autor: Branislav Antov Mikulić

Zbilo se to nedavno, tokom mog kratkog boravka u Sarajevu. Prijatelj Haris me pozvao da podjem s njim na put, u obližnji gradić smješten na obalama Bosne. Išao je na sastanak na kojem su trebali biti neki stranci, Amerikanci i Holanđani, i naši.

Mene je zamolio da budem pri ruci ako zapne u komuniciranju, znao je da govorim sva tri jezika.

Nisam se dugo dvoumio. Predmet sastanka mi se učinio zanimljivim, a u tom mjestu nikada nisam bio. Dobra dva razloga da mu se pridružim.

Nakon kratkog putovanja i ne baš zamornog sastanka, Haris predloži da ostanemo još par sati u tom gradiću, da svratimo kod njegovog znanca, pastora Vladimira, koji je odskora tu

piše: Vanja Škrobica
(zavičajni govor otoka Čiova, mjesta Slatine)

Zva se Blaž. Bio je bjond, malo krupniji, lipega i veseloga lica, a u uglu jednog oka jema je ka niki madež. Bilo mi je to jako simpatično. Blaž je cili život bija poštar u naše misto. Zašto san se njega sitila? Vidit ćete kad jovi mali tekst pročitate do kraja.

Mlađi svit sigurno ne zna koliko je lokacija prominila naša pošta. Moja sićanja dosežu u prve godine ditinjastva kad je poštanski ured bija u današnjoj Ribarskoj ulici u kući Kostović.

tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Prošlo je dvije godine od kako sam se oprostila od svoga grada. Žudnja za njim ne prolazi.

Sad mogu jasnije vidjeti razlike između moga i grada u kojemu živim. Moj grad dakako veći s puno više ljudi, sretnih ljudi. Nisam jedna od onih koji kritično promatraju situaciju u cijeloj državi, ali ne mogu izbjeći a da ne spomenem razlog svoga odlaska. Prvenstveno posao a onda ljudi koje ni danas ne želim susresti.

Puno je vise odgovora nego pitanja i mislim da je to jako dobar razlog za odlazak.

Tada sam se pitala:“Odlazim li u bolje sutra?“ Sada znam odgovor i bojim ga se izgovoriti jer je istinit.

teks i foto: Slavica Jurčić
Mjesec maj u mom životu predstavlja početak svega. Moj rođendan je u maju, kirvaj u Sapcima je u mjesecu maju…

U Sapce se vraćam svojima najmilijima. Moj djed Ivo ove godine napunio 90 godina, ujak i bratić Ivica drže domaćinstvo na sigurnim nogama a dida još malo pomaže.

Meni je od malih nogu posjet mojima u Sapcima ostao u sjećanju jer smo se tada svi kupili i prepričavali događaje iz svakodnevnog života.

Moji bratići doveli svoju djecu ja svoju a sestrične svoju djecu,  ima ih hvala Bogu.

Žene obično spremaju stol, prave salate, slažu kruh u košarice a ove godine je spremljena i šokačka soba, u njoj šlingano ruvo, vezene ponjave koje se čuvaju u obitelji više od pola stoljeća.

tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Probudila sam se bez sata, točno na vrijeme kada idem na posao, mada sam od danas na godišnjem.

Počelo je svitati, a lastavice koje su napravile gnijezdo iznad vrata, cvrkuću i lete na sve strane. Vjetar mi donosi miris bagrema i podsjeća me na neke pjesme.

Čudan osjećaj uz prvu jutarnju kavu.

Kada čovjek proživi ili preživi neke loše trenutke u životu, onda s osjećajima

piše: Štefica Vanjek-Štefi

Dojurila sam s posla jedva čekajući, ovu suvišnu odjeću baciti sa sebe jer i koža mi je pretijesna na ovoj sparini. Još izuvajući sandale čula sam kako on nešto mrmlja u dnevnoj sobi sjedeći za kompjuterom, okrenut leđima. Nisam razumjela ništa.

-Ne čujem, dreknem iz hodnika.
–Čekaj da se izujem i skinem pa dođem. Šmugnula sam u ugodnu svježinu spavaće sobe tražeći što manji komad odjeće. Obučena, osvježim se u kupatilu pa tiho dođem u dnevnu sobu.

tekst: Verica Jačmenica-Jazbec

Najprije sam za vrijeme Domovinskog rata upoznala njegove dvije desetogodišnje unučice koje su se iz zavičaja na istoku Hrvatske sklonile k rodbini u Zagrebu. Sa sobom su ponijele tek školsku bilježnicu i album sa obiteljskim fotografijama koje su mi s ponosom pokazivale.

