berlin

ZAVJET U BUGOJNU

Posted on : 30-07-2017 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

3

piše: Branislav Mikulić
bugojnoU proljeće godine u kojoj sam trebao poći u osnovnu školu naglo se razboljeh. Prvo ja, pa onda godinu dana starija sestra mi Ana. U početku niko nije znao odakle taj osip i stalna vrućica, a onda nađoše šta je posrijedi.

“Šarlah!”, glasno izusti doktor Prohić tokom kućne posjete, a onda došapnu roditeljima da je stanje veoma ozbiljno.

Ovo posljednje sam saznao tek mnogo kasnije, od mame. Ona mi tom prilikom kaza kako ih je doktor još bio posavjetovao da po svaku cijenu nađu penicilinske ampule, bar po šest za svako od djece, jer je to tada bio jedini lijek za ovu opaku bolest. A njih u to vrijeme nije bilo u apotekama, nisu bile u paketu zdravstvenog osiguranja – valjalo ih je naći na crnom tržištu i skupo platiti. To je značilo da su se roditelji trebali zadužiti u banci ili uzeti pozajmicu kod tete Noršićke, jedne dobre, drage nam susjede. Na kraju ispade da su bili primorani uraditi i jedno i drugo.

Doktor Prohić nas je redovno obilazio tokom prvih sedmica koje su bile kritične za tok bolesti. Dolazio je i bolničar iz Školske poliklinike, i to svakog ponedjeljka kada smo dobivali terapiju – te skupe penicilinske injekcije. Tada bi nam navraćao i majčin rođak, izvjesni Miro Franić, kako mi sestra nedavno reče da se zvao.

Naime, mi smo se toliko plašili tog uboda igle da smo nesnosno vrištali još prije negoli je bolničar počinjao obred miješanja penicilinskog praha i destilisane vode, a divlje se otimali istom bolničaru kada je prinosio iglu našim bedrima. Taj mamin rođak, snažan čovjek, div u našim očima, tada bi nas, onako napola razgolićene, položio trbuhom na svoje krilo, zgrabio rukama za ramena i naslonio se svom težinom na nas, istovremeno uklještivši naše noge između svojih. Iz tog inkvizicijskog zagrljaja virila je samo naša gola stražnjica, u koju je bolničar zabadao svoje žareće strijele.

Nakon šest sedmica provedenih u kući, uz brižnu pažnju naše majke – otac je morao svakodnevno ići na posao i ostajati tamo sve do kasno popodne – mi prizdravismo. No, bili smo daleko od potpunog oporavka, posebno ja. U bolesti sam bio smršavio, postao sablasno blijed i još dobih čudna oteknuća žlijezda na vratu, odmah ispod čeljusti.

Doktori iz Školske poliklinike imali su ozbiljan razgovor s roditeljima, rekavši im na kraju, i u našem prisustvu, da nas narednih par godina moraju ljeti voditi na more da se osunčamo, iskupamo u slanoj vodi, popravimo krvnu sliku i još koješta sličnoga. Pa onda, na kraju razgovora, dodaše: “Bar tri sedmice, svake godine!”.

Već istog ljeta su nas roditelji poveli na more, u Gradac. Putovali smo cijelu noć, uskotračnim vozom koji je sav zaudarao na dim što je sukljao iz grotla lokomotive, a koji je u svakom tunelu, bilo ih je bezbroj na putu do Ploča, bivao brži od putnika koji bi kasno pohitali da zatvore prozore u kupeima i hodnicima voza. Rano ujutro, nakon cjelonoćnog putovanja, nadimljeni i umorni, došli smo u Ploče.

Još prije nego se to prvo odredište ukazalo na vidiku, putnici su se nagurali u uzani hodnik vagona. Držeći sve torbe i kofere u rukama, nervozno su čekali da točkovi voza zaškripe i stanu. Onda su odjednom nagrnuli na vrata, pa potrčali prema luci kako bi uhvatili mjesto na brodu koji je išao za Gradac, Makarsku i dalje za Split.

I mi smo bili u toj trčećoj gomili, držali smo se čvrsto za skute roditeljima kojima su ruke bile zauzete nošenjem silnih torbi i cekera. Tamo u luci nas je usidrena čekala velika bijela lađa na čijem je pramcu crnim slovima pisalo: Vladimir Nazor.

