berlin

U SVAKOM FILMU NAJBOLJI JE KRAJ

Posted on : 20-08-2017 | By : admin | In : 06 KNJIŽEVNOST

8

Iz naše arhive /(Objavljeno 02.01.2012. u povodu 30. obljetnice smrti Nikole Šopa

„Moći biti Bog, a htjeti biti čovjek, to može samo Bog“

Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa

-Sjećanja pjesnikova unuka koji živi u Berlinu

piše: Adrian S. Kostré
foto: arhiv obitelji

Moje prve uspomene na Nikolu Šopa vode me u veliku, crnu sobu prizemnog stana u jednoj zagrebačkoj obiteljskoj kući na Šalati, u Mesićevoj ulici broj 23.

U zidu, preko puta vrata sobe, dva su velika okna s pomičnim prozorskim rešetkama. Ispred prozora, u malom vrtu ka ulici, cvjetaju stari, bijeli i ljubičasti jorgovani i u nebo strše tri suha jablana.

Mali vrt je ozaren suncem, ali se ono, kroz gusti jorgovan, tek teško probija u sobu s crnim namještajem, po kojem je i dobila ime – crna soba.

U sobi su jedan crni kauč, što se nastavlja na pripojeni mu crni jednokrilni ormarić, tri crne fotelje presvučene, kao i kauč, tamno crvenom tkaninom, velika crna kutna biblioteka sa četverokrilnim staklenim vratima i, na čelu sobe, veliki crni pisaći stol, za kojim sjedi moj djed.

Kada me baka uvela u sobu on me je već očekivao. „Tvoj Nikica te čeka“, rekla je baka, a ja sam za trenutak zastao na pragu sobe zagledan u blagi osmijeh na širokom djedovom licu. Nije ustao, samo je raširio ruke i zazvao „Cipe!“, a ja sam mu potrčao u susret i sjeo u toplo, velikom, tamno zelenom dekom pokriveno krilo i bili smo sretni, moj djed i ja.

Tek puno kasnije sam shvatio da moj djed nije mogao ustati i da je krilo u kojem sam se tako udobno smjestio bilo već odavno obamrlo.

Djed i ja govorili smo njemački i hrvatski. „Die Katze am Fenster“ postala je „mačka na prozoru“, a susjedov „Kater“ – „mačor“. Analogno tome je kokoš u našem dvorištu čuvao njen „kokošor“, no Nikica me nije ispravljao, već je tvrdio kako sam obogatio hrvatski jezik jednom novom riječju.

Ne znam kada je i kako nestao naš pijetao, ali dobro pamtim da je Nike s njim vodio duge razgovore, tijekom kojih bi ga „kokošor“ često sumnjičavo i upitno pogledavao. Nikica je razgovarao i s vrapcima, koji su se nadvikivali u jorgovanu i s golubovima koji bi pri tom zamišljeno šetali gore dolje po prozorskom limu, a nerijetko bi se koji od njih odvažio i uletio u sobu, te sletio na veliki crni stol ne bi li ga bolje čuo. Djedov glas bio je vrlo ugodan, taman i dubok kao i soba u kojoj je sjedio, ali vrlo tih i pomalo hrapav, pa je ponekad uistinu trebalo prići bliže kako bi ga se bolje razumjelo. Bilo, kako bilo, znatiželjni  krilati gost redovito je bivao ponuđen slasnim mrvicama kruha i keksa s Nikičinog tanjura.

Kako se u našoj ulici, pa i u mojoj školi ubrzo pročulo da moj djed zna „nemušti“ jezik životinja, jednom je, na molbu našeg učitelja, Nikici u posjet stigao čitav moj razred. Učitelj je na Nikičin stol položio jedan bijeli karton od cipela u kojem je, na slamnatoj posteljici, ležao u razredu nađen ranjeni golub. Uzbuđeno smo slušali o njegovim putešestvijama i bili vrlo ponosni i sretni kada smo na kraju saznali i koliko nam je golub zahvalan za to što se tako dobro brinemo za njega i da će o našoj dobroti pričati svim pticama, kad im se uskoro ponovno pridruži, jer mu je već puno, puno bolje.

