berlin

…REČE TITO I PRODUŽI DALJE

Posted on : 07-11-2013 | By : admin | In : VJEČNO GLADAN

7

Piše: Emil Cipar

d4a48e72435fa8181f4b39d69358a9deKopam po sjećanjima događaje iz sredine 60-tih. Ja sam u dobi koju danas zovu pubertet, kažu i da je to vrlo važna faza u razvoju čovjeka. Može biti tako, ali ja tu fazu nisam svjesno doživio …o pubertetu se u mojoj mladosti nije javno pričalo.

Išao sam u tehničku školu „Josip Godlar“ u Slavonskom Brodu …strojarski smjer. Bila je to tada perspektivna škola, industrija je vapila za školovanim kadrovima.

Ali školstvo nije moglo zadovoljiti potrebe. I njemu je trebao kvalificirani kadar, a nije ga bilo na tržištu rada.

Ali …improviziralo se! Ako si znao tablicu množenja mogao si biti profesor matematike u školi. Ako si u životu putovao dalje od Strizivojne, znači: vidio si svijeta …mogao si predavati zemljopis. Ako… da ne nabrajam dalje.

I …učiti u hodu morali su tada učitelji, jer se moglo lako dogoditi da ih njihovi učenici preteknu u znanju. To se dogodilo našem „profesoru“ zemljopisa.

Zvao se Josip …Joza smo ga zvali, a predavao nam je predvojničku obuku. Po činu je bio rezervni vodnik I klase, dakle kvalificiran dovoljno za davati komande.

Ali …dogodilo se da je bio potreban i „drug“ za zemljopis. Nema druge …ajde Joza!

A jedino zemljopis Jozi baš nije išao od ruke. Tako je uvijek brkao zemlje kroz koje protječu Volga, Nil, Mississippi i Amazona, a Vijetnam je za njega bio Vijetman. Problem je bio što je Vijetnam tada bio jako aktualan, a postojala su i dva …Sjeverni i Južni.

Naš najveći problem je bio ambiciozni direktor Željko Miletić. Htio je od naše škole stvoriti uglednu školu, ali to je s osobljem koje mu je stajalo na raspolaganju bilo teško.

Što ne ide znanjem ide politikom. U to doba radne akcije su bile obvezne i svaka škola je morala u njima sudjelovati. Berbe kukuruza, šećerne repe, ribizla, jabuka… bile su naša jesenska zanimacija. Agrokombinat „Jasinje“ trebao je radnu snagu, jeftinu …naravno, a naš Želja ju je nudio uvijek. Naravno …bilo je to redovno spomenuto u „Jasinjskom listu“, a to su bili važni politički bodovi za našeg direktora.

A nas nije nitko ni pitao. Na te akcije smo išli „dobrovoljno“, a nedajbože da nisi bio raspoložen sudjelovati u njima.

Ja sam volio te radne akcije, jer su one ionako bile najbolji izbor. Volio sam ih više od slušanja priča u Sjevernom i Južnom „Vijetmanu“, predvojničke obuke, razlike kvadrata i kvadrata razlike, ruskih padeža, ili nacrtne geometrije. Da nisam morao ići u školu kod kuće bih radio iste te poslove, ali s daleko više angažmana, jer kod kuće se nije moglo zabušavati.

A na tim akcijama se bogovski jelo što kod kuće nije bio slučaj. Zamislite samo: za užinu dobiješ četvrtinu salame, one čuvene Gavrilovićeve „Tirolske“ i četvrtinu kruha. Pa od te količine salame mama mi je cijeli tjedan pravila sendviče. A na akcijama dobiješ to za jedan, jedini obrok.

A onda …bilo je uvijek učenika koji nisu voljeli „Tirolsku“ ili „Zdenka“ sir. Do danas mi nije jasno kako se to može „ne voljeti“, ali tada nisam puno pitao. Zamjenjivao sam ih za pomoć u tehničkom crtanju, ili instrukcije iz elemenata strojeva, termodinamike, hidraulike, motora sa unutrašnjim izgaranjem… kako su se zvali predmeti, koji su nam je zadavali najviše muke.

Ili ..teleći paprikaš na Jeliku. Jelik je bio dio golemog „Jasinja“ i uvijek su trebali pomoć u berbi kukuruza.

Jednom smo tako brali kukuruz po snijegu. Dogodilo se da je kukuruz neobran dočekao prvi snijeg. I što ćeš …što ne može mehanizacija, može Titova omladina, može Tehnička škola.

