Anđelka Korčulanić
Šum valova i šum vjetra
k´o anđeosko pero draškaju uho.
Tvoji su prsti žarnjaci meduze
zalutali pod bijelo ruho,
pod našim prozorom pjevaju muze.

Okovanu mjesečinom,
na plavoj me postelji ljubiš
u Kući okrunjenog mora*.

Anđelka Korčulanić
Pod velom snova sva u zlatu
kroz ključanicu kako si prošla,
pod krovne grede moga mira
što si, nezvana ljubavi, došla?

Kroz gusti korov zapuštenog vrta
lelujava koraka bosa si prošla
a ovdje nema onog tko te treba.
Što si nezvana ljubavi došla?

Anđelka Korčulanić

Mariji Jurić Zagorki
Dok si ratovala za jezik i zemlju,
žene bez glasa, muškarce bez srca,
mišljahu, um se u hlačama nosi.

Po mjeri dičnih muževa krojen,
svijet ti je dugo prešućivao ime
i bistro vrelo misli u tvojoj kosi.

Ženski list čitam, a ne znam, draga,

Anđelka Korčulanić
Ne pjevaj meni zarobljenoj
u kuli tvoje mašte,
ja sam žena koje nema.

Niz bedeme pustit ću vitice
da se popneš k meni
i rukama objema
kad obujmiš mi lice,
znat ćeš da nisam Sunce.

Anđelka Korčulanić
Pobijediš li strah od ljubavi,
rukama razdijeli tamno more
i dopusti mi zakoračiti u tirkiz,
u mrežu od sunčanih šara
noseći na otvorenu dlanu
raspolovljeno srce pjesme.
Nemam prikladnijeg dara.

Neće boljeti ni tebe ni pjesmu.

Anđelka Korčulanić
Na stjenovitu rtu
moja kuća, kameni svjetionik.
Svud uokolo mrtvo more,
uvelo cvijeće opaljeno suncem
u terasastu vrtu.

Anđelka Korčulanić
Koliko god veliko jesi,
cijelo si u mene stalo;
za dah zaustavljen toliko puta
tisuću riječi nije dosta,
za darovane mi pjesme
tisuću „hvala“ je malo.

S tobom u sebi, bliže sam Bogu,
nikad te sita kao gosta;

Anđelka Korčulanić
Ne znam zašto jutros mi se plače
i od samog pogleda na prazne ruke
tijelo mi biva bolno kao da leži
na prostrtoj postelji od suhe drače.

Kamo je pobjegao i sakrio se
od boja, perja i vjetra istkan san
kad prstima zbilje na moj prozor
zakucao je resko u sivo odjeven dan.

Anđelka Korčulanić
Smiri me, more
povij me u plavet,
krhka sam danas,
ranjiva k´o dijete,
pune su mi grudi
neke čudne sjete,
sjećanje na ljubav
slomljeni je cvijet.

Anđelka Korčulanić
Odakle ste,
pitaju me s vremena na vrijeme
ovdje, daleko u tuđini.
Iz Splita san, odvratim vedro.
Pobogu, što onda radite tu,
čude se odreda svi, a meni odjednom
iz čista mira stane drhtati bedro.

U očima zaljuljaju se palme,

Anđelka Korčulanić
Rasani me
šûmom još nezačetog vala
sred dalekog oceana,
imenom ruže što je do jučer cvala,
prstima, golim skitnicama
na vijugavim stazama tijela,
sutrašnjim zvonom s kapele na brežuljku
i zamrlim pjevom lastavice
u suton što je odletjela

Anđelka Korčulanić
U sanjivoj dolini Sunconošu čekam,
tijelo mi obuzima nestrpljenja plam.

Topot kopita čujem kako dohode bliže,
to vitez bez oklopa, Sunconoša stiže.

Na krilatu konju kroz oluju cvijeća
s bisagama o sedlu, a u njima sreća.

Konju o vratu sjajni praporci zvone

Anđelka Korčulanić
Nježne stihove pišem s proljeća
kad novih nadanja tanane klice
k´o zraci sunca ozare mi lice,
damarima srca kad ravna sreća.

S proljeća pišem nježne stihove
kad prah s krila tisuću leptira
stavim u note što ih vjetar svira,
dugama i rosom kad bojim snove.

Anđelka Korčulanić
Do prepletenih naših nogu
trebalo biti je utihlo more,
mirisne krošnje borova iznad,
a zvijezde gore, visoko gore,
ali ne i noćas kad mi smo gospodari
svijeta što za nas dubi na glavi
dok ljubav razvijenim barjakom
u boji purpura svoj trijumf slavi.

Anđelka Korčulanić
K’o šipak s jeseni puklo je srce,
čini se nikada više ne će biti cijelo,
magleni je pokrov na očima mojim,
žutim lišćem ovijeno hladno mi tijelo.

Bez glasa sam i ne znam dišem li još
ili to vjetar u golim granama ćutim,
hladnoća noćnog neba muklo boli
o suncu minulog ljeta dok snim.