I naš učitelj, koji je isprva bio malo sumnjičav glede Nikičinog znanja „nemuštog“ jezika, otišao je zadivljen iako još uvijek pomalo zbunjen, ali najkasnije od idućeg dana, kada se naš golub s prozorskog okna zdrav vinuo u nebo, istinitost mojih tvrdnji više nije dovodio u pitanje.

Tako su prolazili svi koji su slušali Nikicu, a onim drugima uglavnom se crno pisalo.

„Žel baj pešter?“, upitao bi me Nikica, na našem „tajnom ruskom“ jeziku, kada bih se vratio iz škole. U prijevodu to je značilo: „Da li je bio poštar?“ Taj jezik izmislili su Nikica i Majkica, moja baka, još u vrijeme dok je on mogao hodati, kako bi se i na javnim mjestima mogli jedno drugom povjeravati bez straha da će ih netko razumjeti. Tako sam i ja, od najmanjih nogu, usporedo s hrvatskim učio i „tajnoruski“. Nikica i Majkica su umirali od smijeha, kad bi ih ljudi začuđeno promatrali pokušavajući odgonetnuti kojim to jezikom govore, a Nikici je posebno zadovoljstvo pričinjavalo zbunjivati njime naše najuglednije goste. „Ačvarić rađon“, rekao bi mi Nike, a ja bih ustao i na čuđenje sviju okupljenih upalio radio. „Kojim Vi to jezikom s njime razgovarate, profesore?“, pitali bi naši posjetitelji, a Nikica bi, glasom koji nije dopuštao dodatnih upita, kratko odgovorio: „Tajnim!“

Zahvaljujuć Nikici, jedno sam vrijeme u školi prednjačio ne samo za nastave jezika i književnosti nego i povijesti. Dobar dio gradiva bio mi je već unaprijed poznat, a o nekim od najvažnijih povijesnih zbivanja raspolagao sam podatcima iz prve ruke. Nikica mi je, uz kavu, napamet recitirao Ilijadu, govorio rimske i hrvatske pjesnike, još i prije nego što sam naučio čitati i pisati. Učio me latinskim poslovicama, njihovom dubljem značenju i okolnostima u kojima su nastale i prepričavao pri tom svoje susrete sa skoro svim važnijim osobama u povijesti.

Kada sam mu jednog dana uzbuđeno najavio da ćemo u školi učiti o starom Rimu i velikom imperatoru Juliju Cezaru, samo se „šeretski“ nasmješio i rekao: „Ja sam njega lično poznavao“! Kako se kasnije pokazalo, Nikica je „lično poznavao“ čitav niz velikana naše povijesti, i to, bez iznimke, upravo one koji su kobno skončali jer nisu pravovremeno prihvatili njegov savjet. Nikičine priče o njima doživljavale su svoj apsolutni dramatski uspon uvijek gotovo istom rečenicom, koja je u Cezarovom slučaju glasila: „Ja sam njemu lijepo govorio: ‚Gaj Julije, čuvaj se onog Bruta!’, ali on me nije htio slušati“.

Zaključak, koji se vrlo lako dao izvući iz tih priča, bio je jednostavan. Svim tim velikanima bila je zajednička jedna te ista crta karaktera, koja je ponekad pomogla njihov uspon, ali na kraju i uvijek odredila njihov pad – bili su puni sebe!

Po Nikici, najveća je iznimka među njima bio car Klaudije, koji je bio „dovoljno pametan, da se pravi glup“ i zato ga je Nikica smatrao najvećim rimskim vladarom i unatoč tome što ga nije „lično poznavao“!

Vrlo brzo postalo mi je jasno da je Nikica najviše cijenio tako nazivane „samozatajne“ ljude, pa, iako nije bio bez divljenja i za pojedine dosege onih salvnih, svojim pričama o susretu s njima on nije uzdizao sebe, već je njih spuštao na ono mjesto u povijesti koje su, po njemu, uistinu zaslužili.

Tome u prilog govori i činjenica da o tim svojim zamišljenim susretima s navodnim velikanima povijesti nikad nije zabilježio ni riječi, a među njima je bilo i takvih za koje je doslovce znao reći da „nisu vrijedni papira“. Utoliko veću iznimku čine Šopovi zabilježeni „susreti“ s Isusom, kojem se divio upravo kao najvećem samozatajniku. Nikica, naime, nikad nije sumnjao u Kristovo božansko porijeklo i svaki pokušaj diskusije o tome prekidao je riječima: „Moći biti Bog, a htjeti biti čovjek, to može samo Bog“.

