiričar. Dakle taj …moj omiljeni Heinz Becker kaže o životu slijedeće:

-Život ti počinje rođenjem, a završava smrću. Između toga moraš se nekako snaći.

I ja se eto još nekako snalazim. Došlo je vrijeme da se više gleda u prošlost nego u budućnost. Česti susreti sa ljudima s kojima sam podijelio neki dio svoga života …prije nekoliko godina, prije nekoliko desetaka godina.

Jedna slika objavljena na fejsu od prijatelja Drage vratila me daleko u prošlost …u moju bezbrižnu mladost.

Slika je to željezničke stanice u Slobodnici danas. Napuštena, nepotrebna …broji svoje zadnje dane.

Željeznička stanica u Slobodnici je prva putnička postaja na željezničkoj pruzi Slavonski Brod – Zagreb, nekih sedam kilometara zapadno od Broda.

I danas tu ponekad stane vlak. Dvoje troje putnika uđu ili izađu iz njega. U zgradi stanice nitko se ne zadržava.

Nekada je stanica bila puna života. Ponekad srijedom i subotom ujutro, znalo je tu čekati vlak po nekoliko stotina putnika …đaka, radnika, „snaša“ koje su nosile „dojivo“ na prodaju.

Ja sam tada …60-tih godina išao u Brod u školu. Osim vlaka drugog prevoza nije bilo, a stanica je od moje kuće u Bartolovcima bila udaljena oko jedan kilometar.

A vlakovi su tada puno kasnili. Pogotovo zimi, pa se znalo dogoditi da ponekad radnici i đaci i snaše u 8 sati ujutro još uvijek čekaju na mogućnost prevoza, jer još nisu stigli ni „radnički“ koji je trebao doći u 6, niti „đački“ koji je trebao doći u 7 sati.

Mala čekaonica oko 30-tak četvornih metara napunila bi se kao kutija šibica. U njoj je gorila stara „tučena“ peć. Ložila se smrdljivim smeđim ugljenom, ili drvetom od starih željezničkih pragova. Danas bi ekološki osvješćena mladež podnijela stotine tužbi, organizirala prosvjede, bunila se …a nama tada bilo dobro.

Jedini problem je bio što stariji nisu dopustili nama mlađima pristup u grijanu prostoriju. Govorili su:

-Vi ste mladi, imate vruću krv. Peć je za nas starije, za radnike …kad smo mi bili vaših godina nismo išli na školovanje, već se moralo raditi.

I što ćeš …slušati starije bio je apsolutni imperativ. Nisi smio gunđati i protestirati.

Ali ipak …kod minus dvadeset …kako je nekad znalo biti, nije se uvijek moglo imati obzira prema starijima, pa smo se dosjetili kako riješiti problem sa grijanjem. Jedan od nas popeo bi se na dimnjak i začepio bi ga crijepom na kojem je bio vezan dugačak najlonski konac, zvani „silik“, kojega inače upotrebljavaju ribiči.

Onaj koji bi se popeo na krov, nakon stavljanja crijepa na rupu u dimnjaku imao je tek toliko vremena da klizne po krovu i spusti se na ruke ostalih, kako bi ostao neprimjećen.

Nedugo nakon toga …kašljući, kišući  i psujući brzo se izlazilo iz prostorije i ona bi uskoro bila potpuno prazna ljudima, ali zato puna smrdljivog dima.

Tada bi jedan od nas malo povukao silik, pomaknuo crijep i dim bi opet počeo izlaziti. Mi bi tada ušli u smrdljivu i zadimljenu prostoriju u koju od odraslih nitko više nije želio ući.

Većina đaka i radnika nije imala voznu kartu. I oni koji su ju imali krili su to od ostalih, jer za putnike sa željezničke stanice Slobodnica bilo je pitanje časti …voziti se bez karte.

Kada bi vlak ipak došao …bio je već pretrpan. Putnici su stajali na stepenicama i vikali:

-Nema mjesta! Nema mjesta!

Možda i nije bilo mjesta za razmažene Sibinjčane, Slatinjane, Stupničane, Oriovčane… kako smo zvali putnike iz zapadnijih sela.

Ali, za Slobođane (Slobodničane) je uvijek moralo biti mjesta! Nikada se nije dogodilo da je neki putnik ostao na stanici.

Imali smo posebnu tehnologiju ulaženja u vlak. Ulazilo se natraške …gurao si masu leđima. Prvo su ulazili oni jači, pa onda slabiji i slabiji. Na kraju je još bilo mjesta za snaše sa njihovim golemim korpama.

Snaš Marija privati se gegod …makar za šoraf! (Snašo Marija prihvati se negdje, makar za vijak) …čulo se jako često. Solidarnost je bila zakon broj jedan.