U Gradcu smo proveli dvije sedmice, za više nije bilo novaca. Roditelji su kod neke lokalne bakice, udovice čija je kći nosila čudno ime Sinajka – bila je rođena u izbjeglištvu, na Sinaju – iznajmili jednu sobu, trošnu i zapuštenu. Sjećam se, mama se žalila na prljavštinu i nered, na vonj vlage i starine. Stalno je čistila i provjetravala sobu. Cijenu otvorenog prozora i čistog zraka svakodnevno smo plaćali desetinama ujeda komaraca.

Otac bi ujutro išao u nabavku na malu mjesnu pijacu, pa bi nas nakon obilatog doručka vodio na plažu. Prvo bi nas namazao maslinovim uljem, rastrljao ga svuda po našem tijelu, a onda puštao da se kupamo. Mati je ostajala kući i kuhala ručak u gazdaričinoj konobi, a potom ga donosila na mjesto gdje smo se kupali. Tu na plaži bismo objedovali. Kasnije bismo još užinali smokve ili grožđe s kruhom i ostajali na plaži do same večeri. Roditelji su ozbiljno, preozbiljno shvatili upozorenje doktora, pa su nastojali da mi djeca u svakom trenutku budemo na suncu ili u moru. A i pozajmljene novce za ljetovanje trebalo je upotrijebiti što svrsishodnije.

***

Brzo prođe tih petnaesetak dana za koje smo imali iznajmljenu sobu i dođe vrijeme da ostavimo Gradac. No, na moju i sestrinu radost, tata reče da nećemo odmah poći kući u Sarajevo, već da idemo u Bugojno na još deset dana oporavka, kod njegove tetke Kaje.

Naime, nakon smrti naše bake Ane, a očeve majke, što se zbilo godinu dana ranije, nismo imali nikoga bliskog u Bugojnu osim tetke. Nama je to značilo ponovo trčati s čitavim rojem seoske dječurlije po strnjištima Gaja, igrati se s jaganjcima u staji tetke Kaje, penjati se po drveću i krišom brati slasne bijele šljive petrovače u susjedovom voćnjaku, zabavljati se s Putkom, umiljatim i uvijek za igru spremnim tetkinim psom. I dva puta nedjeljno ići na bugojansku pijacu s Kajinim mužem, našim tetkom Stipom Kalajicom, koji bi nam na povratku kući uvijek kupovao lilihip u tamošnjem Zdravljaku.

Kaja nije imala svoje djece. Istina, često je sa sjetom spominjala Ružicu, njihovo usvojče, djevojčicu koja je u vihoru rata ostala bez roditelja, a u medjuvremenu kod njih odrasla i udala se daleko, u Zemunu. Od tada su Kaja i muž bili sami.

Živjeli su u prizemnoj kući s malom kuhinjom i dvije sobe, od kojih je jedna bila gostinska, dakle naša za tih deset dana produženog ljetovanja. Do kuće je bila staja, a prekoputa, samo par koraka od ulaza u kuću, dvije omanje šupe. U jednoj bi Kaja ljeti kuhala ručak, a u jesen pravila zimnicu, dok je druga dijelom služila kao kokošinjac, a dijelom kao ostava za kukuruz i krompir kojim su tovili svinje. Da, malo podalje prema vrtu bio je i svinjac, što mi je kao djetetu uvijek mučno zaudarao kada bih mu se približio. U dvorištu, na terenu između kuće i dviju šūpa, bio je još bunar, te drveni stol na kojem se objedovalo za toplih ljetnih dana.

Iza kuće su se nalazili povelika livada i voćnjak, a još malo podalje njiva. Sve to je Kaja dobila u miraz od oca kada se udavala za Stipu, viđenog seoskog momka, željezničara u državnom poslu, pa još mašinovođu, na čemu su joj zavidjeli cijeli Gaj i pola Bugojna. Ovo o mirazu saznao sam tek nedavno, kada sam iznenada, za mog boravka u Sarajevu, odlučio poći u Bugojno i obići jedinog živog očevog srodnika, starog i već iznemoglog rođaka Brunu.

