berlin

PUŠENJE ŠKODI ZDRAVLJU

Posted on : 30-09-2012 | By : Emil | In : Brodske priče

3

BRODSKE PRIČE …Iz naše arhive

piše: Emil Cipar …objavljeno 20. veljače 2010.

Pušenje je moj porok, zla navika, moja ovisnost, koja će me još skupo koštati. Sve to znam, ali šta ćeš, nitko nije savršen. Šetam obalom Save, točnije, nasipom, koji je uređen kao šetalište. Možeš šetati sve do Poloja,  popularnog brodskog izletišta. Uz obalu su vezane splavi.

Poneki splavar koristi prekrasni zimski dan da bi nešto popravio, napravio…,svejedno što, važno da nije kod kuće. Nemam cigarete, nisam ih namjerno kupio prije šetnje. Baš da vidim  kako će biti bez njih. Moj pas;- Čuko, donosi mi komad drveta. Traži od mene da mu bacim.

Pravim se kako ne vidim, drvo je mokro, ali Čuko ne sustaje. Ponovo uzima drvo i baca mi pred noge. Nema druge, moram prihvatiti igru. Bacam drvo niz nasip, ali  Čuko ga uvjek brzo vraća. Pas se ustvari zove Jacki, tako mu piše „u papirima“, ali mi to nekako ne paše uz Savu, uz splavi, u ovo podneblje uopće…

Nakon nekog vremena igra postaje dosadna, sjedam na klupu. Pogled lagano klizi preko splavi, preko Save, na Bosnu. Sjećanje na rat, na pucnjavu, na vremena , kada si ovaj pogled nisam mogao priuštiti. Iako je pod utjecajem rata druga obala  postala udaljenija, ipak je ovako bolje.

Prije rata, puno rodbine živjelo je –Preko. Sada su svi na ovoj obali, ili su se razišli po svijetu. Preko je pusto. Neki drugi ljudi. Šta li sada oni rade? Sjedi li sada netko od njih na drugoj obali i razmišlja o ratu, o bivšim susjedima. Možda sjedi i puši. E jebemti, on je ipak kupio cigarete. Kod njih su jeftinije, ali isto tako štetne po zdravlje.

Pokušavam zaboraviti cigarete. Rezultat je nikakav. Što više pokušavam, to intenzivnije  razmišljam o pušenju. Želja za cigaretom je sve veća.

Trgovački centar

Vrijeme je krenuti kući. Usput još kupiti cigarete i sitnicu za večeru. Ali ostalo je još nešto od ručka …bit će dovoljno. Samo cigarete. Čuko je sreo prijateljicu. Sada će ju opet šarmirati glupim trčanjem po strmini nasipa. Samo mi je još to trebalo.

Gospođa, vlasnica kujice ima puno vremena.

Neka se samo igraju, baš su slatki!

-Ma jesu oni slatki, ali ja nemam cigarete, a stid me je javno priznati moju ovisnost.

Da, da, ali uprljat‘ će se! Pa to su psi, oni to vole!

E sad ću još morati dati prednost psećim navikama. Za moje ionako nitko nema razumijevanja.

Krećem put auta. Čuko ostaje s prijateljicom, ali nakon nekog vremena, sustigao me je. Oprosti Čuko, ali ovaj puta mora biti tako, drugi puta možeš se igrati do mile volje.

Brišemo šape, to jest; ja brišem, a Čuko protestira, ali reda mora biti. Smještam ga na zadnje sjedište, zamolim ga da legne, jer je tako sigurnije. Nevoljko me sluša, ali sluša. Danas više nisam njegov najbolji prijatelj.

Moram živjeti s tim. Idemo kući. Još samo da kupim cigarete. Biram jednu od ovih novih robnih kuća, koje sada posvuda niču. Prednost je …ne moram dugo tražiti slobodno mjesto za parkiranje. –Kupujte hrvatsko! Cigarete jesu hrvatski brend, kako se to sada kaže, ali trgovački centar nije. I to je kao neki kompromis …malo globalno, malo nacionalno…

I zašto se to zove –Trgovački centar. Dobro; …trgovački, još nekako razumijem, mada trgovca u centru ne možeš vidjeti. Ali, zašto centar? Centar čega? …svijeta, Hrvatske, Broda… A, možda to nije prostorno zamišljeno, nego duhovno, kao …kulturni centar…

E na kakva glupa razmišljanja može dovesti ova duža apstinencija…

Kupi i ne razmišljaj

Kao da je to važno. Kupi i ne razmišljaj! U ovom slučaju su to cigarete. Ali to nije tako jednostavno u Trgovačkom centru. Cigarete su na blagajni, a da bi došao do iste moraš preći preko cijeloga Centra. Pred blagajnom red. Mora se čekati, ali to je zadnja prepreka.