Na kraju bi se i vrata vagona zatvorila uz burne proteste putnika sa zapadnijih stanica.

Nama je takva situacija odgovarala. U takvoj gužvi kondukter nije imao šansu kontrolirati imaju li svi vozne karte, a sedam kilometara vožnje prođe brzo.

Ponekad se znalo dogoditi da su karte kontrolirali u Brodu na kolodvoru prilikom izlaska iz vlaka. Bilo je tada na peronu nekoliko željezničkih službenika, nekoliko milicionara i čekali su na nas.

Bila je to tajna akcija za koju smo mi naravno unaprijed znali. Jer …Slobođanima je bilo poznato sve što se na željeznici događa.

I za probijanje tog kordona imali smo posebnu tehnologiju i posebne „specijalce“ za prve redove.

Slobodnica je selo koje je u Drugom svjetskom ratu dalo četiri narodna heroja i bezbroj partizana. Istina …danas to ne spominju rado, ali tada su na to bili ponosni i hvalili se time.

Među putnicima se uvijek našlo neke njihove rodbine. Oni su prvi pristupili kordonu od milicije i željezničara i počeli vikati na njih:

Zar su se naši zato borili i ginuli? Da su znali kakva će im biti država ne bi se ni borili i ginuli. Da ovo Tito zna da se naš svit mora ovako vozat i još kartu vama plaćat‘!

Masa iza njih bi vikala:

-Tako je! Živio drug Tito! Smrt fašizmu, sloboda narodu!

I maknuli bi se postiđeno u stranu …i željezničari i milicionari.

Nije to palilo uvijek. Bilo je ambicioznih konduktera koji su se po svaku cijenu htjeli proslaviti, ali i za njih je bilo lijeka.

Bio je tako neki kondukter imenom Marin. On je htio napredovati u službi, nije to čak ni krio, pa se strogo pridržavao pravila službe.

Ali i za njega smo uvijek pronašli lijeka, iako je bio jako uporan.

Kako izaći na kraj s Marinom …o tome bi se mogla napisati knjiga anegdota, ali ja ću ovdje navesti samo tri.

Marin bi iznenada znao upasti u vagon u kojem su bili Slobođani i jako službenim glasom glasno izgovoriti:

Vozne karte moliiim!

Mi bi se tada počeli naguravati oko njega tražeći tobože mjesečnu kartu u torbama. Cilj je bio stvoriti što veću gužvu oko njega. U zgodnom času netko bi skinuo njegovu službenu kapu i bacio ju kroz prozor. Naravno nitko od nas nije vidio tko je to učinio.

A bez kape, po pravilu službe, kondukter nije smio obavljati dužnost, znači nije smio kontrolirati karte.

Ti vlakovi nisu imali vlakovođu, pa nas je Marin prijavljivao u Brodu šefu stanice.

Po dolasku na kolodvor Marin bi zaključao vagon i putnici su morali čekati dok on ne podnese raport šefu stanice. Tada bi došli šef stanice i on, otvorili vagon, putnici su mogli izići, a mi osumnjičeni morali smo u ured šefa stanice.

Naravno, u ured šefa stanice išli smo svi. I naravno svi smo imali karte. Uzeli smo ih od putnika koji su ju imali, a dali su nam jer im po dolasku u Brod više nije trebala.

Šef stanice nam nije mogao ništa i pokušavao je lijepim riješiti stvar, ali mi smo uvijek tražili zapisnik. A zapisnika se bojao svaki kondukter, jer je to ulazilo u njegove akte i bilo problem u napredovanju. Pogotovo kad je zapisnik davao o njemu negativnu sliku.

Ali Marin nije odustajao tako lako. Znao nas je nekada „zaskočiti“ u večernjem vlaku na povratku kući. Upao bi tako iznenada sa onim svojim važnim …Vozne karte moliiim! I iznenadio nas.

-Nemamo majstore, tata još nije dobio plaću …dida još nije dobio penziju …dado nije prodo svinje… nemamo novaca, al sutra kupujemo sigurno.

-Dokle putujete?

Do Oriovca, do Gradiške, do Kapele… odgovarali smo.

Na prvoj stanici van! …Bio je Marin neumoljiv.

To nam je bilo dovoljno, jer na prvoj stanici, Slobodnici …bi izašli tako i tako, ali pravili smo se kao da nismo zadovoljni.

-Nemojte majstore, pa kako ćemo onda dalje!

-Ništa ne znam! Ne zanima me …napolje na prvoj stanici!

Jednom je …priča se tako …Marin ispao iz vlaka za vrijeme vožnje. Neki kažu da je bio pijan, neki kažu kako ga je netko izbacio …uglavnom nakon toga događaja Marina nismo više viđali.