Nekoliko godina kasnije, jedne ciče zime putovala sam na sastanak u Slavoniju i zastala kod dida Stipine obitelji. Dočekao me visok, prosijed, markantan stariji čovjek, po godinama vršnjak mojega

…ili BERLINSKE RUŽE SA SRCEM

piše: Slavica Sarkotić
Berlin/ Na uglu Hildegardstrasse i Blissestrasse stoji mala cvjećarnica.
U proljeće i ljeto njen vlasnik, omanji tamnoputi čovjek iznese i oko nje poslaže mnoštvo drvenih kutija s raznovrsnim cvijećem. Nadmeću se u ljepoti hortenzije, irisi, maćuhice, ruže i tulipani.

Ljudi prolaze, poneki nezainteresirani, tek netko zastane i svrne pogled na tu ljepotu a onda kad se na obližnjem semaforu upali zeleno svjetlo kreće dalje svojim poslom.

Iz naše arhive/ objavljeno 11.12.2014.

piše: Slavica Sarkotić
Netko je davno rekao da gradove ne volimo zbog njih samih, zbog njihovih ulica, parkova, zgrada i trgova, već zbog uspomena koje nas za njih vežu.

Sav je moj život prožet putovanjima, mojima ili meni bliskih ljudi. Majčine sestre su u Australiji, sin već deset godina živi u Berlinu, sestra u Virovitici.

Radosti iščekivanja susreta miješaju se sa suzama rastanaka i

piše: Ruža Čulo
1992. nakon napada na moje selo, u kojem nisam bila već skoro dvije godine, napisala sam stih u kojem govorim da bih se voljela naći na užarenoj cesti kad se sa zvonika bijele kapelice oglasi podne i osjetiti onaj osjećaj pripadnosti samo onom „prvom“, svom najdražem domu.

Ovu riječ „prvom“, urednik tadašnjeg lista Tomislav, koji je objavio tu moju pjesmu, prepravio je u „pravom“ i tako objavio.

tekst: Marica Žanetić Malenica

Biba posprema stol za kojim se upravo blagovalo. Bila je to „večera za 5“, u kojoj nas je uživalo duplo više.

Već znamo forte svake od nas, a večerašnja domaćica ni ovoga puta nije omanula – nahranila nas je standardno dobrim šniclama u toću, štrucom od kruha i špinata (kuhanom u kuhinjskoj krpi) kao prilogom i nenadmašnom rožadom za desert.

Slaže suđe u mašinu i s olakšanjem pripaljuje cigaretu, jer upravo

Iz naše arhive/ Objavljeno 24.10.2016.

piše: Slavica Jurčić
Ljubav je kemijska reakcija. Možda! Ne znam.

Što to naše bake i djedove drži u braku  50  i više godina? Ni jednom nisu pomislili na rastavu, a i ako jesu, to nikada nisu izustili ili rekli pred svojim bračnim partnerom.

Čitam u novinama. Negdje u istočnim zemljama mladi bračni par otišao je  na bračno putovanje. Nakon izlaska iz mora, mladoženja prvi puta vidi svoju dragu bez šminke.

piše: Nikola Šimić
Jedan od prvih NLO incidenata u Republici Hrvatskoj koji je uključivao otmicu dogodio se 19. ožujka 2000. godine.

U Yugi45 vozili su se zaboravljenim puteljkom u blizini sela Plavno kod Knina, Nikola i Žaklina Šimić. Uočili su nešto za što su neupitno vjerovali kako se radi o NLO.

Kada su došli sebi, našli su se skoro 50 km dalje s druge strane planine Plješevice, u blizini samoga graničnoga prijelaza Strmica.

Objavljujemo jedan od oko 80 literarnih radova pristiglih na likovno-literarni natječaj za djecu naslova „Zeleno i plavo putovanje“ u organizaciji Ankice i Ante Karačić, umjetnika iz Iserlohna a u suradnji s Maticom hrvatskom za Ruhrgebiet.

tekst: Dora Garac, 7. c,  OŠ „Eugen Kumičić“, Rijeka

Točno se sjećam tih dalekih nedjelja  kad bih s obitelji išla na ručak k baki i djedu. Posebno su mi bile drage zato što bi djed svaku nedjelju pripremio novi nestašluk dječaka Brace.

Sjedila sam na djedovu koljenu i pažljivo slušala. Nisam bila gradsko dijete, ali se ipak nisam mogla pronaći u tim pričama. Zato mi i jesu bile toliko zanimljive, nesvakidašnje.

Svaku nedjelju kao da sam gledala novu epizodu Pere Kvržice.

tekst: Slavica Jurčić
„Vraćam se“, govori Marko svojim kolegama na popodnevnoj kavi. Jedino Magda reagira burno i ljutito.

„A zašto, znaš i sam da tamo nije tvoje mjesto, ti si za njih otpadnik. Sjećaš li se kako su tvoju mamu mučili?“

„Da, ali baš zato idem da im vratim za svu sramoti koju je ona trpjela.“

Trpio je i on ali sada ide podignute glave.