berlin

GLEDAJU A NE VIDE

Posted on : 13-10-2018 | By : admin | In : kolumna povodom...

4

Osvrt na hrvatski nastup na Sajmu knjiga u Frankfurtu 2018.

piše: Alida Bremer

alida-bremer-foto-literahu-608ed814c721d61c773effc7c3a08907_view_article_newIako hrvatski pisci nižu u Njemačkoj upravo nevjerojatne uspjehe – pa je tako na dan kad je Ivana Sajko u razgovoru s belgijskim autorom Stefanom Hertmansom i njemačkim predsjednikom Frank-Walterom Steinmeierom otvarala Frankfurtski paviljon i Sajam knjiga u Frankfurtu, Miljenko Jergović u Berlinu, skupa sa svojom prevoditeljicom Brigitte Döbert, primao Dehio-Preis koji dodjeljuje Deutsches Kulturforum östliches Europa -, ipak ne možemo biti zadovoljni hrvatskim nastupom na najvećem sajmu knjiga na svijetu.

Pisci su jedno, a organizacija je drugo, osim toga možemo se i moramo se zapitati kakvi bi tek uspjesi hrvatskih pisaca bili, kad bi se na sustavnom predstavljanju hrvatske kulture i književnosti ozbiljno radilo?

Kad kažem da hrvatski nacionalni štand u Frankfurtu ni ove godine nije ispunio onu zadaću koju bi morao, ne mislim na predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara Mišu Nejašmića, koji je organizirao uistinu lijepo dizajniran i reprezentativan štand, ni na titlani serijal „Prekid programa zbog čitanja“ – odlične video-snimke pisaca koji čitaju iz svojih djela (Biljana Romić i Kruno Lokotar, su se oko svega toga prilično potrudili!). Oni su napravili svoj posao najbolje što su mogli – u datim okolnostima. S malo para i bez jasnih smjernica nisu više ni mogli učiniti, a kao i svake godine do sad prekasno su im bila odobrena sredstva i prekasno su uopće dobili zeleno svjetlo za organizaciju nastupa. Prekasno, da kasnije ne može biti.

Svi koji se bave ovom temom znaju da se programi za frankfurtski sajam osmišljavaju u proljeće, da se termini rezerviraju tamo negdje u svibnju i lipnju, te da se u rujnu šalju pozivnice na gotove, organizirane i osmišljene programe.

Ja svoju kritiku upućujem na Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Ono je financijer ovih nastupa u kontinuitetu već barem 25 godina i zbog toga je ono jedino koje bi moralo znati što sve treba napraviti da bi nastup bio uspješan i čemu takav nastup uopće služi, naime prodaji prava hrvatskih autora inozemnim nakladnicima i promociji najuspješnijih pisaca pred njemačkom i inozemnom javnošću.

Ministarstvo je odavno moralo osmisliti sustavniji pristup cijeloj stvari. Moralo se umrežiti s drugima, s međunarodnom izdavačkom scenom, jer to je smisao dolazaka u Frankfurt. 25 godina je dugačak period i on bi morao dati rezultate.

MK RH je jedino koje bi moralo znati da se program na velike forume sajma prijavljuje u ožujku i travnju, a ne u rujnu (sajam je uvijek u listopadu). Jer ono jedino ima kontinuirani uvid u nastupe. Ono bi to jednostavno moralo znati. Ako su to naučili Gruzijci, Slovenci, Rumunji itd. – a jesu, znam da jesu – , onda su to morali naučiti i Hrvati. Jer prostor štanda ih na ovom sajmu sve jednako puno košta.

U jednom momentu se netko mora zapitati: Zašto idemo tamo, a košta nas ovoliko puno? Zašto? Za 25 godina potrošila se svota koja uveliko prelazi milijun eura, a rezultati su nikakvi, jer na hrvatski štand i dalje ne navraća nitko značajan iz međunarodne nakladničke i književne scene.

MK RH je moralo odavno izraditi internu agendu: Zašto idemo u Frankfurt, što time dobijamo, koliki je input, koliki output, što želimo postići i koliko novca i truda ćemo u to uložiti?

Naime, nastup u Frankfurtu ne služi promociji kod kuće, tako što HTV nešto prenese i svi onda budu sretni. Svi koji imaju svoje firme znaju: Ako ulože svoj novac u neku prezentaciju, komunikaciju, u neki PR, onda se svatko u nekom momentu mora propitati: Da li mu se to isplati? Da li mu marketing funkcionira? Da li novac koji ulaže nešto donosi? I ako ne, zašto ne? Što bi trebalo bolje? Mora se upitati: Kako to rade drugi? Kako to rade oni koji su uspješni?

