II dio/ prvi dio, priča naslova PRVI KORAK

piše: Branislav Mikulić
Istina, godinama me kopkala silna žurba Božija pri stvaranju svijeta, ona od šest dana.

Lako bih ja to riješio da je samo do mene, jednostavno bih je odbacio. Ali milioni ljudi, možda i čitava milijarda vjerovaše u tih sudbonosnih nekoliko dana.

To me je mučilo. Tu sam htio odgovor naći.

piše: Marko Jareb
Svatko u svome zarogu s lašunom u ruci su Ambrozije i Tome Milin. Arvaju Dulibu. Tu Ambrozije planira posaditi mladi vinograd od najmanje tri tisuće panja. Loze koje trenutno radi već su pri kraju i ne isplatu se raditi, a dosta su i raspršene, u više su djanica, po nekoliko stotina u svakoj.

Ovaj posao koji sada rade je priprema terena za sadnju mladog vinograda. Na tako pripremljenu zemlju posade se najprije divlje loze, a onda se na njih nakon godinu ili čak dvije godine navrću

piše: Branislav Mikulić
Sjedim pred kućom na obali Irskog mora, pijuckam svoju jutarnju kaficu, slušam valove i posmatram lađe koje sivim vodenim bespućem iz Dublina put Engleske odoše. Vrijeme je nikakvo, oblačno i teško.

Odjednom, kako to gotovo svaki dan biva u ovoj zemlji vječnog zelenila, pomoli se sunce, stidljivo, kroz oblake. Ubrzo ih sasvim otjera, da bi se potom sav nebeski svod ukazao plavim, od čega i more dobi boju azura.

tekst: Nataša Pecić-Janković
Budi me jutarnja svjetlost s moga oslikanog prozora. Prekrasan spoj plavkasto žuckaste boje koje se prelijevaju u tirkiznu.

To je onaj osjećaj kada nisi na javi ni u snu. Nisi siguran gdje se nalazis. Nakon nekoliko trenutaka svjesnosti, nadolazis u tu realnost.

Ustajem i pokušavam napraviti plan za tekući dan, koji je napokon slobodan.

piše: Katica Kiš
Ljubica je bila malena, tiha i šutljiva Hrvatica iz Slavonije koja je  dijelila istu sudbinu s mnogim Hrvaticama i Hrvatima koji su  odlazili iz rodne domovine „trbuhom za kruhom“. U tadašnjoj Jugoslaviji Hrvati su mogli samo „kupiti“ radno mjesto, jer je vladala nepravda i korupcija na svakom koraku.

Ljubica  je došla sama u Njemačku i  zaposlila se kao spremačica i čistačica na Uni-klinici u Mainzu.  Nije baš poznavala njemački jezik, ali se snalazila sa svojim zemljakinjama koje su također tu

tekst: Marija Iličić
Ponekad nas život stavi na kušnju koja se često čini nerješiva pa nas šiba sa svih strana. Mi se tada osjećamo tako slabi i krhki kao list koji pleše na vjetru, kao da stojimo na ivici provalije, na vjetrometini.

Oblaci su toga dana najavljivali kišu. U zraku se osjećala težina i omara, a preda mnom jedan ispit, samo jedan jedini zadnje godine studiranja na medicini. Sve sam isplanirao. Ljeto ću provesti svuda pomalo. Diplomski rad mi je pri kraju i mogu uzviknuti: „O, slatka

piše: Branka Oreb-Jerković

Na njenom malom balkonu na trećem katu stambene zgrade u središtu Splita ima mjesta tek za stolicu i dva pitara.

Tipičan primjer stanogradnje iz socijalističkih vremena gdje dvije obitelji dijele isti balkonski prostor, ograđen tek stjenkom od pleksiglasa. Unatoč tome, često je se može naći u tome kutku, zavaljenu u šezlon i pogleda uprtog negdje u daljinu.

Nitko joj ne bi dao 80 godina, još uvijek mi je lijepa kao kad je bila

tekst i foto: Slavica Jurčić
Bila sam kod mojih kumova na kirvaju baš na Svetog Iliju. Pita me njihov prijatelj Zvona iz Adžamovaca:

„Kumo, ti si sigurno Šokica?“

„Jesam“,  odgovaram  mu ja.

Da, moja baka Kata bila je iz Sredanaca i  prava  je Šokica, ali dida Ivo, otac moje mame, porijeklom je iz Dalmacije.

Izmiješali su korijene moji predaci. Baka

Uz obljetnicu oslobađanja Knina ja sam u mislima proživljavao i prošlost

tekst: Anto Ćorlukić …napisano uz prvu godišnjicu Oluje, Knin, 05. kolovoza 1996.

