piše: Kitana Žižić
Trebala sam krenuti natrag u Hrvatsku 09. ožujka 2020. godine. Tri dana ranije e-mailom sam obaviještena da mi dozvola boravka ističe. Kao da i sama nisam bila itekako svjesna da se moram oprostiti sa svojim najdražim curama uz one dvije u voljenom Splitu.
Ali to ne bijaše sve. Iz agencije Adriatic Adventures Travel and Tours stiže uznemirujući glas da su od ponedjeljka letovi, kojim sam i ja trebala odlepršati, otkazani. I što sad?
tekst: Štefica Vanjek
Čitam u novinama, u Srbiji zabranjen izlazak starijima od šezdeset pet godina iz kuća, a kazne drakonske – tisuću tristo eura! Hvata me pomalo strah. Kaže stara poslovica: “Kad vidiš medvjeda da pleše kod susjeda i kod sebe mu se nadaj“. Kad god se pojavi kakva kriza, uvijek nadrapaju oni stariji od šezdeset kako u ratu tako i u umiru. Veselila sam se mirovini i kako ću u šezdesetima laganini, a ono, ne da mi, em boleština, em ovaj nezaustavljivi (da ne kažem ružnije) – virus.
tekst: Štefica Vanjek
Otužna nedjelja, tlak mi luduje od ovog sivila, sivilo kuda god se okrenem a sivilo i mojim vijugama švrlja, volju kao da je progutala neka neistražena neman. Motam se po kući s mislima, jesti ili ne. Ono što sam teškom mukom skuhala nije dobro za tlak i druge nuspojave medicine koju trošim.
Od sveg posla izvalim se pred televizor, a kad tamo ništa interesantno, vijesti iz inata ne gledam više, već su me ubili virusi i slušajući o njima. A onda mi misli odlete na prošlu godinu u ovo
piše: Mirjana Blašković
Kratka, sporedna ulica, s tek nekoliko kuća, cvjećarnicom i grobljem na obje strane. Tom ulicom bih prolazila svakoga dana na mome kratkome putu od stana do posla. Gotovo uvijek bih sretala ista lica.
U susret mi je svakoga jutra išla mlada žena koja je brzim koracima vjerojatno žurila na posao. Istom stranom ulice, vrlo često, viđala bih stariju ženu u crnini. Ona je uvijek skretala na groblje. Koga li je posjećivala? Bila je krupnije građe, hodala je sporo, šepajući.
Ča je pusta Londra…
piše: Vanja Škrobica
Di su one lipe spli’ske maškare o kojima me puno špjegala moja pokojna baba. Uvik je krnjeval bija grande divertimenat i fermat ga je moga samo koprifogo, političke (ne)prilike i kužne bolesti.
Dunkve, špjegala je ona, a njoj je špjegela njezina baba, da se i najgladniji čovik u Splitu želija uključit u maškarani procesijun jerbo je poštenomu čoviku uvik manjkalo smija, glende i pisme. A spli’skome težaku krnjeval je, uza sv. Duje fijeru, bija gotovo jedini divertimenat.
piše: Slavica Jurčić
Danas je prekrasan sunčani dan, odlučila sam iznijeti posteljinu na sunce da ju prozračim i osvježim na svježem zraku.
Inspiracija za pisanje me je prekinula u poslu, protresanje deka i sunce koje se probija kroz oblake daju mi motiv da napišem par riječi.
Moj život domaćice i majke ali i žene, do
tekst: Marko Jareb
Mladi sa završenim fakultetima tehničke struke teže se zapošljavaju u RH zato što je njeno gospodarstvo okrenuto ka turizmu i trgovini. Sve se više u RH traži kuhara i konobara, naročito u sezoni. Povećana je gradnja apartmana u RH. Nema sustavnih rješenja, samo su trendovi u pitanju. Neko vrijeme je bilo u modi imati privatnu benzinsku crpku te ih se sve više moglo vidjeti uz cestu. Rekao bi narod: „Vidjela žaba da se konj potkiva pa digla i ona nogu“.
Jedan VKV majstor je govorio:“Je li se isplati ići na fakultet“? To je govorio zbog toga što mu je plaća bila čak i veća negoli mladim inženjerima koji su došli raditi gdje je i on radio. Na kraju je ipak sina poslao na fakultet tehničke struke. Sada mu sin ima mogućnosti i privatno zarađivati u struci koju je završio.
tekst: Marko Jareb
Jedan mladi akademski građanin tehničkog smjera u RH se nije mogao zaposliti više mjeseci u struci. Svoju akademsku, naobrazbu stekao je na Zagrebačkom sveučilištu. Zbog toga ga je uhvatilo prilično neurotično stanje.
