berlin

RATNIK PODVINJSKOG SRCA

Posted on : 18-11-2010 | By : admin | In : 09 PRIČE, Brodske priče

0

Brodske priče
piše: Hrvoje Mužević

Željko Mužević i Šimo Đamić u Vukovaru

Na ove dane, godišnjice pada najvećeg simbola Hrvatske, jedna uspomena mi izbija na pamet. Vidim, davne 91., svoga  komšiju Joku, teškog lokal-patriota i šokca, kako me u čudu gleda kad sam mu rekao da mi je stari otišao u Vukovar. Kuhao je kavu i sočno opsovao …on nije normalan!

U tom trenutku sam bio sretan i nisam razmišljao o tatinoj mogućoj pogibelji.  Nisam znao da je sad negdje, kraj starog  jugića zalegao u masnu fleku i uništio rifle. Da mu meci frkte iznad glave dok izbjegava, kroz kukuruze, agresorske granate. Bio sam jedino ponosan, jer su me sada vršnjaci na ulici cijenili.

Svi su bili u mom šoru veliki domoljubi …od očeva do sinova. Moj stari možda i najveći, ali mi nitko nije vjerovao, jer se nije odmah učlanio u HDZ. Govorio je da ga je baka Liza učila da se ni u nove opanke „ne leti“. I bio je u pravu, iako mi je to donijelo podrugivanje ostale djece ispred kuće. Ali nebitno. Brzo su se razuvjerili. Prvo im je bilo čudno u (komšiluku), kad gradonačelnici i zapovjednici izađu iz naše kuće, a netom prije su slušani na radiju. Brzo se povezalo da je kod nas izmještena lokalna radio stanica.

Stari Želja ih je dovukao, bez ijedne naknade i mama je kuhala i spremala za gomile ljudi. …Neka, Zrinka, rat je! …umirivao ju je. Sestri i meni je to puno značilo, jer na neki  čudan način smo bili zaštićeni od strahota rata. Prvi smo sve saznali, čitav stožer branitelja je defilirao, noćne smjene, gledanje DVD-ova i zadirkivanje četnika na motorole …sve je to na neki način bilo zabava u dječjoj glavi, i sa interesom smo pratili moguću opasnost. Bilo ih je napretek …avioni su nadlijetali, granate padale. Dvije su nam uletjele u dvorište i mene je odbacilo nekoliko metara.

Podrum je bio baza, a kuhinjica studio. Trčali smo gore-dolje između vreća pijeska i sve nam se činilo kao u filmu. Danas smo Želji zahvalni, i šalimo se da je kao otac u filmu „Život je lijep“ (film o ocu koji je na sve moguće načine pokušavao učiniti djetetu logor zabavnim, bez šokova o.p.), jer se sa nekom perverznom nostalgijom sjetimo tog doba. Mama kaže da joj je tada više bio nalik na Renea iz serije „Alo, alo“, što također ima istine. Dolazili su tada razni strani novinari u potrazi za stanicom, dok smo mi strahovali da su špijuni. Agresoru je tad bilo u cilju da uništi radio, jer je on uvelike držao i podizao moral ljudi. Naša mreža je super funkcionirala, i odmah se preko „naših informatora“ utvrđivalo tko je tko.

Ja sam gledao i bilo mi je sve zabavno.

U početku sam se bojao, kad je padala brodska vojarna i još pamtim pucnjavu i bombe, dok smo trčali u podrum. Seoskim pričama je kolalo da će se četnici spustiti sa brda i mama je cijelu noć dežurala sa puškom, dok je stari ulazio u podleglu brodsku tvrđu. Sa svakom sirenom sam trčao po dvorištu i puštao pse i ostale životinje jer mi se u pamet usjekla priča dida Tome, kako je u onom ratu bježao od četnika. Ostao je tada  pas na lancu koji je izgorio zajedno sa imanjem. Nipošto nisam takav kraj htio mojima.

Nedugo nakon toga sam sa mamom i našim Nerom išao po noći u podvinjsku školu i primio obitelj iz Koliba. Živjeli su skoro šest mjeseci s nama, dok je Želja kao sumanut jurio po najopasnijim ratištima.

Shvatio je kako dečkima na prvoj crti puno znači za moral kad dođe novinar i on je to uzeo u svoju misiju. Kao zamjenik u vojnoj policiji bio je svugdje …od Okučana, Knina …do Vukovara. Rušio je snajperiste …skidao avione. Ali, kao prvo …ostao je čovjek. Mislim …bilo je to u Okučanima …kad je ispred JNA tenkova pokupio štene šarplaninca i donio ga kući. Tad me podsjetio na Balaševićevog „Ratnika paorskog srca“. Iz Vukovara je izvukao jednu obitelj i sjećam se još njega i Darka (Darko Janković, fotograf , op.admin) kako su stigli, skoro među zadnjima, navečer kući u raštimanom yugu. U dvorištu im se pokvario mjenjač …i začudo …svi smo se opalili smijati …jer što bi bilo da se to desilo na cesti izvlačenja?.

U Vukovaru je pio kavu sa Sinišom, obilazio ruševine sa Šimom. Donio je slike kući i priče, ali i dio tog grada. Dio njegove duše, koji je ostao  do dana današnjeg …i svatko od Muževića smatra Vukovar svojim gradom. U glavi mi još odzvanja glas Stjepana Poleta kako pred sam pad razgovara sa starim. Vikao je kako padaju i da nema pomoći. Želja je zvao Zagreb …vladu, sve žive…..ali bezuspješno. Pole je preživio (što mi je posebno drago, jer tog čovjeka, nakon tog razgovora, doživljavam kao svog) …ali Vukovar je pao. Tada je i Želja shvatio da je rat kao rat, samo igra careva …i da tu nema logike.

Shvatio je i da je jako sretan jer je izvukao živu glavu, a mi smo bili ponosni.

Nismo tad ni razmišljali da je mogao poginuti, zato što svako dijete svog oca smatra neuništivim.

Danas znam da je moj stari itekako „podložan godinama i životu“, ali i dalje djetetu u meni …on je moćni superheroj.



Write a comment

Friend: tai game java - Game Mobile - game mobile online