berlin

PRIČA IZ OLIVINOG VRTA

Posted on : 15-12-2014 | By : admin | In : 03 REPORTAŽE

0

Kako je i zašto nastao roman „Olivas Garten“ /Eichborn Verlag, Köln, 2013/

Razgovor s autoricom romana, književnicom  Alidom Bremer

razgovarala, uredila i fotografirala: Sonja Breljak 

023Za početak, otkud ideja za “Olivas Garten”?

Kad je umrla moja baka Oliva našla sam u staroj kući u Vodicama fotografiju koju sam opisala u bečkom časopisu „Wespennest“ u jednom eseju, a sliku sam nazvala „Kolektivna pietà s dva Josipa“. Naime, na slici, koja je vjerojatno nastala 1945. ili 1946. vide se udovice i majke partizanskih boraca u Vodicama, u Dalmaciji. Sve su u crnom i jako ozbiljno gledaju pred sebe, a iza njih ovjenčani lovorovim lišćem portretirani su Staljin i Tito. Na ovoj slici bila je u sredini moja prabaka, Olivina majka. Prabaka je u ratu izgubila kao partizanske borce sina i unuka, a nevjestu su joj streljali Talijani, dok su joj kćer Olivu Nijemci odveli u logor u Beograd, jer je i Olivin muž bio u partizanima. Prabakine unuke su pak poslije kapitulacije Italije izbjegle u Egipat, u El Shatt – to su bile sestre moje mame. I prabaka je bila u logoru, prvo na otoku Molatu, a onda u Italiji. Moja mama, kojoj je tad bilo sedam godina, ostala je potpuno sama u selu, pa su je uzeli neki dalji rođaci i tako je s njima dočekala oslobođenje i povratak oca iz partizana, majke i bake iz logora, sestara iz El Shatta. A neki se nisu vratili. To je ujedno i sve što sam znala o obitelji moje mame – nitko nije rado pričao o ovim vremenima.

Kad sam pronašla fotografiju pomislila sam da je Staljin mogao izbjeći retuširanje samo u privatnim albumima, kao i da su ova dvojica muškaraca u pozadini velike grupe žena u crnom neka vrsta manipulacije njihovom tugom. One su upravo preživjele rat, u crnini su, jer oplakuju svoje najmilije, koji su dali živote za oslobođenje Dalmacije od talijanske, a poslije kapitulacije Italije i od njemačke okupacije, međutim ova dva portreta Tita i Staljina dominiraju nad cijelom slikom. Htjela sam doznati više o svemu tome i odlučila sam se prvo pitati moje tete i mamu čega se one sjećaju. Tako je krenulo prikupljanje građe.

 Kako ste dugo radili na prikupljanu građe za knjigu, gdje sve i koji su vaši doživljaji pritom?

– Prvo sam pričala s mamom i najviše s jednom tetom  –  rodicom moje mame, koja je u ratu izgubila oca i brata, a koja je bila najstarija i najbolje se sjećala svega, pa je svoja sjećanja i zapisala. Njezin muž piše i priče i pjesme i mnoge se tiču upravo ove teme koja me je zanimala, kao i prošlosti Vodica, pa mi je dao na čitanje svoje zapise, koji su mi također puno pomogli u stvaranju predodžbe o onim vremenima. Pročitala sam i velik broj povijesnih knjiga koje se tiču ove teme, te sam se prijavila na natječaj za Grenzgänger-stipendiju fondacije Robert Bosch. Dobila sam stipendiju, što je značilo da sam imala veliku podršku i mogla putovati u Vodice, u Zadar, u Šibenik, na otok Molat, u Beograd, kao i u Italiju tragovima obiteljskih stradanja kao i različitih logora u kojima su bile zatočene žene iz moje obitelji. Međutim, građa se sve više pretvarala u povijesnu dokumentaciju, a ja sam htjela pisati roman. Tada mi je moj prijatelj, mađarski povjesničar i romanopisac György Dalos dao ideju, rekao je: Izmisli da si nešto nasljedila, neku kuću i u njoj škrinju tvoje bake, i onda kad otvoriš škrinju pronađeš u njoj priču…

Izmislila sam da sam od bake nasljedila maslinik i da odlazim srediti papire za ovaj maslinik. Kako sam upravo bila doživjela pravu Odiseju oko prodaje neke vikendice, a bila sam zgranuta kakav nered vlada u gruntovnicama i raznim uredima u Hrvatskoj (ja ipak već jako dugo živim u Njemačkoj!), iskoristila sam ovo iskustvo i ugradila ga u roman. Naime, na samo jednom jedinom komadu zemlje u Hrvatskoj znaju biti upisani desetci osoba koje morate proglasiti mrtvima ili donijeti razne dokumente da biste ovaj komad „očistili“ i da biste poslije neopisivih birokratskih peripetija i uz velike troškove dobili vlasnički list.

