piše: Kitana Žižić
Život mog dragog tate nije bio lak. Otac mu je umro u ranim tridesetim i ostavio ženu i petero djece, a on je bio najstarije dijete. Na njegova nejaka dječačka leđa naprtio se težak teret i odgovornost. Kako su to bila neka druga vremena, usprkos mladosti i bijedi, s ponosom je brinuo o svima i marljivo radio što god je bio u prilici pronaći. Najsretniji je bio kad je mogao mami donijeti koji šold.

Vjetrovi nemilog Drugog svjetskog rata otpuhali su ga na ratište,

tekst: Joso Špionjak
Nedjelja.

Trinaesti sat.

Plavkastosivi oblaci plove ljetnim nebom kao da pozdravljaju dugu povorku djece odjevene u bijele prvopričesničke haljine.

Da su braća Grimm živa, vjerojatno bi napisali jednu novu bajku iz zahvalnosti što se u ulici koja nosi njihovo ime okupio toliki broj radosne dječice.

piše: Kitana Žižić
Svi smo svjedočili kako se u životu često najsretniji trenuci dešavaju gotovo istovremeno sa najtužnijim. Valjda u tome ima neke logike, jer na taj način smo primorani pročeprkati u sebi i zadnji atom snage i zrnce razuma, da nas tuga ne svlada.

Znam, to je život, svatko će reći i s vremenom, tim najboljim liječnikom, polako se vraćamo u normalu i prihvaćamo i najnemilije događaje.

tekst: Tonka Kahlik
Svako seosko dvorište imalo je čardak u kojem se čuvao kukuruz. Da bi bio u čardaku trebalo je obaviti neke poslove o kojima želim pisati.

Kada su kukuruzi na njivi bili zreli tj. suhi moralo ih se skinuti sa stabljike. Taj su posao u mojoj mladosti uglavnom radile žene.

Ustajale bi u ranu zoru. Ponekad je bila magla i hladno pa bi se čekalo da se magla raziđe.

tekst: Dubravka Lisak
Puelek bakine ižice rasla je druomna dunja. Kržljava, navijek se je buorila če ne bi najesen dala teri dišeći pluod i tak zacifrala bakinu kujnicu. Ja sem skruoz mala. Imam črlene kluompice, tere tak lijepe zveketaju dok ojdim čez bakine štijenjge.

Dunja tak lijepe diši, tak da bi saki puželjel zagristi ju, ali je žufka, i baka veli da bum dubila grižu če ju bum ijela. Nije baš fina. Du drugoga kata iže vojdiju betuonske štijenge z veliku želijeznu uogradu. Uograda je stara kak i moja iža. S kluompicama  vesele

piše: Tonka Kahlik
Zimske se večeri rano smrače pa je već u pet sati poslijepodne mrak. Na selu, u mojem djetinjstvu, te su večeri bile ispunjene, šalama, smijehom, ali ponekad i ozbiljnim svađama. U zimskim su se večerima obavljali poslovi za koje nije bilo vremena kroz godinu.

Zašto priča o perju?

Zapravo priča treba krenuti negdje u rano proljeće. Moja je bakica

Iz naše arhive/ Objavljeno 12.05.2017.

piše: Slavica Jurčić
Bilo je to osamdesetih godina. Pokraj nas stanovala je teta Jeka koja je imala troje djece.

Najmlađi Alen vršnjak je moje seke. Njih dvoje su se znali igrati i smišljati svakakve ludorije.

Pokraj njih živjela je baka Blažeković, prijazna ženica. Djeca su se davno odselila od nje.

Njen vrt u proljeće bio je  pun zumbula, narcisa i đurđica. Njihov

piše: Kitana Žižić
On je otišao putem zaborava. Ja sam ostala s velikim upitnikom i s pustoši u grudima. Sva sreća da u tom trenutku neugodnog otrježnjenja i gorkog okusa razočaranja, nisam bila sama. Uz najbolju prijateljicu i sestru, s nama je bila tadašnja sestrina vjerna pratilja.

