Anđelka Korčulanić
Smiri me, more,
povij me u plavet,
krhka sam danas,
ranjiva k´o dijete,
pune su mi grudi
neke čudne sjete,
sjećanje na ljubav
slomljeni je cvijet.

Anđelka Korčulanić

Nisi me mogao odbiti
i opirao si se uzalud
jer dala sam ti krilo za združen let
i partnerstvo u imenici mi,
i ruku u veslanju kroz noć.

Sjene prošlosti pred vratima sam
na dugi lanac vezala k’o pse
pa se tiho nastanila u tebi,

Anđelka  Korčulanić
Tvoje sam mlijeko i tvoj dah, 
ja sam ti, tvoja i krv i kost.
I neznancima vidljiv i u tami
između nas je čvrsti most.

Anđelka Korćulanić
More ljubim,
ljubim ga strasno bojom crvenog koralja
i kristalima soli na punim usnicama.
Blagom što čuva i za me iz daljine valja
k’o ljubavnicu daruje me more:
crnim biserjem u očima,
od morskih zvijezda naušnicama
i krunom od pjene u lepršavoj kosi.

Anđelka Korčulanić

Odustali smo, zemljo, od tebe,
iznutra rak te nemilo izjeda,
besprizornu pljačku odobrili smo šutke,
na bolest pristali iz domoljublja.
Ne mori nas moralna bijeda,
glad, nemoć očajnika,
zaboravljena istina, ugašena zublja.
Pogazili smo ponos i vjeru, opila nas
medom pustih riječi zaslađena rijeka,

Iz naše arhive/ objavljeno 08.02.2016.

Anđelka Korčulanić          ….Iz zbirke „Stope u pijesku vremena“

Drvo života presadila sam u zimu,
pod nebo koje ne poznaje sunce,
u debelu zemlju gdje vremena nema
ni za smijeh, ni za plač.

Na ležaju od mekih trava
obamrla tijela u nemirnu snu
s juga dozivam bijele ptice
i sanjam kadulju, smilje i drač.

Anđelka Korčulanić
Iz kamena tvrda
najljepše riječi za tebe klešem,
s kreste vala odijevam se pjenom
i kad me ne gleda nitko,
uz pjesmu bure u granama bora
u osami do iznemoglosti plešem.

Da me vide
kako žutilom brnistre opijena

Anđelka Korčulanić
U osami s leđima na stijeni
nagost svoju nevješto krijem
u tamnoj borovoj sjeni.

Vidi more okom s plavom zjenom
da u meni Sunčevo je žezlo,
polako priđe pa se propne odjednom.

Ljube, ljube! ‒ glasno me zove,

Anđelka Korčulanić
Svu noć ti se tople usne
k’o ptice na mom licu gnijezde.
Sviće, a san u svijesti i dalje teče,
na oči blago kapaju nam zvijezde.

U otvorene dlanove stavljaš mi svijet
i prvu zraku sunca u rasutu kosu.
Od sunca do sunca, u pijanstvu bez vina,
k’o nektar s čela ispijam ti rosu.

Anđelka Korčulanić
Nikad me tako ne tišti samoća
k’o blagdanom uvečer
dok toplo svijetle domovi tuđi,
a rijeka veselih ljudi ulicom teče.

Ne zastaju koraci pred vratima mojim,
promiču dalje u brzom hodu,
a romor kiše samo glas bi tvoj
mogao pretvoriti u odu.

Anđelka Korčulanić
Kada nas jesen u zagrljaj stegne
i zvjezdane prašine oblak gusti
k’o crna lava
obnoć se okameni u nama
jednom kad se na zemlju slegne,
raspete misli s križa spusti,
sjećanja čvrsto veži k’o jedra
pred olujom pristiglom iz daljine
i našeg vjetra novi ćuh

Anđelka Korčulanić
Snivaju puževi, školjke i oblutci,
od nježnosti laka sam k’o pero,
pod nogama miruje mi more
i kao da zamrli svi su zvuci.

Snivaju zrnca još topla pijeska,
Mjesec u srebro presvlači kamen,
pisaljkom sjajnom na moje čelo
od ljubavi nove upisuje znamen.

Anđelka Korčulanić
U očima tamnim noćas nam gore
visoko u nebo uzdignute baklje,
u vrtlogu strasti od obale daleko
nosi nas  silno, zapjenjeno more.

S usana mekih na tijela sjajna
padaju šumno latice crvenih ruža,
sljubljeni udovi i čvrsti pleter od prsta
više od rajske ugode nam pruža.

Anđelka Korčulanić
Gledam te razgolićenu,
u duboku snu bestidno si lijepa.
Ne marim sve i da tisuću sitnih mana
pod tisućom starih ožiljaka kriješ,
svjedočim stihom, ljubav spram tebi je slijepa.
Ni za što ne marim sve dok si moja,
sve dok me toplim dahom griješ.

Sita od slatkih riječi spavaš predugo,

Anđelka Korčulanić
Miješaju se u ritmu tanga
na vjetru s pete strane svijeta
zvuci večernjih zvona
i miris neobrana mlijeka
s laticama narančina cvijeta.

Dah ti je šuman, drhtaj u snu trava,
a tvoje ruke znatiželjne i blage,
lijane pružene niz brežuljke tijela,