Bilo je tu i drugih apsurda i nepravdi: Mojoj obitelji, koja je izgubila tolike članove boreći se za to da zemlja u kojoj žive bude slobodna i da njome ne vladaju tuđini, oduzeti su u socijalističkoj Jugoslaviji nacionalizacijom vrijedni komadi zemlje, koji su zatim u novoj Hrvatskoj privatizirani, bez da je moja obitelj dobila ikakvu odštetu. Djed i baka su na kraju svog života doživjeli da se moraju sklanjati u podrum pred granatama koje je na njih ispaljivala JNA – vojska nastala iz partizanskog pokreta za koji su se i oni žrtvovali. Ove su granate padale na njih pod izlikom da se granatama brani Jugoslavija – koju su oni stvarali da bi se pred sam kraj njihovog života krug opet zatvorio novim ratom.

Pred mojim očima je sve više nastajala slika tih malih, jednostavnih, neukih i srčanih ljudi, koji su se iskreno i hrabro borili za neke ideale, a koji su na različite načine dovedeni u pitanje. Sve ovo sam na kraju ugradila u roman, u kojem jedna pripovjedačica stalno putuje između Njemačke i Hrvatske, uspoređuje obje zemlje, sređuje papire oko svog nasljedstva i usput priča priču o stradanjima svoje obitelji.

Jeste li zadovoljni učinjenim? Što je bio i je li ostvaren Vaš cilj? Koliko je knjiga promijenila Vas,  koje su spoznaje s njom došle? 

– Mislim da knjiga pokazuje kako crno-bijelo tumačenje povijesti nije moguće i kako su pojedinci često nevidljivi u svojoj posebnosti ako ih se zamijeni ideologijama. Moja baka Oliva nije se previše zanimala ni za politiku ni za rat, a ipak je bila velika žrtva rata, jer se iz njemačkog logora vratila teško traumatizirana i do kraja života je patila od depresije. Njezin muž pak previše je držao do Partije, ali to mu nije pomoglo kad su mu nacionalizirane parcele uz more, koje bi mojoj mami i njenim sestrama danas donijele pravo bogatstvo, ali su sumnjivom privatizacijom završile u rukama novih moćnika …

Jedan važan cilj mi je bio članovima moje obitelji kroz priču vratiti dostojanstvo koje im se stalno oduzimalo – bilo nasiljem, bilo ideologijama. A ovo dostojanstvo oni sebi u romanu vraćaju sami, jer u romanu je njihova ljubav prema životu, njihova dalmatinska velikodušnost, opuštenost, sposobnost uživanja u malim stvarima – u hrani, u vinu, u maslinovom ulju, u začinskim biljkama, u moru i nebu – postala jednako tako snažnom kao i njihove patnje. Puno njemačkih čitatelja mi  je reklo da su čitajući stalno imali želju da odmah odjure barem u neki hrvatski restoran na večeru – toliko su zamamni bili okusi i mirisi Dalmacije, koji su se u priči nametnuli sami od sebe.

Osim toga sam htjela Nijemcima ispričati jednu nepoznatu priču iz Hrvatske – što mi je u velikoj mjeri uspjelo, jer na svim predstavljanjima čujem od publike da im je sve to novo. Najviše se zaprepaste kad čuju da je u El Shattu bilo preko 30.000 izbjeglica. Nijemci, ako uopće nešto znaju o Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, znaju samo za ustaše kao saveznike nacista i to naravno stvara jednu jako negativnu sliku o hrvatskoj prošlosti. Velik broj njemačkih čitatelja mi je rekao da su mislili da je Tito bio Srbin i čude se kad pročitaju u mom romanu da je bio Hrvat. Onda im ništa više ne bude jasno …

Uspjeh ove knjige, naročito reakcije čitatelja – dobila sam puno pisama i telefonskih poziva od naših ljudi koji su je čitali na njemačkom, te naravno puno njemačkih reakcija, kao i lijepih recenzija – promijenio me je tako što sam ostavila poslove kojima sam se do sad bavila i posvetila sam se pisanju.

Gdje ste sve predstavili roman? Je li i na koje jezike preveden?

– Roman sam predstavila u velikom broju njemačkih gradova, te u Budimpešti, Oslu i Beogradu. Preveden je na makedonski i prvo strano izdanje će biti upravo makedonsko (izdavač je Goten iz Skopja), a zatim i hrvatsko (izdavač je Fraktura iz Zagreba). Za roman se zanimaju i prevoditelji i nakladnici iz Mađarske, Slovenije, Italije, Srbije i Engleske, pa se nadam da će biti preveden i na druge jezike.

Što spremate u budućnosti?

Završila sam jedan roman o svom djetinjstvu u Splitu koje uspoređujem s djetinjstvom moje djece u Njemačkoj i ostavila sam ga da malo odleži prije nego što ga preradim i završim, a pišem upravo jedan roman koji se odigrava u Splitu tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

 

Hrvatski glas Berlin zahvaljuje Alidi Bremer na razgovoru.

 

Write a comment