Posljednji sam u redu, ali ne dugo. Priključuje mi se gospođa s obligatnim kolicima, nešto drukčijim od ostalih. Ova kolica imaju vozača, koji sjedi, kako se priliči, u vozačkoj kabini i vješto upravlja. Dvije, maksimalno dvije i pol godine su mu. Gospođa je motor koji je, istina, već prevalio “par kilometara“, ali dobro očuvan, u odličnom stanju.-Kao novi.

Nešto s blagajnom nije u redu. Plačanje karticama traje dugo. Blagajnica pita svakog kupca;-Imate našu karticu? Ne zvuči baš na pitanje, više je konstatacija. Baš sam sitničav.

-Ee bog!- Gospođa ispred mene, poznaje gospođu iza mene.

Gospođa br. 2 (ona iza mene): -Bog, bog…,ma ja baš gledam…Pa kako ste?

Gospođa br. 1 (ona ispred mene)-Ah, znate i sami kako je! Idem s posla, pa sam navratila na brzinu.., A to je unuk? Došao malo baki?!

Gospođa br. 2:-Ma da! Mirela i Hrvoje su na skijanju u Švicarskoj, pa sam ja rekla: ….djeco dovedite Domagoja k nama, a vi se malo odmorite!-Znate oni jaaako puno rade, a sad su još kupili stan, pa znate kako je …treba im odmor.

Gospođa br. 1: –Kupili su stan?! Gdje? U Zagrebu?

Gospođa br.2: -Da, da, u Zagrebu! To su ove pametne kuće, kako se to kaže, a da, urbane vile.

Gospođa br.1:-A tako! Čula sam o tome. To je nešto jako fino?!

Gospođa br. 2:-Ooo da! Mi smo bili nedavno kod njih. Na povratku sa skijanja u Austriji, navratili smo… Roletne se dižu daljinskim, grijanje možeš uključiti mobitelom, ma što da vam pričam…, sve bijeli mramor, sve…

Imate našu karticu

Blagajna je usko grlo. Svi plačaju karticom, a to traje, traje… Meni postaje svejedno. Slušam, neupadljivo naravno, razgovor i nekako se opuštam. Sve mi je to kao na koncertu. Situacija ima svoj ritam. Blagajna zvučno registrira svaki artikl i djeluje kao metronom.

U jednom trenutku gospođa br. 2, ona ispred mene, primjeti da nemam ništa u rukama i ponudi mi: –Vi nemate ništa, možete proći! –Hvala lijepa!- Molim, molim.Sada scena izgleda drukčije; Blagajna, dvoje-troje ljudi ispred mene, ja, gospođa br. 1, Domagoj, gospođa br. 2, bezimeni akteri…

Gospođa br. 1: -Imate krasnu jaknu!

Gospođa br. 2: -A to sam kupila u Insbrucku. Bili smo na skijanju u blizini, pa smo jedan dan iskoristili priliku… a Insbruck vam je krasan grad. Ima se što vidjeti, puno dućana…

Gospođa br 1: -Bili ste na skijanju u Austriji? Jeli to skupo?

Gospođa br. 2: – Ah, pa i nije baš jeftino. Ali, sada, kada se Mirela udala, kažem ja Marku. Daj da negdje odemo preko Božića, ucrvat ću se u Brodu! I tako…

Ja si zamišljam gospođu br. 2 na skijanju. Skijanje sam vidio samo na televiziji; Janica Kostelić i to… Znam da tu postoje neki štapovi zabijeni u snijeg i između njih moraš proći. Što znači proći! …projuriti moraš.

Gledam gospođu br. 2 i mislim …pa dobro, možda ti štapovi i nisu tako blizu jedan drugomu, kako to na televiziji izgleda- inače:- ne znam…  Ali to stvarno nije važno.

