Anđelka Korčulanić
K’o šipak s jeseni puklo je srce,
čini se nikada više ne će biti cijelo,
magleni je pokrov na očima mojim,
žutim lišćem ovijeno hladno mi tijelo.

Bez glasa sam i ne znam dišem li još
ili to vjetar u golim granama ćutim,
hladnoća noćnog neba muklo boli
o suncu minulog ljeta dok snim.

Anđelka Korčulanić
Na karti života timbar su o´ zlata
materine ruke u tistu i vrile fritule,
razbivena kolina,
ukredene trišnje i smij,
ćaćine mirne riči i brižne pištule.

Sićanja se ne daju utirat u bužu
ni stivat u bavul u kantun o´ kamare
ka dota od merla i kotuna

Anđelka Korčulanić
Moja je zemlja umorena u zagrljaju
pričama o ljubavi
od stoljeća sedmog do danas što traju.
Umorena,
a dvadeset i pet godina joj je tek.

Za njom nariče ovaj stih.

Anđelka Korčulanić

Lukovice želja
pod snijegom na proplanku
trebalo bi ogrijati dahom,
šarenom zmaju snova
razvezati uzicu tanku,
dati ga vjetru sa vrhunca.

Trebalo bi zaći u šumu,
ostaviti pjesme nek´ zriju kao jagode

Anđelka Korčulanić
Od žutog lišća sve je;
naša tijela, kišobran nad nama,
mozaik sličica od sjenki ljeta
i put u maglu pod nogama.

K´o mrtve ptice vjetar obara s grana
i oči nam zatvara mokrim lišćem.
Hodamo naslijepo, s mislima u srpnju,
vlažan obraz uz tvoje rame stišćem.

Anđelka Korčulanić
Noćas je moje srce
grlica probuđena gromom
s pokislim perjem sva u slutnji
da prasak je značio zbogom.

Noćas je moje srce
u šumi gustoj ostavljeno dijete
iz čijih očiju naraslih u zebnji
sjajne suze provalom prijete.

Anđelka Korčulanić
Kad umre pjesnik
i nadživi ga pjesma.
svemir se unedogled širi
zadojen mlijekom stihova.
prašinu sa sebe otresu
tronute planete
i negdje se rodi zvijezda nova
kad mu se imena živi sjete
i mislima do njegove krenu
graditi svoju kuću od snova.

Anđelka Korčulanić

Drvo života presadila sam u zimu,
pod nebo koje ne poznaje sunce,
u debelu zemlju gdje vremena nema
ni za smijeh, ni za plač.

Na ležaju od mekih trava
obamrla tijela u nemirnu snu
s juga dozivam bijele ptice
i sanjam kadulju, smilje i drač.

Anđelka Korčulanić
Snivaju puževi, školjke i oblutci,
od nježnosti laka sam k’o pero,
pod nogama miruje mi more
i kao da zamrli svi su zvuci.

Snivaju zrnca još topla pijeska,
Mjesec u srebro presvlači kamen,
pisaljkom sjajnom na moje čelo
od ljubavi nove upisuje znamen.

Anđelka Korčulanić
Smiri me, more,
povij me u plavet,
krhka sam danas,
ranjiva k´o dijete,
pune su mi grudi
neke čudne sjete,
sjećanje na ljubav
slomljeni je cvijet.

Anđelka Korčulanić

Nisi me mogao odbiti
i opirao si se uzalud
jer dala sam ti krilo za združen let
i partnerstvo u imenici mi,
i ruku u veslanju kroz noć.

Sjene prošlosti pred vratima sam
na dugi lanac vezala k’o pse
pa se tiho nastanila u tebi,

Anđelka  Korčulanić
Tvoje sam mlijeko i tvoj dah, 
ja sam ti, tvoja i krv i kost.
I neznancima vidljiv i u tami
između nas je čvrsti most.

Anđelka Korćulanić
More ljubim,
ljubim ga strasno bojom crvenog koralja
i kristalima soli na punim usnicama.
Blagom što čuva i za me iz daljine valja
k’o ljubavnicu daruje me more:
crnim biserjem u očima,
od morskih zvijezda naušnicama
i krunom od pjene u lepršavoj kosi.

Anđelka Korčulanić

Odustali smo, zemljo, od tebe,
iznutra rak te nemilo izjeda,
besprizornu pljačku odobrili smo šutke,
na bolest pristali iz domoljublja.
Ne mori nas moralna bijeda,
glad, nemoć očajnika,
zaboravljena istina, ugašena zublja.
Pogazili smo ponos i vjeru, opila nas
medom pustih riječi zaslađena rijeka,

Iz naše arhive/ objavljeno 08.02.2016.

Anđelka Korčulanić          ….Iz zbirke „Stope u pijesku vremena“

Drvo života presadila sam u zimu,
pod nebo koje ne poznaje sunce,
u debelu zemlju gdje vremena nema
ni za smijeh, ni za plač.

Na ležaju od mekih trava
obamrla tijela u nemirnu snu
s juga dozivam bijele ptice
i sanjam kadulju, smilje i drač.