Anđelka Korčulanić
Gledam te razgolićenu,
u duboku snu bestidno si lijepa.
Ne marim sve i da tisuću sitnih mana
pod tisućom starih ožiljaka kriješ,
svjedočim stihom, ljubav spram tebi je slijepa.
Ni za što ne marim sve dok si moja,
sve dok me toplim dahom griješ.

Sita od slatkih riječi spavaš predugo,

Anđelka Korčulanić
Miješaju se u ritmu tanga
na vjetru s pete strane svijeta
zvuci večernjih zvona
i miris neobrana mlijeka
s laticama narančina cvijeta.

Dah ti je šuman, drhtaj u snu trava,
a tvoje ruke znatiželjne i blage,
lijane pružene niz brežuljke tijela,

Anđelka Korčulanić   
More će stati u moju obranu
podigneš li glas,
ni ptice stanarice, ni jesenji vjetar
ni stare masline neće ti dati za pravo.

Sipka je u meni zemlja.
Na šum valova čeka, na sol mirisavu,
zrncima prosa pjesmu hrani,
izdanak stabla toplinom zagrće

Anđelka Korčulanić
Osamljenoj duši prijetnja je proljeće
što brzace svijesti mjesečinom muti
i željama srce puni da biva sve veće,
glasni timpan udaran golom puti.

Kamo da se skrijem od ovog proljeća
što čežnju pod kožu unosi do svanuća,
pita me pamtim li kako izgleda sreća
dok mirisima divljine puni mi pluća?

Anđelka Korčulanić
učiš me glazbi u zvonu čaša
i lakim notama u dubini vina,
poeziji koja traži disonance,
cipelama – ogledalu osobe koja ih nosi
i providnosti što spoji nas,
do jučer strance,
učiš me ljubavi
usprkos sjedinama u mojoj kosi

Anđelka Korčulanić

ljubav u žici još vibrira

poruku
jesam li ti rekao da si mi draga
primam kao val hladnoće iz dalekog Sibira,
pošiljku osiromašenog urana iz Urala,
kao dar za Valentinovo, srce,
kinesku kopiju Swarovski kristala

Anđelka Korčulanića
Od Harpija branim te pjesmom.
Oštar vjetar ne može ti ništa,
uzalud se diže i prijeti
besmrtnom kapetanu indijske lađice
usidrene u meni.
U mojoj si pjesmi, ne možeš umrijeti.

Kroz prozor mjesečine uranjam
u bonacu tvojih snova,

Anđelka Korčulanić
Mir nad slavonskim poljima,
živote više ne gase puške.

Ti svejedno nemaš koga podojiti,
a leđa ti pate pod težinom grudi
punih gorka mlijeka,
svijena kao grana neobrane kruške.

Pred kućom na cesti sve češće viđaš

Anđelka Koručulanić

Zelenu ljubav dijelim s Lorcom.

Ne, nisam mjesečar i ne pišem sonatu,
pišem o jahačima zelenih valova
na South Beachu i zelenim papigama,
o Green Bayu i čarima ribolova,

Anđelka Korčulanić

Gdje si vilo?
Pjevaš li zabranjenu pjesmu
pod zvonom Visibabe
ili tragaš za mrtvim Tethysom
u tamnoj odaji Meduze,
bistri gorski potoci što lome kamen,
jesu li za njim prolivene suze?
Gdje si se skrila?

Anđelka Korčulanić
Ako poezija u nama ne može
iskru radosti stvoriti od sitnice,
utrošenoga papira žali Bože
što mora trpjeti kučine i trice.

Kao da Bečka filharmonija svira,
poezija mora glazba od riječi biti,>
zlatni suton nad vrelom nemira
i čarobna pilula da se može sniti.

Anđelka Korčulanić
Pričaj mi, dugo sam čekala na tvoj glas,
na glas vjetra s mora u toplu ljetnu večer,
pričaj mi priču u kojoj mogu vidjeti nas
glasom s prizvukom bolera, što god reče.

Pričaj, tiha sam kao da slušam Beethovena,
pisma Besmrtnoj Voljenoj i glazbu za Elizu,
na tvoje grudi naslonjena slušam zanesena
kako riječi padaju kao na svilu biseri u nizu.

Anđelka Korčulanić
posiješ li u mene zrno ljubavi
zanjihat će se na vjetru
zlatan zreli klas

kažeš li da me voliš
uzvratit ću ti pjesmom
s pticama uglas

uneseš li u mene svjetlo

Anđelka Korčulanić
Na krunice prašina pala
otkad topovi zamukoše,
vrijeme marno sjećanja briše.

Karavane prolaze, a psi ne laju,
ni negdašnjim sužnjima
do pjesme nije više.

U dronjcima, ali lijepa,

Anđelka Korčulanić
Pred kućom žena, nezvani gost,
pod crnim plaštem gola je kost.
Kuca na vrata oštrom kosom
čelo mi oblila hladnom rosom.

Na gozbu došla nesvjesna bola,
pohlepnom rukom grabi sa stola,
zubima škljoca i glasno zbori:
„Kucnuo čas je, memento mori!