tekst: Marko Jareb

Jedan mladi akademski građanin tehničkog smjera u RH se nije mogao zaposliti više mjeseci u struci. Svoju akademsku, naobrazbu stekao je na Zagrebačkom sveučilištu. Zbog toga ga je uhvatilo prilično neurotično stanje.

Bilo mu je bez veze da bilo što ide raditi u RH izvan svoje struke. Zato odlazi u Njemačku i tamo se zapošljava u jednom trgovačkom centru gdje radi kao prodavač. Jezik je već od prije znao pošto su mu roditelji bili gastrabajteri u Njemačkoj.

tekst: Marko Jareb

Jedan sveučilišni profesor  je govorio kako bi samo Ravni Kotari mogli hraniti cijelu RH. A gdje je još Slavonija i Baranja, mogli bi po njemu biti izvoznici žita i pšenice.

Iz EU fondova povlačimo sredstva za aglomeracije gradova u RH. To je također potrebno, ali bilo bi korisnije ta sredstva uložiti za navodnjavanje Ravnih Kotara i onda iz dodanih vrijednosti ulagati u infrastrukturu.

tekst: Marko Jareb
Profesori se potpisuju u školi na poslu isto kao i u javnoj upravi samo što neki u javnoj upravi dođu na posao i sa sat zakašnjenja i nikome ništa. Onda svaki profesor mora u e-dnevnik upisati svoj sat i potpisati se.

Ako neki profesor ne dođe na vrijeme to se odmah vidi jer ga čekaju učenici. A tko čeka službenike u javnoj upravi? Stranke koje čekaju na rješenja svojih predmeta do unedogled.

piše: Kitana Žižić
Bio je miran spokojan dan, kao i većina dana u gradiću na južnoj obali jednog od najljepših dalmatinskih otoka. Nakon ručka i vrlo kratkog pižolota, moj tata se spremao na sprovod.

Naturalizirani Hvaranin svakoga je ispraćao na njegovom zadnjem putovanju. Nikad nikome nije propustio iskazati poštovanje, što često krasi navike stanovnika naših malih mista.

Promijenilo se jedino to što je sada, u poznim godinama, malo teže

piše: Kitana Žižić
To bi trebao biti moj treći posjet Australiji. Prva dva bila su uvjetovana čežnjom i stoga neupitna. Godine 2012. ljubazni direktor Stano-uprave, koji me zvao Ljube (ne samo mene), razumio me srcem i usprkos lošem tajmingu, vremenu izrade završnog računa, pustio da ostavim Financijski sektor obezglavljen i odem u susret prvoj unuci. I on i ja dobro smo znali da su sve pripreme temeljito obavljene, a osoblje vrijedno i sposobno.

Drugi put je ozračje bilo drugačije, nabiveno nervozom i lošim

tekst: Vanja Škrobica
Badnji dan. Grad pun šušura, muzika trešti sa svakeg kantuna. Kafići puni, čovik nima di sist.

Našla sam praznu šentadu, bacila  pogled na more, pa mi se vratile slike iz ditinjstva.

Stanovali smo blizu sv. Josipa u Sukoišanskoj. Do tada san jaslice vidila samo u crikvi, a onda su mi tamošnji fratri darovali prve male jaslice: Josip, Marija, Isus, kravica, tovarčić i par ovčica.

piše: Slavica Jurčić

U njenoj sobi je kucao sat, bilo je petnaest do pet, još malo i ona streba ustati.

Njena kosa je bila rasuta po jastuku, a ruke su joj se pružale prema uzglavlju, migoljila se još malo i ustala tromo, noć je bila sparna, nije skoro ništa spavala.

Tih pedesetih godina prošlog stoljeća Mara je bila stara cura, imala je posao u tvornici, nosila je hlače, bila je prešla tridesetu godinu.

piše: Branislav Antov Mikulić

Upoznao sam je na poslu, novom poslu, u Irskoj. Istina, ne odmah po svom dolasku, ne tih prvih mjeseci, tek nešto kasnije. I na pomalo neobičan način.

