berlin

MOJA UČITELJICA

Posted on : 05-10-2017 | By : admin | In : Martina Budimir: PANTA REI

4

Iz naše arhive/ objavljeno 23.10.2014.

piše: Martina Budimir
Teacher-31Uskoro će navršiti 65. godinu života. Daleko je to od kraja životnog puta, ali ipak označava jedan kraj. Starije generacije koje još imaju tu sreću odlaska u mirovinu sa 65 godina, a ne kao mi, nešto malo mlađi, sa 67, znaju o čemu govorim.

Kraj je to jednoga puta koji u mnogome obilježava naš život, točnije, trećinu gotovo svakoga našega dana otkada smo postali radno aktivni. Odlazak u mirovinu.

Što to zapravo znači? Prekid aktivnog načina života, mirno čekanje trenutka kada ćemo biti pozvani na neko drugo, nadam se bolje mjesto, u neku novu dimenziju? I što se uopće događa s našim profesionalnim identitetom? Prestajemo li istoga trena biti ono što smo veći dio života bili, po čemu su nas prepoznavali, kroz što su nas prosuđivali, prema čemu su se ravnali u komunikaciji i suživotu s nama?

Prestaje li učiteljica iz ove priče biti učiteljica? Može li se prestati biti učiteljicom? Može li se to uopće biti? Ili je to samo profesija kao i svaka druga, posao koji se odradi?

Svijet je postao veliko selo, klikom miša uđemo u svijet drugih, imamo uvid u njihovo mišljenje. Često u posljednje vrijeme čitam komentare o tome da učitelji više nisu što su nekad bili, da je to nekada bio poziv, a sada je samo posao kao i svaki drugi.

Tu i tamo razvije se rasprava o tome je li tomu tako zato što društvo ne cijeni učitelje, pa se automatski srozala kvaliteta učiteljskog kadra ili je pak upravo pad kvalitete onoga što rade učitelji proporcionalno izazvao i pad njihova ugleda u društvu?

Može li učiteljica u nižim razredima osnovne škole „samo odraditi“ tih svojih „nekoliko“ sati? Može li se to onako, reda radi, imajući na umu samo mizeriju koju će primiti nakon odrađenog posla?

Majka sam samo jednog djeteta, djeteta koje je moja krv, koje pratim od njegova rođenja u svim njegovim uspjesima i padovima, strahovima i nadama, djeteta koje je dio mene. Uz svu ljubav koju osjećam prema njemu, imam hrabrosti ovako javno reći da je briga oko djeteta velika obaveza, žrtva i napor koji zahtijeva od nas maksimum strpljenja, upornosti, pažnje i odricanja. Ljubav je pri tome motor koji daje snage i u najtežim trenutcima.

Kako li je tek zahtjevno voditi brigu o ponekad čak gotovo tridesetero djece koju niste rodili?! Djeca su to iz različitih obitelji, na različite načine pripremana ili nepripremana na socijalizaciju, na školu, na svijet odraslih, na život. Nerijetko neko dijete u učiteljici vidi majku, traži i nađe ljubav koje možda nedostaje u roditeljskom domu. Nerijetko učiteljičin prijekorni pogled ili stroga riječ tek po prvi puta daje djetetu neophodan autoritet, poput prometnika ga usmjerava na pravi put.

Zašto se voli učiteljica? Zašto se pamti upravo ona, a toliko je nastavnika prošlo kroz naš život?

Moja je situacija specifična. I da hoću, ne mogu zaboraviti niti prestati voljeti svoju učiteljicu. Moja je učiteljica, silom prilika, ujedno i moja majka, tj. moja je majka, silom prilika, ujedno i moja učiteljica.

Osamdesetih, kada sam krenula u školu, učiteljice se oslovljavalo s „drugarice“. Nikada, a ma baš nikada nije mi izletjelo „mama“. Nikada, a ma baš nikada, majka mi nije unaprijed dala uvid u test ili mi na neki drugi način davala prednost spram ostalih učenika u razredu.

Bila je moja učiteljica prvenstveno pravedna, bojala se i čuvala samu sebe od ikakve primisli da me gleda kao vlastito dijete, važnije od druge djece. Nije niti sekunde razmišljala kada bi me netko optužio za nešto što nisam učinila, kaznila me bez premišljanja.

I uz sav taj trud, na kraju je bila kriva, i ona i ja.