Bilo mu je bez veze da bilo što ide raditi u RH izvan svoje struke. Zato odlazi u Njemačku i tamo se zapošljava u jednom trgovačkom centru gdje radi kao prodavač. Jezik je već od prije znao pošto su mu roditelji bili gastrabajteri u Njemačkoj.
tekst: Marko Jareb
Jedan sveučilišni profesor je govorio kako bi samo Ravni Kotari mogli hraniti cijelu RH. A gdje je još Slavonija i Baranja, mogli bi po njemu biti izvoznici žita i pšenice.
Iz EU fondova povlačimo sredstva za aglomeracije gradova u RH. To je također potrebno, ali bilo bi korisnije ta sredstva uložiti za navodnjavanje Ravnih Kotara i onda iz dodanih vrijednosti ulagati u infrastrukturu.
tekst: Marko Jareb
Profesori se potpisuju u školi na poslu isto kao i u javnoj upravi samo što neki u javnoj upravi dođu na posao i sa sat zakašnjenja i nikome ništa. Onda svaki profesor mora u e-dnevnik upisati svoj sat i potpisati se.
Ako neki profesor ne dođe na vrijeme to se odmah vidi jer ga čekaju učenici. A tko čeka službenike u javnoj upravi? Stranke koje čekaju na rješenja svojih predmeta do unedogled.
piše: Kitana Žižić
Bio je miran spokojan dan, kao i većina dana u gradiću na južnoj obali jednog od najljepših dalmatinskih otoka. Nakon ručka i vrlo kratkog pižolota, moj tata se spremao na sprovod.
Naturalizirani Hvaranin svakoga je ispraćao na njegovom zadnjem putovanju. Nikad nikome nije propustio iskazati poštovanje, što često krasi navike stanovnika naših malih mista.
Promijenilo se jedino to što je sada, u poznim godinama, malo teže
piše: Kitana Žižić
To bi trebao biti moj treći posjet Australiji. Prva dva bila su uvjetovana čežnjom i stoga neupitna. Godine 2012. ljubazni direktor Stano-uprave, koji me zvao Ljube (ne samo mene), razumio me srcem i usprkos lošem tajmingu, vremenu izrade završnog računa, pustio da ostavim Financijski sektor obezglavljen i odem u susret prvoj unuci. I on i ja dobro smo znali da su sve pripreme temeljito obavljene, a osoblje vrijedno i sposobno.
Drugi put je ozračje bilo drugačije, nabiveno nervozom i lošim
tekst: Vanja Škrobica
Badnji dan. Grad pun šušura, muzika trešti sa svakeg kantuna. Kafići puni, čovik nima di sist.
Našla sam praznu šentadu, bacila pogled na more, pa mi se vratile slike iz ditinjstva.
Stanovali smo blizu sv. Josipa u Sukoišanskoj. Do tada san jaslice vidila samo u crikvi, a onda su mi tamošnji fratri darovali prve male jaslice: Josip, Marija, Isus, kravica, tovarčić i par ovčica.
piše: Slavica Jurčić
U njenoj sobi je kucao sat, bilo je petnaest do pet, još malo i ona streba ustati.
Njena kosa je bila rasuta po jastuku, a ruke su joj se pružale prema uzglavlju, migoljila se još malo i ustala tromo, noć je bila sparna, nije skoro ništa spavala.
Tih pedesetih godina prošlog stoljeća Mara je bila stara cura, imala je posao u tvornici, nosila je hlače, bila je prešla tridesetu godinu.
piše: Branislav Antov Mikulić
Upoznao sam je na poslu, novom poslu, u Irskoj. Istina, ne odmah po svom dolasku, ne tih prvih mjeseci, tek nešto kasnije. I na pomalo neobičan način.
Jedno popodne, kasno popodne kada su gotovo svi zaposleni bili otišli kućama, neko pokuca na vrata moga ureda. Trenutak potom kročila je u sobu, s osmijehom i nekom neobičnom vedrinom. Uđe, pozdravi me na holandskom jeziku, što me pomalo iznenadi. Prijatno, dakako. Već više mjeseci, sve vrijeme otkako sam