Jedno popodne, kasno popodne kada su gotovo svi zaposleni bili otišli kućama, neko pokuca na vrata moga ureda. Trenutak potom kročila je u sobu, s osmijehom i nekom neobičnom vedrinom. Uđe, pozdravi me na holandskom jeziku, što me pomalo iznenadi. Prijatno, dakako. Već više mjeseci, sve vrijeme otkako sam

tekst: Marko Jareb

Bilo je jezivo gledati prvi nastavak  dokumentarnog  filma „Opstanak“. Je li se onaj čovjek koji je bio i hrvatski branitelj s pravom zapitao radi čega smo  mi stvarali svoju državu kad svi mladi iz nje odlaze pa i njegov sin?

Nema natječaja u javnim institucijama i ministarstvima na zavodu za zapošljavanje na internetu. Je li se u RH može zaposliti mimo natječaja?

Renata Primorac, uspješna dizajnerica igara na ploči

prilog: Ante Karačić
Već deset godina Renata Primorac radi u školi u Olpeu u njemačkoj Saveznoj državi Sjevernoj Rajni Vestfaliji kao učiteljica za djecu od 5 do 10. razreda.

Tijekom rada s djecom s posebnim potrebama osmislila je tridesetak igara na ploči (tzv. Brettspiele) za matematiku i njemački jezik prema potrebama i zanimanjima učenika u skladu s temama i sadržajima u nastavnom programu.

tekst: Marko Jareb

Prvi doktorat dodijeljen je u Parizu oko 1150. godine. Bio je tada to rimokatolički certifikat nekome da može predavati latinski jezik na sveučilištu.

Čak i u najrazvijenijim zemljama doktori znanosti čine tek oko 1% populacije stanovništva ( Nizozemska 0,6 %, Belgija i Španjolska 0,7 %, Francuska 0,9 %, Austrija 1,1%, Finska 1,2%, Njemačka 1,4%, Švedska 1,6%).

tekst: Slavica Jurčić

U iščekivanju Božića, advent je vrijeme pripreme, koliko vidim neki su okitili borove, okupljaju se na raznim „Adventima“ lijepo i toplo je oko srca mnogih koji mogu bez suze u očima opušteno gledati milijune lampica.

Gledajući prekrasne prizore razmišljam koliko je moda i amerikanizacija preuzela naše živote.

Moram napisati da Sin kojega ja očekujem i u mojem srcu gori

tekst: Marko Jareb
Nedavno objavljena studija Svjetske banke pokazuje kako je u RH najveći odljev mozgova u Europi. Ona pokazuje da skoro svaki treći građanin RH s diplomom živi u inozemstvu ( 29,4 posto).

Ovako govori jedan mladi znanstvenik u RH:

„Problem znanosti u RH velikim je dijelom u tome da je uglavnom financira država, i to u okviru jednog sustava u koji su ugrađene nelogičnosti i iracionalnosti. One se multipliciraju osobnim sukobima i parohijalizacijom znanosti, pa tako mnogi doživljavaju svoje male znanstvene niše kao feude u kojim kmetovi rade dok feudalac ne umre. Taj način funkcioniranja znanosti ostavlja puno prostora za korupciju, sukob interesa i potpuno neracionalno trošenje male količine novca.

piše: Slavica Jurčić
Nama samo malo treba!

Jesam li u pravu?

Ovih dana kiša pere Slavoniju i njena polja, sunca ima tek koji sat, nikako da sa sebe skinemo tople jakne i pustimo da nas sunce ugrije.

Oblaci koji zaklanjaju toplinu mogu biti i mrak za dušu, mogu nas

tekst: Esad Redža

S trinaestog kata našeg starog nebodera pruža se predivan pogled. To je ujedno i zadnji kat.

Lift vozi nju i njega do tog zadnjeg kata sa sretnim brojem.

Tamo su naime smještene jedine dvije garsonijere.

Njezina mala terasa gleda na zapad, a njegova na istok.

Neboder je star pedeset godina, a njih dvoje imaju tek koju više.