berlin

SAMO JE JEDNO U MOME SRCU VRIJEDNO …

Posted on : 10-06-2012 | By : admin | In : kolumna povodom...

0

piše: Martina Budimir
Kutjevo/Naravno da nije, ali zapitam se. Za nekoliko se minuta sprema spektakl za koji nas danima nabrijavaju. Nacionalna nas televizija ispod svog loga svakoga dana podsjeća na veliki trenutak. Još dva dana, još jedan dan …Sve je u znaku večerašnje utakmice, pa, priznajem, i ja sam pokleknula. Pomakla sam svoju neizbježnu šetnju na raniji termin zbog utakmice. A putem po ulicama svoga selo-grada imala sam što vidjeti. Raznorazni crveno-bijeli rekviziti vrište već danima po policama trgovina, na ulicama, kao dio outfita …Cijene u dućanima i više nego pristupačne, cilj je postignut, cijena dovoljno privlačna kako biste kupili navijački rekvizit i dovoljno niska kako biste kupili ono što vam u stvari baš i ne treba. Nema veze što je većina proizvedena u Kini a naše tvornice odavna pozatvarane. Sve su birtije opremljene manjim ili većim TV-ekranima, inače polupuste terase već sad pune… Veličina ekrana ovisi dakako o mogućnostima vlasnika, čitaj, o tome koliko se dobro koji snašao, a vjerujte, svi su se snašli. Ipak dijapazon je različit, od onih iz prošlog tisućljeća do projekcijskog platna. I jednostavno svi dišu u jednom duhu, svi žive za utakmicu…

Kruha i igara! Pročitala sam kako oni, koji igraju za nas na ovom prvenstvu, zarađuju otprilike 200 puta više od prosječnog stanovnika Hrvatske. A prosječni stanovnik Hrvatske živi na rubu egzistencije, cijene divljaju, poduzeća propadaju, sve je više nezaposlenih, beskućnika,… Sa sjetom i mrvicom zavisti gledaju na one koji su produženi vikend iskoristili za odlazak na more jer neki mora nikada nisu ni vidjeli. A vikendaši spadaju u sektu onih koji imaju, odakle i kako, zar itko zna i zar se itko više pita. Potrošnja pada, broj domaćih turista sve je manji …

Paralelno se stvara razdor među onima iz realnog i javnog i državnog sektora. Stvara se privid života u blagostanju ovih drugih, traži se ukidanje prava i tobožnjih beneficija… Nikada toliko međusobne mržnje. Svi se trpaju u isti koš, ne vodi se računa da su i neki u tom istom javnom i državnom sektoru debelo potplaćeni i jedva preživljavaju. Zaboravlja se da su privilegirani oni koji su na samo za njih izmišljenim radnim mjestima. Pa tako je i moje selo sada kao neki grad.

U takvim vremenima, koja, čini mi se nemaju početka ni kraja, cijela se nacija, svi i u domovini i u inozemstvu, bar na trenutak pretvore u vatrene, srčane, iskonske navijače i branitelje nacije i svega nacionalnog. Zaborave se sve brige, svi problemi, svi oni uzvici „Pa zašto smo se borili!“ i svi dišemo u istom duhu, svi dišemo za Hrvatsku. Naiđoh u šetnji na okićene automobile. Konačno bez razlike okićeni i oni „domaći“ i oni koji su posjetili domovinu za Tijelovo. A takvih je sve više i iz sve većeg broja zemalja, osim onih uobičajenih iz Njemačke, Austrije i Švicarske, sve je više i onih iz Italije ili primjerice Francuske. Kriza i neimaština učiniše svoje.

Večeras ćemo ponovno svi imati isti cilj, svi ćemo željeti osvjetlati obraz nacije, svi ćemo osjećati ponos za koji, iscrpljeni situacijom u zemlji i padanjem u sve dublji ponor recesija i kriza, nažalost više nemamo snage ni energije. I stoga ću i ja večeras obući „kockice“, navijati, pljeskati, skakati i pjevati skupa sa svim stanovnicima Hrvatske, gdje god oni bili. I jesam, potpuno sam svjesna pravog značenja navijačkog ludila.

Kruha i igara (nema veze što je kruha sve manje), stari je i poznati slogan s poznatim ciljem. Ali zaboravit ću na sve to i na trenutak živjeti za neke više interese u koje smo svi pomalo prestali vjerovati. I zato, dečki hrabro, želim vam svaku sreću jer dat ćete snage ovom napaćenom i raseljenom narodu, dat ćete mu bar tračak nade i vratiti bar mrvicu vjere u nešto u što smo nekoć svi vjerovali.

Write a comment