Točno na „štihvort“, a to je periodično pitanje blagajnice, kojega ona u ritmu ponavlja;- Imate našu karticu?, razgovor ide dalje;

Gospođa br. 2:- Dok je Mirela studirala nije nam bilo lako. Te kupi joj garsonijeru, te auto… Na odmor smo išli samo na more. Nije to bilo tako skupo. Imamo vikendicu u Crkvenici, pa je nekako išlo.

Gospođa br 1: -Mirelin muž je Brođanin?!

Nije baka vidila

Domaguju počinje bivati dosadno. Čvrsto hvata upravljač i trese njime, ali vozilo se ne miče smjesta. Bit će nešto nije u redu s motorom.

Gospođa br. 2:-A ne! On je Zagrepčanim, tamo je rođen. Njegovi su iz Dervente, ali jaaako dugo žive u Zagrebu. Imaju tamo kuću. Pravi purgeri.

Gospođa br.1:-Imaju kuću u Zagrebu?!

Gospođa br.2:-Da, da! Na Bukovcu. Velika kuća, ima mjesta, ali djeca su htjela živjeti odvojeno, za sebe. Mirela nije naučila na veliku obitelj. Domagoj je kod njegovih, ponekad cijeli tjedan. Odnosi su super, ali ono…, hoćeš svoja četiri zida. Znate kako je?! – Domagoj zlato, strpi se još malo, sad ćemo! Ma povela sam ga, da mi on pokaže što voli da baka može kupiti. Sad ćemo zlato, još malo!

Ispred mene je gospodin u radnom odijelu. U rukama mu konzerva i kruh. Pogledava na sat, podiže obrve. Pauza će proći, a on još tu. Meni nije više toliko do cigareta. Uživam u situaciji, razmišljam da cigarete eventualno i ne kupim, ali bilo bi glupo kada već toliko čekam.

Gospođa br. 2:– Joj Domagoj, tebi curi nosić! Nije baka vidila! Sad ćemo to, samo da baka nađe rupčić!

Baka traži rupčić po torbici, Domagoj protestira; -Neeeee! Ja sam na redu; –Kutiju cigareta…, ne, dajte mi dvije!

Gospođa br.2: – Evo rupčić! Ajde Domagoj puhni, puhni…!

Kad je već tako

Domagoj nema šanse. Baka je uporna. Obuhvatila mu je glavu objema rukama i on mora puhnuti. Ritam se ubrzava. Nakon obavljena posla, baka i dalje uporno brisucka lice. Pri tome ga miluje umiljatim pogledom. Posao je konačno obavljen, baka miluje Domagoja po kosici, trgovkinja pita;-imate našu karticu?, Domagoj je na rubu plača.

Domagoj: Jebemti kujac! Pida matejina. Staja kujva! Jebemti kujac!

-Pedesetidvije kune …izusti trgovkinja negdje u prostor. Ja dajem trideset, toliko sam pripremio.

-Izvolite!

– Pa to je samo trideset …a joooj, ja sam provukla četiri puta, a vi hoćete samo dvije kutije. Moram zvati kolegicu. Ružice- stornooo! Jesi li vidila Ružicu, imam storno!

-Ne morate zvati uzet ću četiri kutije , kad je već tako. Nekako se izravnasmo, onako šokirani.
Svi akteri očajno traže pravac u kojemu će uputiti pogled. Baš kao na koncertu. Upravo kada te sklad skoro uspava, kada je već ženin lakat spreman na akciju, počne tamo neki iz pozadine orkestra  divljački udarati po udaraljkama.

Napuštam Trgovački centar. Ovaj dan je jedan od onih, koje sa zadovoljstvom prekrižiš na kalendaru. Sad sam zaslužio cigaretu. Nervozno trgam omot i čitam:-Pušenje šteti vašem zdravlju?! S druge strane, još jedna mudra izreka;-Pušenje u trudnoći šteti razvoju djeteta.

-Ma nemoj mi reći! Jebemti kujac!

 

Comments (3)

Neki kažu

Cigareta je jedna valjušak od duhana..
ispred je žar..a otraga ima bedaka.

Ljepše mi bilo ovo čitati nego slušati i gledati sanadera i stankovića – za NU2 i ja bih rekla isto što i domagoj

Heheh Emile, svašta se čuje kad pažljivo slušaš

Write a comment