I na mnoge druge, jalove rasprave o postojanju Boga Nikica je reagirao vrlo pragmatično. Sjećam se kako je jednom na moj upit o tome kako to može biti da Bog nema početka ni kraja zatražio da mu donesem jednu od svojih šarenih „pikula“. Uzeo ju je u ruku i rekao mi da mu pokažem gdje je njen početak i kraj. S blagim smješkom popratio je zbunjen izraz na mom licu i, vrativši mi je, tiho kazao: „Ne možeš ga naći, a držiš ju u ruci“.

Jedan od naših uglednih gostiju upitao ga je nekom drugom prilikom, u vedrom društvu koje se okupilo u Nikinoj sobi: „Šope, a kakav je Vaš odgovor na onaj poznati upit o božjoj svemoći – ako je Bog svemoguć, da li može napraviti kamen toliko velik, da ga sam ne može podići“? „Bog je taj kamen“, kratko je odgovorio Nikica.

Taj odgovor ponajmanje je začudio mene, jer mi je Nikica još kao mališanu otkrio da stvari imaju dušu. „One su samo naoko mrtve, zato što mi ne možemo proniknuti u njihovu nutrinu“, tumačio je Nike. „To je kao i s nekim stranim jezikom, koji, ako ga ne znamo, nama ništa ne govori, a toliko puno onome koji ga znade“. Zahvaljujući toj mojoj ranoj spoznaji moja je baka s opravdanim ponosom mogla tvrditi kako sam ja bio jedino dijete koje zna, koje nikada ništa nije razbilo.

I dan danas vjerujem, da je Nikica ozbiljno mislio kada je tvrdio da stvari imaju dušu.

Kratko nakon mog dolaska u Zagreb, Nikičina ga je bolest konačno prikovala uz krevet koji više nije napustio do smrti, skoro punih dvadeset godina.

U međuvremenu smo bili prinuđeni preseliti u Voćarsku ulicu broj 90. Još uvijek na Šalati i opet u prizemnom stanu nečije tuđe obiteljske kuće. I pred tom se, ispred prozora, prostirao mali, uski vrt ka ulici. No, pristup u nj bio nam je zabranjen, a bio je toliko zapušten, i svo raslinje u njemu usahlo i svelo, da Nikici ništa nije oduzimalo pogled.

Nikičin krevet nalazio se tik do prozora i ja bih svaki put kada bih se privio k njemu, da ga zagrlim, poljubim ili bolje čujem njegov sve tiši i nerazgovjetniji glas, vidio ono što je vidio i on. Donju trećinu prozorskog okna ispunjalo je zelenilo divlje trave što je nesmetano rasla na livadi preko puta ceste. Gornje dvije trećine – nebo!

Sama soba bila je pak puna života. Puna stvari. Starinski namještaj je bio od crvenkastog mahagonija. Lijevo Majkičin i desno Nikičin krevet, odvojeni s dva noćna ormarića i malim pisaćim stolićem na kojem su se gomilali raznorazni književni časopisi, s obvezatnim „Glasom koncila“ na vrhu.

S lijeve strane stolića, do Majkičina kreveta, tanka smeđa stolica s visokim, vitkim drvenim naslonom. Bilo je to ujedno Majkičino radno mjesto, na kojem bi sjedila dok bi joj Nikica u pero diktirao sve što je bilo vrijedno papira.

Preko puta Nikičinog kreveta bila je Majkičina trokrilna psiha. U sredini jedno veliko, ovalno i sa obje strane po jedno duguljasto, pravokutno ogledalo, u kojima se moglo ogledati u punoj visini. Ispred psihe, odnosno pod ladicom između njena dva ormarića, stajao je debeli, okrugli četveronožac, na kojem bi naša prelijepa Majkica sjedila kad se „za svoju dušu“ uređivala pred neki važan izlazak ili posjet.