Kad smo shvatile u toj proljetnoj noći u dvorištu lijepe kuće pored mora, da se Nino vratio i da izostanak njegovog javljanja ne znači da je neplanirano produžio boravak u rodnom mjestu, ostale smo

PRVOMAJSKA

piše: Edit Glavurtić
U kućicama radničkih kvartova Dubrave, Trnja, Trešnjevke i Črnomerca svjetla su se palila već oko pola pet ujutro, da bi vojska montera, ložača, krojačica, kuharica i radnika na raznim tvorničkim trakama na vrijeme stigla u jutarnju smjenu u šest.

U to se vrijeme na posao nije išlo automobilima, tko ih je i imao, koristio ih je za odlazak u posjetu rodbini, o Sisvetima na groblje, izlete u toplice ili odlazak na svinjokolju. Na posao se išlo gradskim javnim prijevozom, pa su kroz rano jutro malim ulicama predgrađa

Vrijednim suradnicima i dragim čitateljima, čestitamo Međunarodni praznik rada /Uredništvo/

Iz naše arhive/ objavljeno 01.05.2012.

PRVOMAJSKA PRIČA IZ STAREGA SPLITA

tekst i foto: Nikša Smoje
Radnja se odigrava u Spli’skom Varošu u ulici Milićevoj na teraci kuće na slici, a u godine iljadudevestotridesetineke, negdi pred Drugi svjetski rat.

Glavni likovi: Moja baba Zorka, Spli’ski radnici i žandari stare Jugoslavije.

Baba, ka baba, a u ono vrime mlada žena o ribara Mikule (mog dide) solila je srdele i

tekst: Slavica Jurčić
Svako od nas ima neko sjećanje na djetinjstvo.

Sjećanje može biti lijepo ali može biti i traumatična.

Moje djetinjstvo je bilo bogato baš radi sjećanja koja i danas imam.

Vrbnik na moru i zalazak sunca, mnoštvo cvrčaka koji u parku kraj mora tjeraju nas djecu da glasnije pričamo.

tekst: Slavica Jurčić
Iako već 22 godine živim u Brodskom Stupniku, u mojim najdražim sjećanjima je odrastanje u Slavonskom Brodu.

Grad je tada bio drugačiji, mislim da je bio ljepši. I ljudi su bili drugačiji.

U to vrijeme, 80-tih godina falilo je mnogo toga, ali smo mi djeca imali više avantura.

Falilo je praška za veš i kave, a to smo mogli nabaviti na neke

tekst: Tonka Kahlik
Noćas nam je snijeg zabijelio grad. Obukao stabla u bijele ogrtače i krovove pokrio snježnom bjelinom.

Pogled na bjelinu, tu nevinu bjelinu vrta iza kuće prenese me mislima u Slavoniju moju ravnu. U kuću djeda moga, bakice moje.

Posvuda bjelina i ledeno cvijeće na prozorima, samo kuhinja isijava toplinom iz zidane peći. Nekako je sveta tišina polegla na dvorišta i bašče naše slavonske.

piše: Štefica Vanjek
Nakon poprilično dugog odmora, blagdana, skijanja na poznatim europskim destinacijama, i kupanja u dalekim toplim krajevima, kreće kolotečina svakodnevnih nevažnih prepucavanja u državnom kazalištu. Njima ni snježne, ni ine oluje ne mogu ništa, uvijek se nekako isčupaju i narod zabavljaju ili rastužuju.

Opet gledamo komediju, i ne znam, smijati se ili plakati jer sam i ja jedan od pisaca

tekst: Štefica Vanjek
Gledam jučer vijesti, svuda oko nas snijega kao u priči. Mogli bi ga Austrijanci i ostali zameteni izvoziti, recimo u Australiju gdje se kuhaju od vrućine.

Nas Hrvate kao da i godišnja doba zaobilaze, ili na ne baš uobičajenim mjestima dolaze ne bi li nam barem vrijeme sveli u neku normalu kad nam je već sve što je dobro na dnu ljestvice  a prednjačimo na prvim mjestima u lošem, ne moram ni slušati rezultate istraživanja znam i bez toga gdje spadamo.