Tetka Kaja bila je podebela ženica šezdesetih godina, zaokružena kao lopta, vesela i s vječnim smiješkom na licu. Uvijek je za nas djecu imala par toplih riječi i nekoliko slatkih bombona, koje bi vadila iz džepa zamazane pregače i davala nam ih, kada bi nas uzela k sebi u krilo. Takve je se sjećam. Takvu sam je zavolio i volio. Pamtim još da je imala nekoliko oštrih dlaka na bradi koje bi me uvijek bole kada bi me ona ljubila. No, ja je zbog toga nisam ništa manje volio.

Kako je bila odjevena, to sam zaboravio. Samo znam da je uvijek bila opasana pregačom i da je po cijeli dan nešto radila, bilo u štali, svinjcu, u vrtu ili u kuhinji. I pamtim da je na glavi nosila tamnoplavu, diskretno dezeniranu maramu koju je vezivala kao gusar, na potiljku.

Pred očima mi je i danas slika Kaje koja je, tog, meni zauvijek posebnog jutra, sjedila u šupi na malom drvenom stolcu, držeći među nogama staru pocinčanu kantu. Krunila je klipove kukuruza i zrnevlje bacala u kantu, gdje su već bile sakupljene jučerašnje oljupine krompira. Pripremala je pomije, tako je ona nazivala obrok koji je dva puta dnevno davala svinjama što ih je ljeti tovila za novembarsko kolinje, kako bi već o Božiću gostima služila meso i kobasice iz vlastite sušnice. Sjedila je u šupi, ali veoma blizu ulazu, licem okrenuta ka dvorištu i životu koji se ljeti uglavnom u njemu odvijao. Ja sam stajao ispred šupe, tik uz vrata, i radoznalo posmatrao njene ruke dok je krunila kukuruz. Komala, taj izraz je čini mi se koristila za radnju kojom je bila zauzeta. Kada me vidje onako zagledanog, Kaja se nasmija širokim osmijehom i dobaci mi: “Braniša, zašto tako gledaš, čudiš se šta ja ovo radim? Ovo vi tamo u velikom gradu nemate prilike vidjeti, je li?”

Ja ponovo pogledah u njene ruke, pa odgovorih pitanjem:

“Tetka, kakav ti je to crtež na šaci, to nešto plavo?”

Kaja spusti pored sebe klip kojeg je dopola iskrunila, pa okrenu ruke dlanovima prema dolje pri čemu se na gornjoj strani svake od njenih šaka ukaza po jedan utetovirani križ. Onda mi blagim tonom, najblažim kojim mi se ikada obratila, reče:

“Ovo je znak koji mi kad ga ugledam, a što se desi mnogo puta na dan, kaže da se zahvalim Bogu što me je do sada štitio od svake nevolje, te da se pomolim da me opet danas od zla sačuva.”

Nakon kratke stanke upitah je radoznalo, djetinje:

“A kako se to ti, tetka, moliš, šta kažeš?”

Kajino lice poprimi nešto ozbiljniji izraz, pa mi potom prstom pokaza da joj se primaknem, da kročim u šupu i stanem pored nje.

“Brano, ja ću ti nešto reći, ali ovo ne smiješ nikome kazati, to moraš čuvati kao našu najveću tajnu. Hoćeš li mi obećati da će to biti naša tajna?”

Ja sav u strahu i iščekivanju šta će mi Kaja reći, potvrdno klimnuh glavom.

“Naučit ću te kako da se moliš Bogu, ali to niko ne smije da sazna, niko nikada“, nešto tišim glasom prozbori tetka Kaja.

“Evo ovako”, šapatom doda, pa nastavi. “Svaku večer kada legneš u krevet izgovori ove riječi: Dragi Bogo, budi  mi na pomoći, kako po danu, tako i po noći!” I potom zatraži od mene da ponovim tu njenu molitvu, njen tajni poklon koji mi je upravo bila uručila. Pritom je prislonila kažiprst na svoja usta, pokazujući mi da to trebam izreći tiho, što sam ja tek mnogo kasnije shvatio – Kaja se očigledno plašila da nas ko ne čuje, da ljudi ne kažu kako me podučava religiji, zbog čega bi moj otac, osvjedočeni komunist i ateist, a u ta doba još državni službenik, mogao imati neprilika na poslu, možda ga i izgubiti.