Ispred svakog kreveta, po jedna „moderna“ fotelja na rasklapanje, od crvenog i smeđeg skaja. Između tih nalazio se nevelik okrugli, crni stol, s otvorenom policom prepunom novina, uvijek pokriven smeđim, plišanim stolnjakom zlaćane boje koji je Majkica skrojila po mjeri.

Kraj svake od fotelja, po jedan niski smeđi stolić s četiri debele noge izrezbarene u oblik lavljih šapa, na kojima bi gostima bilo ponuđeno piće, kava,  pepeljara i ponešto za „prezalogajiti“.

Kad je društvo bilo veće, ti su stolići postajali stolice, a u toj stvarima prenatrpanoj sobi znalo se ponekad smjestiti i više od deset posjetitelja. Majkičin krevet pružao je dužinom mjesta za bar četiri draga gosta.

Tek napola uspravljen u svom krevetu, onoliko koliko mu je to tijelo, uz Majkičinu ili moju pomoć, dopuštalo, Nikica ih je sve promatrao preko najelegantnije moguće varijante jednog bolničkog, uskog krevetnog stolića na kotačićima, što ga je moj otac kupio u Njemačkoj, a na kojem je stajalo sve što je volio i dnevno trebao. Mali, ovalni pladanj s džezvom turske kave i fildžanom. Čaša svježe vode. Crna pepeljara, drveni čibuk, cigarete i šibice. Po koja olovka i pero. Jedan mali, tanki, tamno-crveni etui s češljem i ogledalcem. Njegove naočari, koje skoro nikada nije koristio i jedno veliko, ručno povećalo, bez kojeg ništa nije čitao. Crni, tranzistorski radio. Kutija aspirina i folija C-vitamina.

Na tom stoliću bilo je uvijek i nešto sitnog novca, uglavnom za Glas koncila, mali tanjurić s keksima, a kad su to prilike dopuštale, i po koji komad bijelim, šećernim prahom posutog crvenog ratluka.

No, najviše mjesta zauzimala su u sobi dva visoka dvokrilna ormara od mahagonija, naslonjena na lijevi zid sobe, u kojima je Majkica čuvala odjeću, posteljinu i ručnike i među plahtama skrivala ono malo vrijednosti koje smo posjedovali. U desnom ormaru bila su i Nikičina odijela, koje više nikada nije obukao, a o kojima je, ozbiljnim glasom, zamuklim gostima pričao sljedeću priču.

„Jedne noći, taman sam bio tvrdo zaspao, probudi me neki cvilež i škripa u sobi. Komešanje u mom ormaru. U blijedoj mjesečini, jezovito se otvaraju njegova vrata i moja odijela iz ormara izlaze – iz mode“.

Nikica je govorio vrlo malo. Priču je, uglavnom, prepuštao gostima, no, kako je redovito putem tiska i radija pratio sve što se događalo „u vanjskom svijetu“ i tako nerijetko bio upućeniji u aktualna zbivanja nego naši dragi posjetitelji, poglavito književnici, umjetnici i znanstvenici, zabavljeni uglavnom vlastitim radom, njihovo je prvo pitanje koje bi mu po dolasku uputili, kao po dogovoru glasilo: „Profesore, što ima novog u svijetu“? Na takvom tituliranju inzistirao je sam Nikica, koji bi, kad bi ga netko oslovio kao pjesnika, napola u šali, skoro grubo odvraćao: „Ta, nemojte me, molim Vas, vrijeđati. Ja sam profesor, a pjesnik je čovjek bez zanimanja“!

Odgovor na prethodni upit uvijek je bio duhovit. „Pa, Vi bi, barem, morali znati da na ovom svijetu već odavna nema ništa novog“ ili „Pitajte me sutra, ono što znam već je danas ostarilo“.

Jedan od razloga tomu što je Nikica tako malo govorio bio je zacijelo taj što mu je govor sve teže padao. Glas mu je godinama bivao sve slabiji, njegov položaj u krevetu, uslijed postojanog slabljenja kičme, sve niži. Ruke već odavna nisu bile kadre upravljati perom. Prva je zakazala desna, pa je Nikica naučio pisati lijevom rukom, a kad više ni to nije išlo, počeo je diktirati.