Danas …40 i kusur godina kasnije, na ove događaje podsjeća samo jedna slika jedne napuštene željezničke postaje na fejsu. Autor Drago Mihelčić nas podsjeća kako je u toj zgradi rođen njegov otac i da su njegovi tu živjeli do 1943. kada je stanica zapaljena i izgorjela.

A mene podsjeća na Draginog rođaka Zdravka, na Ivu, na Đuku, na Vinka… na puno, puno života u maloj zgradi željezničke postaje u Slobodnici.

Neki od njih nisu više među živima, a mi ostali, zajedno sa starom zgradom privodimo svoje živote kraju.

 

 

 

Comments (3)

Emil Cipar, Eh što ti je život!

Lijepe priče uvjek nas na nešto podsjećaju.Više puta netko nađe i sebe u njima. I sam se sjećam nekadašnje parnjače,u rodnoj mi Rečici pokraj Karlovca,taj vlak smo zvali (Ćiro)
U jutarnjim satima bio je toliko pun,da konduktera nije ni bilo.Nit bi se moglo od velike gužve bježati pred njime.Šteta da te pruge danas više nema,bila bi to sa Ćirom uz željezničku postaju Rečica, prava turistička atrakcija.

A mi ćemo se čitajući na portalnu HGB uvjek sječati pokojnog Emila i njegovih životnih priča,poput ove. VOZNE KARTE MOLIM

K’o čorava kokoš naletio sam na ovaj prilog koji je ključ škrinje uspomena na osmogodišnje putovanje od Oriovca do Broda u vremenu od 1951. do 1958.
Svega i svačega bi se tu moglo pronaći.

Često, moglo bi se reći veoma često prvih godina vlakašenja susretali bismo se svezanim osobama, obično muškarcima u pratni milicionera.
-Utekao je,- prostrujilo je među mnogobrojnim putnicima u vagonu i na željeznčkom kolodvoru. Obično bi to bilo u „bubneru“ ali i „đačkom“.
A što tek reči za onaj popodnevni Beograd Zagreb kojemu je normalno bilo kašnjenje šezdeset, sto pa i sto osamdeset minuta.A kad bismo u njega ušli leže po klupama gospođe koje se vraćaju svojim muževima oficirima a ti Jozo samo gledaj.
U Muškoj dječačkoj učionici koju smo mi vlakšaši od Kapele do Broda i Doljnjih Andrijevaca bili raspoređeni u petom razredu smo imali tri puta po tri sata i tri puta po četiri sata nastave. Čim bi došli u školu, nekad još u vlaku, pojeli bismo što su nam mame (blagoslovljene ruke njihove) spremile i gladan čekaj vlak za nazad.
U jesen bi , primilo smo to od starijih, bila obaveza pješačkim nadvožnjakom pregedati sadržaj vlakova. Često da se ubije dosada ali i zbog pragmatičnih razloga.Ako bi stigao povoljen glas, brzo bi se iz torba istresale bilježnice i pernice (udžbenika osim čitanke nije bilo) pa bi najodvažnija dvojica slijedeći naputak izvidnice otkrili otvorene vagone s repom okruglicom.
Dobiti polovicu repe bila je premija.Onda je radila škljoca,crvenih drvenih „korica“ bez opruge kakve su imali federmeseri.
A valja mi se sjetiti i prijatelja.Neka to ovoga puta bude samo Marijan.Sin je željezničara pa si je mislio da si može sve dopustiti.Uvukao se kroz metalnu rešetku na prozoru u sobičak iza WC iuzeo nekoliko traka ispisanih morzeovom abecedom kojom su se na željeznici dugo služili.Iz prvog vagona kroz prozor koji se dao otvoriti pustio bi da se kolut odmata a vjetar vitla uskom trakom po prozorima.Žesto bi mu netko pokvario veselje, naročito kondukter ali i drugi vlakaši, pretrgnuvši njegovu zastavu.
U Radovanju je bogn- zavoj zbog kojeg bi strojovođa usporio. Koristio je to Marijan i iskočio iz vlaka. No kući nije smio prije drugih jer bi bilo batina.
-„Oj, mladosti,alaj mi te žao, sve što imam za tebe bi dao!“
No dobro je i ovako s uspomenama.
J.E.

Respekt! i ja sam jedan od te dijece koji je sve 4 godine srednje škole imao priliku bježat od konduktera i vozat se u pretrpanim vlakovima.. Najjače od svega je bilo to što sam se uvijek izvlačio prvi sat nastave da nisam stao u vlak tako da bih na miru mogao popiti jutarnju kavu :)

Write a comment