Odvezli su nas „dobrovoljce“ iz „prvog A“ na Jelik u traktorskim prikolicama. Nije bilo nikakvih sjedala u tim prikolicama, sjedilo se na podu, al‘ ko te pita za sigurnost u prometu.

Na polju nije bilo toga puno za brati, jer su glavni posao obavile prije nas divlje svinje, srne, jeleni… Ali tu i tamo ostao je koji klip. Bili su to klipovi za fotku u novinama kako bi se mogla objaviti vijest: Berba kukuruza na Jeliku, zahvaljujući omladini iz tehničke škole „Josip Godlar“ uspješno obavljena. U vijesti izjava našeg direktora Željka, Želje Miletića kako su se učenici rado odazvali molbi jasinjske uprave i kako su sretni da mogu dati svoj obol općem napretku i bla, bla, bla…

Ali …što jest, jest… Ponudili su nam najbolji teleći paprikaš kojeg sam ikada jeo. Za tu priliku skuhano je cijelo tele u velikom kotlu …kotluši kako se to u Slavoniji zove.

Kada smo se onako promrzli vratili s polja u gospodarske zgrade na „Jeliku“ dočekala nas je ta poslastica. I mogao si dobiti koliko hoćeš.

A bilo je i: …ja ne volim rep, ja ne volim rebra, ja ne volim noge… Nema problema! …daj ovamo! Moraš biti solidaran i pomoći u nevolji, jer ostaviti nešto na tanjuru bilo je nepristojno.

S jedne od radnih akcija. Na slici smo Drago Oršić i jaKada sam išao u prvi razred tehničke u Slavonskom Brodu dogodio se potres. Baš na moj rođendan 13. travnja 1964.

Nanio je veliku štetu u Brodu i okolici. U sanaciji štete sudjelovali smo naravno i mi …Titova omladina iz tehničke škole „Josip Godlar“ i za to smo bili posebno nagrađeni.

Elem …Titova omladina iz tehničke škole rušila je ono što potres nije učinio do kraja. Bilo je to uglavnom po okolnim selima: Bukovlje, Vranovci, Klokočevik, Kindrovo, Rastušje, Podvinje, Brodsko Vinogorje…

Taj dan smo bili u Vranovcima. Bili smo već stručnjaci za skidanje krova, rušenje zidova, čišćenje i slaganje cigle. Vlasnik kuće bio je zadovoljan našim radom i častio nas obilno jelom i pićem.

Nismo zabušavali …davali smo stvarno sve od sebe, jer smo osjetili potrebu pomoći.

I tako radimo mi da se doslovno praši. Odjednom primijetimo kako se prema nama cestom kreće velika povorka …ispred milicionari na motorima.

Iskrivili smo vratove gledajući što bi to moglo biti. Povorka se približi kući na kojoj smo radili. Iz nje dotrči neki jako važan čovjek i počne vikati na nas:

-Šta buljite, radite i dalje …ajmo, ajmo, ajmo!

Kćer vlasnika kuće imala je ruku u gipsu. Nije to bila posljedica potresa, slomila je ruku prije njega.

Povorka se sasvim približila i iz nje iziđe jedan čovjek i uputi se djevojčici…

…Pa Bože …pa to je drug Tito …uf jebote kad ovo ispričam kod kuće.

I bio je Josip Broz Tito glavom i bradom. Pitao je djevojčicu jeli slomljena ruka posljedica potresa, pomilovao po kosi i zaželio brz oporavak.

A onda se obratio nama:

-A vi omladino pomažete aaaa?

Pomažemo druže Tito …pomažemo …odgovaramo u jedan glas.

E tako i treba! Zajedničkim snagama sve ćemo mi to opet obnoviti …reče Tito i produži dalje.

E sad …možeš mi pričati što hoćeš. Tito ovakav, Tito onakav …ja mogu suditi po onome što sam osobno doživio, vidio, čuo… A nije baš ni mala stvar za šesnestgodišnjaka susresti se predsjednikom države.

Sve te radne akcije nisu mi škodile, nego su mi puno koristile, a nadam se kako je i društvo imalo bar neke koristi od njih. Iskustva stečena na njima koristila su mi u kasnijem životu više nego znanje koje sam stekao u školi.

Kada vidim današnju omladinu i današnje učenike …pomislim kako je nekada ipak bilo puno bolje. Istina nismo znali svoja prava i imamo li ih uopće, a pojam „pučki pravobranitelj“ bio nam je potpuno nepoznat.

Nismo imali visokokvalificirane učitelje. Danas su to sve fakultetski obrazovani „profesori“

Ipak nas su naši naučili raditi što današnjima nikako ne polazi za rukom.