Sve što je od sedamdesetih stvorio zapisano je Majkičinom rukom, a tu i tamo nađe se i po koji mojim nevještim rukopisom zapisan redak.

No, njegovo oduvijek izuzetno pamćenje, činilo se svakim danom sve bolje, kao da je sva energija njegovog malaksalog tijela preusmjerena u Nikičinu veliku glavu. Njegovo široko tijelo, nalik onom u boksača, sve je dublje tonulo u postelju, i što ga je manje vidjeti bilo, utoliko se većom činila njegova mudra glava na jastuku. Kipar Vukadin, koji ga je upravo u tom položaju upoznao, izradio je jednu sjajnu Nikičinu bistu i svi mi koji smo Nikicu tog doba poznavali, dan danas u njoj vidimo Nikicu, a ne tek Nikičinu glavu.

Majkica je, dakle, pisala, a ja sam, uglavnom, bio zadužen tek za korekture. Nikičine korekture! Bakine zapise Nikica bi, s povećalom u ruci, samo jednom prelistao i ostavio ih par dana ležati na stolu, a onda me pozvao k sebi, zvoneći u kravlje zvonce obješeno na zidu do kreveta.

„Evo me, Nike, što ti treba?

„Cipe, uzmi, molim te, one moje spise i olovku, da malo radimo.“

Sjedam za stol, sa olovkom i svežnjem listova u ruci, ispisanih velikim, čitkim bakinim rukopisom.

„Nađi sad sedmu stranicu. Tamo ćeš pri vrhu, u trećem retku, naći riječ ‚put’. E, to lijepo prekriži, pa napiši iznad toga ‚cesta’.

Tako bi prošli cijeli rukopis, nerijetko dug i više desetina stranica, koji je Nikica, nakon samo jednog čitanja, znao napamet – od riječi do riječi i gdje se koja nalazi.

S vremenom, Nikičin glas toliko je oslabio, a govor posustavao da je skoro sve što bi rekao, našim gostima valjalo „prevoditi“.

Nikičino vrsno umijeće konverzacije bivalo je pak sve produhovljenije i filozofskije, budući da je Nikica svoje iskaze sustavno lišavao svega suvišnog i nastavak razgovora poticao zahtjevnim protupitanjima.

Kada bi ga, dakle, upitali što ima novog u svijetu, on bi, aludarijući primjerice na tek večer ranije odslušan program Radia Vatikan, koji nikada nije propuštao, svoj odgovor uvijek nastavljao protupitanjem: „A što Vi mislite o celibatu?“

Potom bi pomno i spuštenih kapaka pratio raspru koja se rasplamsala među okupljenima, a kada bi koji novopridošli posumnjao da je Šop zaspao, on bi, i ne dižući kapke, poticajno dobacio: „Samo Vi pričajte, slušam ja Vas.“

Iako je djedovo tijelo postojano slabilo, njegov duh i duhovitosti nikad nisu gubili na snazi.

Jednom prilikom bio nam je u posjeti jedan od najviših hrvatskih crkvenih dostojanstvenika, oštrouman, ali krut. Nikicu kanda je već pomalo zamarao razgovor s njime, jer je i taj na svako Nikičino pitanje odgovarao protupitanjem.

Sačekavši pravi trenutak, Nikica mu je provokativno dobacio: „Nema više kršćana“. No, uglednik se nije dao smesti i uzvratio je ništa manje provokativno: „A što ste onda Vi, Šope?“ Kao da je očekivao ovakav upit, Nikica je spremno i bez trenutka premišljanja odgovorio: „Ja sam onaj prije Krista!“

Jedan drugi uglednik i ništa manje kruti jezikoslovac upitno je jednom prilikom, u pristiglom nam starom društvu, primjetio: „Gospodine profesore, bez zamjerke, ali u nekim Vašim pjesmama ima i srpskih riječi?

„Ta, ne budite smiješni“, odgovorio mu je šaljivo Nikica. „Nema srpskih riječi! Sve su to oni nama uzeli“.