„Lako je tebi, tebi mama poklanja ocjene!“

Cijeloga sam se života trudila dokazati suprotno. Ja sam zapravo profitirala od cijele te neprirodne situacije. Postizala sam natprosječne uspjehe čak i na fakultetu, upisala i završila poslijediplomski studij jer me, između ostaloga, cijelo vrijeme pratio unutarnji glasić sa svojom mantrom:

Nije mi poklanjala!“

I djeca odrastaju, postaju ljudi, imaju svoju djecu. Onoga trenutka kada sam shvatila da će moj sin ići kod stare i stroge, ali pravedne učiteljice koja puno traži, ali i puno daje, unatoč očekivanjima, nisam bila oduševljena. Kako bih i bila kada će jadno dijete četiri godine kao učiteljicu imati vlastitu baku. Pa zar opet?! Pa mora li i ono prolaziti svu onu torturu i optuživanje da su mu ocjene poklonjene?! Neki će reći da je rješenje ne učiti, no varaju se. Ne, tek onda bi vas optužili da su vam poklonjene dvojke, da nikada ne biste uspjeli završiti razred da vam mama/baka ne predaje.

I bake i učiteljice odrastaju, postaju mekše, mudrije, tolerantnije. Moje je dijete tako imalo sreću imati jednu prekrasnu učiteljicu koja ga nije mazila niti ga je privilegirala, ali ga nije niti nepravedno kažnjavala bez provjere je li doista nešto učinilo ili je u igri samo dječja zloća.

Prošlo je moje dijete ležerno kroz abecedu, čitanje, pisanje, zbrajanje, oduzimanje i još puno toga bez da je osjetilo strah ili nepravedne optužbe od strane svoje učiteljice. I ne, nije niti jednom svoju učiteljicu nazvao „bako“.

 

I dok ja i danas s jednom prekrasnom učiteljicom koja me uvela u svijet prvih obaveza i odrastanja svako malo imam manje nesuglasice, imam potrebu prkositi i istjerati mak na konac kako bih dokazala kada sam u pravu da ona to nije, moje dijete ima jedan sasvim cool odnos prema jednoj sasvim cool učiteljici koja savršeno odgovara onoj: „To nije posao nego poziv!“ ili pak onoj: „Neka, kod nje će bar naučiti!“

Ostat će moja majka Učiteljica i kada uskoro ode u mirovinu. Ona to svakoga trenutka je. Ne prođe ni tren da svjesno ili nesvjesno ne ugrađuje ljudima oko sebe svojim primjerom, bilo riječju ili djelom, neke više vrijednosti.

Koliko god vrijeme i svakodnevni rad s malom djecom ostavilo traga na njoj, uvijek će naći snage za duboko udahnuti, toplo pogledati i još jednom strpljivo objasniti.

Baš kao prava Učiteljica!

Comments (4)

Hvala glavnoj urednici što je posvetila toliko prostora učiteljima povodom njihovog dana!
Jer reče Erazmo:
„Najveća nada svake zemlje leži u primjerenom školovanju mladosti.“

Kako je mjerljivo ljudsko znanje? Apsolutna i jedno-
značna ocjena sigurno ne postoji.Ili koje područje ljud
skog znanja je vrijednije od drugog,tko je tu meritoran
odgovoriti….No ipak je u svima nama ostalo nešto iz
tih prvih dana škole što se ne zaboravlja cijeli život.
A ti prvi dani i uspomene neizbrisivo su vezani za na-
še učitelje. Iz moga kuta gledanja učiteljima je to uvijek bio i ostao poziv, specifičan i odgovoran……….

„Ostat će moja majka Učiteljica i kada uskoro ode u mirovinu. Ona to svakoga trenutka je. Ne prođe ni tren da svjesno ili nesvjesno ne ugrađuje ljudima oko sebe svojim primjerom, bilo riječju ili djelom, neke više vrijednosti.“
Da, Martina, tvoja majka uistinu je takva kakvom si je opisala. Mogu samo reći ponosna sam na nju, kao kolegicu, ali i prijateljicu.

Hvala, Martina!Znam kako ti je bilo teško sa mnom ( i meni s tobom ) i zato sam ODLUČILA da s tvojim djetetom NEĆU ponoviti istu pogrešku. Ovaj tvoj tekst puno mi znači jer uvijek vrlo vješto prikrivaš svoje prave emocije. Tebe, tvoje dijete, a moje unuče, sve svoje bivše i sadašnje učenike od srca pozdravlja i grli velikim zagrljajem
Učiteljica

Write a comment