piše: Kitana Žižić
Jednom mi je svekrva moje kćerke ispričala zanimljiv razgovor, koji se odvijao jednog od prvih dana zaposlenja njenog brata. Taj mladi doktor nemalo se iznenadio, kad ga je vidno stariji kolega upitao:

„ A čime se mislite baviti kad odete u mirovinu?“ 

„ U mirovinu? Pa tek sam se zaposlio!“ 

„Da, da. Sad je pravo vrijeme da o tome razmišljate. Poslije možda bude kasno.“

piše: Slavica Jurčić
Ovih dana sam u mislima ali i susretima s prijateljima razgovarala o jednom GRADU.

U tome gradu su živjeli ljudi koji su 90-ih godina prošlog stoljeća postali dio naše obitelji.

Moj prvi susret s njima je bio na vjenčanju njihovog sina i moje sestrične. Njihova ljubav bi trebala imati svoju priču.

tekst: Marko Jareb
Novinar Jasenko sjedi za svojim radnim stolom i piše svoj novi komentar za sutrašnje novine. Kad ga je završio otišao je u poštu i poslao ga u redakciju. Komentar ima sljedeći sadržaj:

„Ispred sebe imam prazan bijeli papir formata A4. Što na njemu napisati da ga ispunim s obje strane? Ne znam ni sam? Počnem razmišljati o čemu pisati, ali mi je teško izmišljati likove, a da pišem o svemu s istinskim likovima, to isto ne bi bila prava stvar. Za nešto pisati ipak se treba koncentrirati i imati neki mir.

piše: Slavica Jurčić
 „Žena treba  znati kuhati i vesti, za nju nije knjiga nego motika.“

Te sam riječi kao mala često slušala, ali nisam ih baš upijala nego sam radije čitala, a i pisala.

Riječ po riječ, slovo po slovo i evo me tu gdje jesam.

Drago mi je kada mi uz smiješak dobace: „Čitala sam te!“ Moje srce je ponosno kad me čitaju.

IZ NAŠE ARHIVE
tekst: Emil Cipar         objavljeno 01. 11.2010.

Blagdan  Svih svetih je. Taj dan posjećujem grobove mojih bližnjih. Ne sve jer vremenom je to postalo nemoguće učiniti u jednom danu.
Obilazimo grobove. U međuvremenu ih je puno. Na puno groblja, u puno država. Ne mogu sve obići.

Nikada nisam niti mogao. Svejedno,  pronašao sam način da se prisjetim mrtvih, nestalih,  svih onih koje sam na svom životnom putu sreo,  a koji nisu više fizički prisutni.

Moji roditelji su na groblju Svetoga Bartola u Bartolovcima.

tekst: Nataša Pecić-Janković

Posljednjeg dana godišnjeg odmora obično zbrajamo i oduzimamo sve ono sto smo i koliko prosli. Tako i ja sjedim uz prvu jutarnju kavu na terasi svoje rodne kuće u Slavoniji. Ne zelim propustiti ni trenutak izlaska ranojesenskog sunca. Preplavile su me emocije.

Obišla sam puno i malo. Od Slavonskog moga Broda do Soljana na istoku, preko Cerne, Vinkovaca, Andrijaševaca, Šiškovaca…

Sva ta mala, pitoma, ušorena sela na istoku Lijepe naše. Prekrasna

tekst: Štefica Vanjek
Jesen je, i ja je volim jer nosi bogatstvo boja i plodova, ali nosi i probleme. Evo, neki dan u kuću mi je ušao miš i napravio pomutnju i uzbunu. Jadni miševi, bubamare i smrdljivi martini osjećaju da se bliži zima pa traže sklonište u tople prostore.

Nemam pojma kroz koju se rupu  miš provukao jer je moj muž bio vrijedan pa je prije par godina stavio zaštitne mrežice na sve otvore rekavši kako nam neće kojekakva gamad šetati po kući. Nije baš ni mali, ni lukav kao smrdljivi martin koji čeka na štoku

Iz naše arhive/ objavljeno 13.02.2014.

tekst i foto: Marija Kukić
Na rubu puta, prekriven travom, cvijećem i ostalim biljnim svijetom čamio je u samoći jedan posve običan kamen. Neugledan, neprimjećen, osamljen. Reći ćete: „Kamen k’o kamen.“

Ali ovaj ovdje ipak je bio nešto drugačiji. Često je razmišljao o svom životu.