Nekom drugom prilikom, sjećam se, među okupljenim gostima poveo se i razgovor o Nikičinim prijevodima latinskih pjesnika, pa među tima i Marcijalovih epigrama, za koje su neki hrvatski latinisti tvrdili kako ih je Šop loše ili, u najbolju ruku, isuviše slobodno preveo. Nikica je, i ne trudeći se obraniti se od takvih prigovora, jednostavno i sebi svojstvenom duhovitošću zaključio: „Ja nisam prevodio riječi, ja sam prevodio Marcijala, a on, da je danas živ i da piše na hrvatskom jeziku, točno bi tako pisao, kako sam ja preveo“.

Kao u svakom društvu, tako se, iako uistinu rijetko, i među našim gostima znalo dogoditi da razgovor „zapne“. Za takve prilike Nikica je bio oboružan brojnim upitima kojima bi zaticao zamukle goste, utoliko više što su ti upiti, s ničim u prethodnom razgovoru u vezi, često zvučali krajnje naivno, i goste svikle na rješavanje što zamršenijih i složenijih problema prisiljavali na jednostavnost. Jedno od takvih pitanja bilo je: „Koja se vrata nikada ne mogu otvoriti“?

Ne sjećam se da je ikada itko od prisutnih, pa ni nakon višeminutne rasprave dao točan odgovor, ali se dobro sjećam da bi svaki puta, kada bi ga posustali upitali – Pa, dobro, profesore, koja su to vrata? -, Nikica „šeretski“ odgovorio: „Ona, već otvorena!“

Kada bi ga na kraju razgovor ipak umorio, Nikica ga je okončavao uvijek istim riječima, koje nikoga nisu mogle uvrijediti: „E, do sita se napričasmo.“

Nikičina finoća nije bila rezervirana samo za goste. Ona je bila odraz njegova duha i duše, a najsnažnije se iskazivala u njegovom odnosu s bakom, našom Majkicom, koju smo tako nazvali jer joj je sudbina namijenila i više nego nezavidnu, ali jedinstvenu ulogu majke u tri generacije.

Antonija Erceg Šop, i sama darovita umjetnica, bila je brižnom majkom svog sina, mog oca, odgajala njegovog unuka, mene, i, majčinski, do smrti skrbila za svoju veliku ljubav – našeg djedu Nikolu Šopa, kojeg bez nje, dragovoljno u njegovoj sjeni, kako je često znao reći, kao ni svega ponajboljeg što je napisao, ne bi bilo.

Svojem „pravom heroju“, kako ju je nazivao uvijek kad bi joj bilo najteže, Nikica se oduživao beskrajnim strpljenjem i taktom. Ako mu se, na primjer, nekad nije sve jelo, a ne bi, dakako, mogao znati što se u kuhinji sprema, Nikica bi ovako razgovarao s bakom: „Majkice, meni danas nešto nije dobro u želudcu. A što ima za ručak?“ Ako je bilo ono što je htio, sretno bi rekao: „E, to će mi sigurno pomoći“. A ako je bilo štogod drugo, samo bi upitno i gotovo se ispričavajući dodao: „Da li ću ja to danas moći?“

Još se dobro sjećam kako sam našu Majkicu, par mjeseci pred djedinu smrt, zatekao u njihovoj sobi gdje u zagrljaju s Nikicom kleči kraj njegova kreveta i u trenutku prepunom ljubavi i ljetne sunčeve svjetlosti koja ih je kroz prozor nestvarno obasjavala, kao dva ostarjela anđela, čujem ga kako joj kaže: „Tonice, oprosti mi, puno sam Te namučio!“

No, to nisu, naravno, bile posljednje djedove riječi. One su usljedile potonje zime, drugi dan nakon Silvestrova, koje je naša mala sveta obitelj, moj otac, baka, djed i ja, provela vedro kao da će usljediti još mnoga, mnoga druga.

Sjedili smo navečer u primaćoj, odmah do Majkičine i Nikičine sobe i gledali televiziju.

„A što Vi tamo radite?“ – dopro je do nas dobro raspoložen Nikičin glas iz kreveta.

„Gledamo film, Nikice“, odgovorio sam mu.

„U svakom filmu najbolji je kraj!“, šeretski je dobacio moj djed – i zaspao.

Comments (8)

Molim vas da me uvrstite među vaše pretplatnike.

Adriane,
čestitke za izvrstan tekst tj.sjećanje na provedeno djetinjstvo uz velikoga djeda Nikolu Šopa.
Srdačan i prijateljski pozdrav tebi i tvojoj obitelji.
P.S.Javi se kad buš u Zagrebu.Ivek.