Ja ponovih molitvu tetke Kaje, tiho, da sam je sām jedva čuo. Ona onda odmaknu onu kantu što joj je stajala među nogama, pa me privuče k sebi, snažno zagrli i poljubi. Mene pritom ubodoše oštre dlake njene brade, silno i bolno. Neću to nikada zaboraviti. To će ostati vječno u mome pamćenju – taj bodljikavi poljubac tetke Kaje, taj žareći pečat našeg tajnog saveza, pečat na obećanje ćutnje koje sam joj dao i na zavjet svakodnevne molitve koju upravo naučih od nje. Brzo se otrgnuh iz tetkinog bodljikavog zagrljaja i vidjeh da velika radost obasja njeno lice. Takvu je i danas vidim – svoju tetku Kaju.

Još godinama smo nas četvero išli u Gradac ili Makarsku, kako bih ja ojačao i prizdravio, no nismo svraćali u Gaj i Bugojno. Tetka Kaja je umrla nekoliko mjeseci nakon našeg prvog odlaska na more, tetak Kalajica nekako odmah iza nje. Ja sam nastavio da se molim, jednako onako kao i onog jutra kada mi je Kaja otkrila tajnu utetoviranog krsta na svakoj od njenih šaka. Molio sam se godinama. U početku sam se molio da bih održao zadato joj tajno obećanje, a poslije, kada sam postao mladić, pa i zreo čovjek, molio sam se iz poštovanja prema Kaji, iz sjećanja na tu dragu mi osobu, nikako iz vjere. Tada još nisam vjerovao. A kada sam otkrio u šta da vjerujem i na koji način da se obraćam svome Bogu, što se zbilo mnogo godina kasnije, prestao sam moliti molitvu tetke Kaje. Jednostavno, potisnuo sam je svojim vlastitim molitvama, gotovo zaboravio. No, Kaju nisam zaboravio, niti ću to ikada moći.

****

U posljednje vrijeme često se sjetim tetke Kaje. Kada god razmišljam o svome dugom putu ka istini koju sam za sebe tražio, pomislim da je Kaja bila ta koja ga je obilježila, da je ona stajala na samom ishodištu njegovom. A nekad mi prođe kroz glavu da je to moje putovanje možda baš najavljeno onom prvom, šapatom izrečenom molitvom i zavjetom kojeg dadoh Kaji u šupi njenoj, tog davnog ljeta s kraja pedesetih.

Comments (3)

Ovo je jedna dragocjena ljudska priča, dragocjena po svim detaljima koji su obilježili jedno prošlo vrijeme, dragocjena po činjenici kako ljudi koji prolaze kroz naše živote utječu na njih i kako ih mjenjaju. Nema čovjeka koji je prošao kroz naš život da nas nije na neki način dotaknuo bilo svojom dobrotom ili nečim suprotnim. Najjači utisak ostavljaju oni koji se u određenom vremenu usuđuju biti drugačiji uporno slijedeći svoje ideale i vrijednosti bez obzira na sve. A ko će ih prihvatiti i prepoznati kao vrijednost, kao biser srdačnije od nevinog djeteta. Vaša me priča navodi da se zapitam kako mi, današnji ljudi u ovom materijalističkom svijetu prolazimo kroz život mladih i ima li išta što će pohraniti u svoje srce a da su dobili na poklon od nas. Vaša je priča jedan od takvih bisera duše koji će, sasvim sigurno, dugo sjajiti.

Postovani gospodine Bosnjak, knjiga se moze nabaviti u svim vecim knjizarama u BiH. Istovremeno se moze naruciti putem internetskih knjizara u BiH i Hrvatskoj (link je http://www.srcemdobeskraja.com/# ). Od septembra ove godine ce biti dostupna u svim vecim knjizarama u Hrvatskoj, s obzirom da ce hrvatsko izdanje knjige, biti tiskano iduceg mjeseca.

Zavjet u Bugojnu – zaista zanimljiva storija, prelijepo kazana. Intimna ispoviijest a ujedno i komadic socijalne historije, zapis o proteklom vremenu i zivotu tadasnjem. Zanima me da li je i ova prica, kao i prethodna, ranije objavljena na ovom portalu, dio romana Mikulicevog. Ako jeste, volio bih znati gdje se roman moze nabaviti, kako.

Write a comment