Anđelka Korčulanić
Na stjenovitu rtu
moja kuća, kameni svjetionik.
Svud uokolo mrtvo more,
uvelo cvijeće opaljeno suncem
u terasastu vrtu.

Anđelka Korčulanić
Koliko god veliko jesi,
cijelo si u mene stalo;
za dah zaustavljen toliko puta
tisuću riječi nije dosta,
za darovane mi pjesme
tisuću „hvala“ je malo.

S tobom u sebi, bliže sam Bogu,
nikad te sita kao gosta;

Anđelka Korčulanić
Ne znam zašto jutros mi se plače
i od samog pogleda na prazne ruke
tijelo mi biva bolno kao da leži
na prostrtoj postelji od suhe drače.

Kamo je pobjegao i sakrio se
od boja, perja i vjetra istkan san
kad prstima zbilje na moj prozor
zakucao je resko u sivo odjeven dan.

Anđelka Korčulanić
Smiri me, more
povij me u plavet,
krhka sam danas,
ranjiva k´o dijete,
pune su mi grudi
neke čudne sjete,
sjećanje na ljubav
slomljeni je cvijet.

Anđelka Korčulanić
Odakle ste,
pitaju me s vremena na vrijeme
ovdje, daleko u tuđini.
Iz Splita san, odvratim vedro.
Pobogu, što onda radite tu,
čude se odreda svi, a meni odjednom
iz čista mira stane drhtati bedro.

U očima zaljuljaju se palme,

Anđelka Korčulanić
Rasani me
šûmom još nezačetog vala
sred dalekog oceana,
imenom ruže što je do jučer cvala,
prstima, golim skitnicama
na vijugavim stazama tijela,
sutrašnjim zvonom s kapele na brežuljku
i zamrlim pjevom lastavice
u suton što je odletjela

Anđelka Korčulanić
U sanjivoj dolini Sunconošu čekam,
tijelo mi obuzima nestrpljenja plam.

Topot kopita čujem kako dohode bliže,
to vitez bez oklopa, Sunconoša stiže.

Na krilatu konju kroz oluju cvijeća
s bisagama o sedlu, a u njima sreća.

Konju o vratu sjajni praporci zvone

Anđelka Korčulanić
Nježne stihove pišem s proljeća
kad novih nadanja tanane klice
k´o zraci sunca ozare mi lice,
damarima srca kad ravna sreća.

S proljeća pišem nježne stihove
kad prah s krila tisuću leptira
stavim u note što ih vjetar svira,
dugama i rosom kad bojim snove.

Anđelka Korčulanić
Do prepletenih naših nogu
trebalo biti je utihlo more,
mirisne krošnje borova iznad,
a zvijezde gore, visoko gore,
ali ne i noćas kad mi smo gospodari
svijeta što za nas dubi na glavi
dok ljubav razvijenim barjakom
u boji purpura svoj trijumf slavi.

Anđelka Korčulanić
K’o šipak s jeseni puklo je srce,
čini se nikada više ne će biti cijelo,
magleni je pokrov na očima mojim,
žutim lišćem ovijeno hladno mi tijelo.

Bez glasa sam i ne znam dišem li još
ili to vjetar u golim granama ćutim,
hladnoća noćnog neba muklo boli
o suncu minulog ljeta dok snim.

Anđelka Korčulanić
Na karti života timbar su o´ zlata
materine ruke u tistu i vrile fritule,
razbivena kolina,
ukredene trišnje i smij,
ćaćine mirne riči i brižne pištule.

Sićanja se ne daju utirat u bužu
ni stivat u bavul u kantun o´ kamare
ka dota od merla i kotuna

Anđelka Korčulanić
Moja je zemlja umorena u zagrljaju
pričama o ljubavi
od stoljeća sedmog do danas što traju.
Umorena,
a dvadeset i pet godina joj je tek.

Za njom nariče ovaj stih.

Anđelka Korčulanić

Lukovice želja
pod snijegom na proplanku
trebalo bi ogrijati dahom,
šarenom zmaju snova
razvezati uzicu tanku,
dati ga vjetru sa vrhunca.

Trebalo bi zaći u šumu,
ostaviti pjesme nek´ zriju kao jagode

Anđelka Korčulanić
Od žutog lišća sve je;
naša tijela, kišobran nad nama,
mozaik sličica od sjenki ljeta
i put u maglu pod nogama.

K´o mrtve ptice vjetar obara s grana
i oči nam zatvara mokrim lišćem.
Hodamo naslijepo, s mislima u srpnju,
vlažan obraz uz tvoje rame stišćem.

Anđelka Korčulanić
Noćas je moje srce
grlica probuđena gromom
s pokislim perjem sva u slutnji
da prasak je značio zbogom.

Noćas je moje srce
u šumi gustoj ostavljeno dijete
iz čijih očiju naraslih u zebnji
sjajne suze provalom prijete.