Poštovani Dr. Glibo čast vama i Sonji

Vidite kako smo se požurili..možda su i moji neki komentari ili čak članci..za razliku od uspomena na Nikolu Šopa..otišli negdje u virtualni svijet..kako bi nekad..postali sjećanja..da ni komentiranja nisu baš bezvezna..
Opet si razmišlam na drugu stranu..svako u svoje vrijeme..jer da je ova priča bila objavljena..prije dvije godine..onda je bila druga politika..ZNA SE..danas je politika.. KUKURIKU poput pijetlova.. koji rano ustaju.. kao što to autor gospodin.. Adrian S. Kostré u svojem tekstu napominje..pa će ta vrlo poučna priča pod naslovom MOJE DJETINJSTVO UZ PJESNIKA NIKOLU ŠOPA sigorno postignuti više efekta..možda će netko naći sam sebe u njoj..netko možda iz toga svega povući pouke.. ili netko ćak nešto iz toga snimi i nauči.Na drugu stranu.. U SVAKOM FILMU NAJBOLJI JE KRAJ gledano..a što bi mi ovako zajednički..komentirali.. te se nadopunjavali.

Poštovani dr Glibo,

ne prelomih tekst na više dijelova …iako je iskušenje bilo veliko …jer dadoh prednost književnoj vrijednosti napisanog i autorovom radu prije nego li trenutnoj atraktivnosti grafike portala. Pokazalo se ispravnim. Lijepo je uživati u cjelini sjećanja. Naslov je „izvukao“ i sam autor. Legende uz slike? Kad se kurzivom dođe na sliku, pojavi se kratko opis, onoliko koliko je i autor to naznačio. Uzgred, cijeli tekst svojevrsna je, predivna legenda uz objavljene fotografije. Zahvaljujem na Vašem komentaru i raduje me kako je objava teksta naslova „U svakom filmu najbolji je kraj“ doživljena kao lijep dar. Hvala autoru koji je tekst i fotografije ustupio za objavu.

Urednica

Dr. Rajko Glibo said on 02-01-2012

Aferim autoru Adrijanu S. Kostre! Aferim Sonji Breljak koja je više od novinarke i drag biser od urednice. Iskreno! Prvo sam zastao i motrio naslov pomislivši šta radi ova Sonja? Onda sam shvatio zašto vrsna urednica ne lomi za online duži tekst koji bi svaki online urednik lomio bar na dva dijela, a neki i na više zbog efektnijeg doimanja i što jače impresije. Onda sam zaključio kako je Sonja u stilu velike književnice zadnju rečenicu teksta izvukla u naslov i time maestralno ostvarila prstenastu kompoziciju kojom je zapisu potakla obilježje umjetničkog teksta. Onda sam presnimio sve. Pa sam žalio što nema legendi ispod slika uz pitanje može li se ikako do legendi doći jer novinarka i urdnica Sonjina formata zna za pravilo o slici i obvezatnoj legendi, Onda me na kraju preplavila tuga što ova priča nije došla ranije jer bi bila krasna dopuna knjizi NIKOLA ŠOP objavljenoj prije dvije godine od Zaklade fra Grgo Martić iz Kreševa. Ovo mi je najdraži novogodišnji poklon i VELIKO HVALA svima koji su mi ga priuštili.
Rajko Glibo

Poštovani dr Glibo, Vaš komentar nije sklonjen. Nije niti osvanuo na ovom mjestu. Negdje se putem zagubio u virtualnom svijetu. Stoga, ukoliko imate želju komentirati, izvolite to ponovo učiniti, možda drugi pokušaj bude uspješan.

Urednica

Poštovani Dr. Rajko Glibo

Sretna vam Nova Godina danas je i prvi radni dan.

A što se komentara tiče i meni ih je skinuto..u toku godine.. već nekoliko pari..a što možemo kada nismo gospodari..A da jesmo ..kakoda nam ne postane baš sve crno..pustili bi čitatelje da uživaju..pa makar to bilo tek.. u svome..komentarskom razgovoru.

Zašto mi je zklonjen komentar?

Write a comment