Oluja je protutnjala Kninskim poljem. U kratkotrajnoj grmljavini nekoliko je kuća oštećeno. Nisu se ni mogle ni htjele skloniti za Dinaru, kao, donedavno ratnički raspoloženi stanari im i vlasnici.

Bez i malo grizodušja useljavam u jednu takvu, nadajući se danu kad će izazivači rata konačno priznati neodrživost osvajačkih zamisli, ispričati se napadnutim Hrvatima, te kazniti svoje zločince. Tada će se svatko vratiti domu svojemu, poslovima i vidanju ratnih rana. I više se nikada, nitko neće odvažiti napadati Hrvate i

CRTICE IZ ŽIVOTA ...Iz naše arhive/ objavljeno 05. kolovoza 2011./
piše: Emil Cipar
Kao i svake godine tako i ove, proslavit ćemo Dan domovinske zahvalnosti. Učinit će to svako na svoj način …Vlada, Predsjednik, braniteljske udruge…

Šta to ustvari slavimo? Trebamo li? Imamo li razloga za to? Treba li uzeti u obzir da Srbima taj praznik posebno smeta i da je to za njih Dan žalosti?

Pokušat ću trijezne glave, svjestan činjenice da pišemo 2011.

piše: Esad Redža
Znate onaj predivan osjećaj prvoga dodira s morem, kada mu bosi polako prilazite sve bliže… a ono vas lagano doziva  k sebi, tamo u plićaku, na prvom koraku.

Zastanete, opijeni plavim horizontom. Lagano dlanovima dodirujete površinu, tek toliko da ga osjetite… ta dragost i nježnost kojom vas obuzima sve više.

Ne žurim u tom morskom ritualu, ipak je to najdivniji trenutak koji

tekst: Marija Juračić
Često smo sanjali to putovanje. I uvijek bi ga nešto omelo. Uglavnom sam ja bila ta nepokretna lijenčina koja bi se izvlačila raznim isprikama.

Sada se ti izvlačiš, kao da je ta činjenica da si umro nepremostiva. Kao da se dimenzije ovoga i onoga svijeta ne mogu dotaći.

Ne vjerujem da te obična, ljudska smrt mogla toliko promijeniti.  Hajde, ne izvlači se. Stvari treba pokrenuti i to brzo. Ja ću obaviti

tekst: Marija Iličić
Stanica je puna prolaznika koji nekamo žure i nitko ne čita moje tugom ispisane misli.

Moj pogled uperen je u vrijeme koje leti, u novo sutra, u daljinu u kojoj vidim tebe, vidim nas koji to više nismo. Sad smo samo Miroslav i Sanja, a još do jučer smo to bili Mi.

Dobila sam godišnji odmor kao zbog smanjenja obima posla. Nenadano sam odlučila istog maha otputovati negdje gdje ne

Ivan Lupis Vukić, naš je prvi iseljenički novinar

“Postoje dvije kulture na svijetu: kultura knjige i kultura srca. Prva je gradska a druga seoska. Kultura knjige dovela je ljude do najvišeg stupnja znanja. Ali budući u njoj nema uvijek i kulture srca, školovan čovjek je velikim svojim znanjem doveo ljudstvo u savršeni kaos, u carstvo sebičnosti, uništavanja, nasilja, pljačke i bluda. Znanje, bez kulture srca, ugrožava sebe i sve ljudstvo na zemlji. Ja sam za kulturu-srca.” Ivan Lupis Vukić, Novo doba (28.03.1937.)

piše: Branka Oreb-Jerković
Kada je koncem svibnja 1929.  godine u Split stigao slavni književnik George Bernard Shaw, svjetina se nagurala ispred hotela ‘Central’ na Pjaci, gdje je odsjeo sa suprugom Charlottom, u želji da čuju njegove cinične komentare iz prve ruke.

Shaw je nerado odlazio na putovanja pa je tim prije njegov trodnevni boravak u gradu podno Marjana bio vrhunski doživljaj a svaka izjava iz piščevih usta odlazila je

piše: Branislav Mikulić
U proljeće godine u kojoj sam trebao poći u osnovnu školu naglo se razboljeh. Prvo ja, pa onda godinu dana starija sestra mi Ana. U početku niko nije znao odakle taj osip i stalna vrućica, a onda nađoše šta je posrijedi.

“Šarlah!”, glasno izusti doktor Prohić tokom kućne posjete, a onda došapnu roditeljima da je stanje veoma ozbiljno.