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske se to međutim ne pita. Ono po inerciji (u Frankfurt se ipak mora…) svake godine nekom da novac u zadnji čas, i onda taj na brzinu uradi najbolje što može, i to po svom mišljenju, koje međutim nije mjerodavno. Svake godine je isto: Prekasno, a ipak se ide. Zašto je u tolikoj mjeri nemoguće održati rokove i termine, kojih se drže stotine drugih izlagača?

Mjerodavno je mišljenje koje zna kako ovaj veliki međunardni sajam funkcionira, a on funkcionira po svojim zakonitostima već punih 70 godina – od kojih zadnjih 25 godina i MK RH podržava frankfurtski sajam plaćajući prostor za štand. I u ovih je 25 godina MK RH moralo naučiti te zakonitosti ovog sajma, te ih priopćiti onome tko onda za njega obavlja organizaciju štanda i nastupa.

Ja ne znam zašto je tako. Onih 450 zaposlenih u MK RH su valjda svi preopterećeni nečim drugim, važnijim. Iako naravno, njihovi predstavnici redovno dolaze u Frankfurt. I gledaju kako to drugi rade. Gledaju, a ne vide. Možda vide, možda kad se vrate u Zagreb i govore nešto nekom. Nekom tko ih sluša, a ne čuje.

Comments (4)

E da nas makar više pratiju iz iseljeništva, ako nas već svaki dan ne slušaju.Gdi bi nam bio kraj boljitku za sve jednako.Nije sramota nekoga pratiti ni preuzimati nešto od onih koji bolje znaju.Sramota je praviti se pametnim i na kraju ispasti glup.

Ma gledaju oni poluspuštenih kapaka. Pokrili se užima i šute. Znaju, tko prvi pisne, leti!

Tragedija nije, da li netko može i želi svoju „sine cura“ ugroziti, već što se sustavno razgrađuju kulturne vrijednosti cijelog društva.

Time nikako ne opravdavam beskičmenjake koji u suludoj maniri razaraju supstanciju vlastitog postojanja i ne vide više šumu od drveća. Izgladnjeli su i oni. Matrijarhalna osnova društvene proizvodnje, je odavno pokradena, poredak etičkih normi i kulturnih vrijednosti smeta kod se postave ona bitna pitanja. Istraživački novinar Domagoj Margetić ustvrdio je, kako je preko Hypo Grupe »pranjem novca« na tajne račune izvučeno 47,7 milijardi eura, a radilo se o novcu izvučenom iz Hrvatske od početka 90-tih godina kroz privatizaciju stanova, poduzeća, donacija i dr. Gospodarska kičma društva je amputirana. Hallo, što tu još znači dnevnica od 60 € kojom neko popravlja svoj dnevni boravak na Sajmu knjiga. Domagoj Margetić danas (17.10.2018.) je obilježio 42. dan štrajka glađu jer želi obraniti vlastiti integritet, nakon što njegove objavljene i uglavnom dokumentirane tvrdnji nisu polučile obrade državnih institucija, službi. Naprotiv, fizički i psihički (atentati, prijetnje, …) je ugrožen. Ne opravdavam ni njegovu metodu samouništenja iz protesta. Ali moje su snage gotove iscrpljene već ako napišem i ovih par redaka.

Detektirano stanje, utvrđena dijagnoza!

„Iako naravno, njihovi predstavnici redovno dolaze u Frankfurt. I gledaju kako to drugi rade. Gledaju, a ne vide. Možda vide, možda kad se vrate u Zagreb i govore nešto nekom. Nekom tko ih sluša, a ne čuje.“

O da, govore kako im je bilo u Frankfurtu …kako nisu stigli nista kupiti, kako im je pecivo u hotelu bilo grozno, kako su recepcioneri nemoguci, kako im se ne ide na te sluzbene puteve …na koji ce i iduce godine doci uzivati u putovanju, vratit se punih kofera, pojesti najbolje pecivo, popricat sa skolovanijim recepcionerom od sebe samog, jer to je Hrvat sa zavrsenim falkutetom lingvistike koji je morao u Njemacku, jer za njega nije bilo posla nigdje a jos manje u MK i dao bi sve na svijetu da je mogao prisustovati sajmu knjige :(

Write a comment