Raditi nije sramota …ponavljam to često. Nažalost značaj rada je potpuno devalvirao i danas vrijedi ono: Tko radi sam si je kriv.

A nas su naše Joze i Želje učili i naučili raditi …zbog toga sam im danas neizmjerno zahvalan.

Još više priča iz rubrike VJEČNO GLADAN

Comments (7)

Ah, lijepa naša mladosti. Svaka čast autoru osvrta na
60-te u tehničkoj.
Ja sam doduše voljela samo hrvatski, ruski i povijest, ali su mi svi profesori ostali u nezaboravnoj uspomeni i moglo bi se o svakom i svakoj /naročito / napisati fantastičnih opisa. Imali su osobnost.
Uvijek sam se pitala zašto nisam u Gimnaziji, ali sam sigurna da je vrijeme u tehničkoj dobro utjecalo na mene . Mislim da sam napisala puno dobre poezije u to vrijeme i kasnije, a to čovjek može samo ako nije baš do kraja sretan.
Dragi ljudi , naročito njih nekoliko trajno su u mom životu, a to je dosta- maturirali smo 1969-te.
U stvari ovo bi bio podsjetnik za pripreme proslave mature.
Ne znam da li postoje neki foto albumi?
Bilo bi dosta samo razrednih fotografija
te, budući je naša generacija maturalne godišnjice uglavnom slavila zajedno, strojari i
elektro, ne bi bilo ni zatrpano slikama .

Ah Emile podsjeti me opet nešto.
Ti to, ti to ti to.. danas se to, zar ne.. zove ,podjela uloga.

Tada smo znali više cijeniti ljude..gradove i državnu imovinu.
Bila su to ona vremena za koja volimo danas reći da nisu bila dobra …u kojima siromašniji pogotovo ako nisu bili u politici,nisu imali velike šanse za život, i tako su mnogi iz omladinske radne akcije otišli s trbuhom za kruhom u tuđi svjet. Ipak baš sve nije bilo loše.
Bili smo mladi i nije nam baš tako lagano bilo, ali smo čuvali svoje, poštivali smo starije, posebno invalide, ustajali bi starijima prepustili bi im sjedeće mjesto, nismo razbijali državna dobra ni demolirali prometne znakove, već smo rađe gradili ceste mostove i pruge. Naučili smo raditi i graditi a ne rušiti i to nam i dan danas dobro dođe.

Ovo je priča o ljudskosti…koja je nekako zauvijek nestala! Vrhunski!

super !!!! dobra fotka cobanca evo apetit mi se otvara……i Zelja i Joza su mi predavali….jos imam dozivotnu uspomenu od tog potresa nos mi je kriv tako da i ne disem na lijevu nosnicu, taman se vratili iz Istre stari dobio posao na Tehnickoj….

Odlično Emile, hvala na tekstu, izvrstan je podsjetnik na minule dane i izvrsne profesore. Škola je prihvatila obrazovnu a zaboravila na odgojnu ulogu, pa sada imao to što imamo . Imao sam sreću raditi s nekim od tadašnjih, pa i mojih, profesora. Joza Vidaković je bio legenda, a pored niza anegdoda jedna se vezuje upravo uz Jozu i Želju. Nakon zajedničkog noćnog pijuckanja ujutro Želja dolazi, nenajavljen, Jozi u kontrolu. Iznenađen, ali vrlo inteligentan i u pripitom stanju, brzo se snašao: „Djeco, na sat nam je došao direktor i sada će nam on održati predavanje … (mislim da je bio zemljopis). Ustao se i izašao te ostavio „kontrolora“ da završi sat

Da Emile druga vremena učenja i življenja sada mladi nemaju dan ima samo noč a noči se zna šta se može raditi a roditelji to ne vide. jasam se kupao na savi u košulji koju mi je majka sašila od vreće od brašna od unrine pomoći ona me je istukla da se nezaboravi, a malo kasnije nas je pozvao javni tužilac i ovako rekao: ukoliko to napravimo još jedanput poslat će nas u dječiji dom pa ćete tamo vidjeti …marš kuči …e tako je bilo da kad ujutro u 2 poslije pola noći kod Prpića čekaš kruh da kupiš i to u redu …to je bio okrugli od 2kg i mnogo drugog …težak život ali dobar

Danas bi se to zvalo „Eksploatacija djece i mladeži“-ovako smo svi k?o zaštićena vrsta-sjedimo ispred kompa i ravnamo dupe…kroz evoluciju,čovjeku će ostati samo kažiprsti i buljave oči -zbogom guze Jennifer Lopez- oble guze bit će znak siromaštva i informatičke nepismenosti…

Write a comment