U njegovu životu nije se uglavnom ništa događalo. Uobičajeni dani i noći. Ptice, pčele, mravi, skakavci,

piše: Slavica Jurčić
Moj dan počinje kao i svakoj drugoj ženi, prvo si pristavim crnu kavu i tada iznesem svoga papagaja na terasu.

Moj dan ipak nije kao u drugih žena. Prije nego voda zakuha ja si bocnem prst i mjerim si razinu šećera u krvi.

To si moram raditi prije svakoga obroka tj. ujutro, u podne i navečer. Između tih obroka ne bih smjela ništa pojesti da si ne poremetim razinu šećera u krvi.

piše: Slavica Jurčić
Ovih dana sam imala vremena razmišljati o sebi ali i o drugima.

Moj život se potpuno promijenio od kad sam oboljela, svi već znaju da imam dijabetes i da si četiri puta dnevno mjerim razinu šećera u krvi i zatim si dajem inzulin.

Moja djeca i suprug su puni razumjevanja i vode brigu o meni, pomažu mi jer mi je njihova pomoć neophodna.

tekst: Štefica Vanjek
Slušam danas vijesti na radiju, inače, radio kod nas u domu svira od jutra dok ne idemo leći…  valjda je uz glazbu lakše prožvakati sve dnevne gluposti.

Sluša se radio i kada se gleda tv na stranom jeziku, obično turskom. Samo za vrijeme svakodnevnih vijesti, radio šuti.

Slušam i ne vjerujem. Kažu da su američki znanstvenici otkrili da pubertet traje od desete do dvadeset četvrte godine.

Iz naše arhive/ Objavljeno 26.06.2015.

piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Volim se sjetiti obiteljskih posjeta mom stricu Mati u Gorskom Kotaru, u jednom malom zabačenom selu u šumi.

Naš stric nas je uvijek dobro ugostio i u njegovoj kući smo se osjećali kao u svojoj. Iako je klima u tim krajevima hladnija nego u Slavoniji, tu sam ja uživala i voljela istraživati.

U sjećanju mi je ostala uspomena na jednu djevojku koju sam

Iz naše arhive/ objavljeno 27.01.2014.

…kćerkama s ljubavlju …

piše: Marija Kukić
U vrtu pored kuće raslo je raznovrsno bilje. Samoniklo, ali i ono odnjegovano ljudskom rukom. Bilo je tu čička, kupina, gloga, šipka …dakle bodljikavih biljaka.

Među tim bodljikavcima posebno mjesto na pijedestalu zauzimale su tri ruže.

Nisu izniknule istovremeno. Razmak među njihovim nicanjem bio je pet godina. Bodljikave, ali odnjegovane ljudskom rukom, oblikovane

tekst: Slavica Jurčić
Voli li on(a) mene? Vječno pitanje koje nam se vrzma po srcu i po glavi, vječni upitnik.

Ljubav nema cijenu. Za neke osobe je to zlatno pravilo i zaklinju se u vječnu vjernost osobi s kojom provedu najbolje godine.

Dvoje mladih koji se vole strastveno i nježno kada uplove u bračnu luku nailaze na kompromise koji ne mogu i ne smiju preskočiti.

Prvi od kompromisa su njeni i njegovi roditelji, nekada oni

tekst i foto: Nataša Pecić-Janković

Pakujem se nakon posla i bježim u divljinu. Na brzinu oblačim kupaći kostim i uzimam kremu za sunčanje, ona mi je na prvome mjestu jer imam jako svijetlu put, te ručnike, kavu i još sitnica koje jedva da držim u dvije ruke.

Prolazim kroz uličice maloga pitomoga mjesta u središnjem dijelu otoka Cresa. Mještani su mi rekli da zaseok ima svoju plažu pa sam se i sama zaputila u istraživanje iste.