tekst: Marko Jareb

Prvi doktorat dodijeljen je u Parizu oko 1150. godine. Bio je tada to rimokatolički certifikat nekome da može predavati latinski jezik na sveučilištu.

Čak i u najrazvijenijim zemljama doktori znanosti čine tek oko 1% populacije stanovništva ( Nizozemska 0,6 %, Belgija i Španjolska 0,7 %, Francuska 0,9 %, Austrija 1,1%, Finska 1,2%, Njemačka 1,4%, Švedska 1,6%).

tekst: Slavica Jurčić

U iščekivanju Božića, advent je vrijeme pripreme, koliko vidim neki su okitili borove, okupljaju se na raznim „Adventima“ lijepo i toplo je oko srca mnogih koji mogu bez suze u očima opušteno gledati milijune lampica.

Gledajući prekrasne prizore razmišljam koliko je moda i amerikanizacija preuzela naše živote.

Moram napisati da Sin kojega ja očekujem i u mojem srcu gori

tekst: Marko Jareb
Nedavno objavljena studija Svjetske banke pokazuje kako je u RH najveći odljev mozgova u Europi. Ona pokazuje da skoro svaki treći građanin RH s diplomom živi u inozemstvu ( 29,4 posto).

Ovako govori jedan mladi znanstvenik u RH:

„Problem znanosti u RH velikim je dijelom u tome da je uglavnom financira država, i to u okviru jednog sustava u koji su ugrađene nelogičnosti i iracionalnosti. One se multipliciraju osobnim sukobima i parohijalizacijom znanosti, pa tako mnogi doživljavaju svoje male znanstvene niše kao feude u kojim kmetovi rade dok feudalac ne umre. Taj način funkcioniranja znanosti ostavlja puno prostora za korupciju, sukob interesa i potpuno neracionalno trošenje male količine novca.

piše: Slavica Jurčić
Nama samo malo treba!

Jesam li u pravu?

Ovih dana kiša pere Slavoniju i njena polja, sunca ima tek koji sat, nikako da sa sebe skinemo tople jakne i pustimo da nas sunce ugrije.

Oblaci koji zaklanjaju toplinu mogu biti i mrak za dušu, mogu nas

tekst: Esad Redža

S trinaestog kata našeg starog nebodera pruža se predivan pogled. To je ujedno i zadnji kat.

Lift vozi nju i njega do tog zadnjeg kata sa sretnim brojem.

Tamo su naime smještene jedine dvije garsonijere.

Njezina mala terasa gleda na zapad, a njegova na istok.

Neboder je star pedeset godina, a njih dvoje imaju tek koju više.

tekst: Marko Jareb

Ima osoba u RH koji imaju veću mirovinu nego li profesori plaće u srednjim školama. Također ima osoba u RH koji imaju veću mirovinu negoli su imali plaću dok su radili. A profesor u srednjoj školi koji ide u mirovinu ima upola mirovinu negoli mu je bila plaća, pa čak i manje od pola.

Je li to ima igdje na svijetu?

Profesoru u srednjoj školi je prvi uvjet da može ići u mirovinu, 

tekst: Marko Jareb

„Kao da me je malo strah“. Ovo je rekla jedna osoba koja je već odavno na drugom svijetu. Ta osoba je bila veliki vjernik. A rečeno je „ne bojte se, jer ja sam uvijek s vama“.

Čitajući duhovnu literaturu ljudski mozak to vjerojatno ne može dokučiti. Zato se i veliki vjernici deklariraju kako ih je ponekad strah.

„Dok sam bila mlada bilo me je strah ići samu u konobu po noći, a sada kada sam ostarila više me ničega nije strah“. To priča jedna baka, koja sada ima blizu devedeset godina. Čega sada tu baku može biti strah?

tekst: Kitana Žižić
Jesen se ogrnula listopadnim ogrtačem i nemilosrdno otpuhnula ljeto. A tko joj išta može, kad dođe njeno vrijeme? To što mi, dokoni ljubitelji babljeg ljeta i prohladnog mora, još ne priznajemo poraz, neće omesti smjenu godišnjih doba.

Radujemo se kupanju do kasnih listopadskih dana, čak i ranih studenih, kad se more vraća u krilo domaćih zaljubljenika, koji ga poznaju u dušu, koji liječe frustracije i najosobnije tuge uranjanjem u njegovu modrinu. Najprije zakoračiš u

piše: Vinko Pavić
Živjelo se tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća  i više nego skromno. Teško, siromašno, ponegdje i bijedno. Svaki je dan bio borba s ledinom, s kamenom, s motikom, s praznim trbuhom. Borba sa životom, za život. Ljudi se dovijali na sve načine kako bi opstali i prehranili svoje obitelji.

Moj ćaća „nosa korpu“ po Sloveniji,  preprodavao stoku i duhan na pazarima.  „Narodna“ vlast osuđivala i na sve načine branila i sprječavala takve rabote. Proganjala i zatvarala ljude. I moga ćaću

tekst: Kitana Žižić
U kamenoj kući u Hvaru, koja se sastoji od prizemlja, prvog kata i kasnije dograđenog drugog, živjeli su u manje-više skladnom suživotu. Na prvom je stanovao moj tata, koji je sve više preuzimao ulogu djeda, kojeg su unuke i unuci poštovali i voljeli. Otkad mu je umrla žena, zajednički život koji su izabrali između potajnih i sramežljivih pogleda i serenada opjevanih ispod prozora, a ponekad s barke u uvali Zorače, zamijenio je samotnim što se partnera tiče.

piše: Vinko Pavić
Išli u šesti razred. Zadnji razred u ričičkoj osnovnoj školi i bili najstariji. Osam muških i četiri cure. Zapuhnuo nas povjetarac životnih dozrijevanja, duhovnih i tjelesnih, koja naslućuju budućnost. Pupoljci, rumeni i zdravi, u cvatu, čekali svoju nebesku kap rose da procvjetaju.

A one, vesele, leptirice. Cviće. Zaigrane i razdragane. Nasmijane. Mi zagledali u cviće. Zagledali latice na kojima proljetno sunce počelo raskošno blještati. Zagledali u beskrajne dubine bistrih

tekst: Kitana Žižić

“Sve smo mogli mi”, da li su mogli?, “samo da si htio ti”, da li je htio?, “ biti nježan kao nekada.”

Kad se rodi taj trenutak kad ljubav počne umirati? Da li zapušu neki studeni vjetrovi, koji se uvuku pod kožu, zavlače i rastaču svaku stanicu, zalede put do srca voljene/voljenog ili širom otvore vrata nekoj novoj radosti?

E moja Iris! Sve o tebi i tvojoj “ostvarenoj ljubavi” znam, jer si mi

tekst: Marko Jareb

Pročitah negdje u tiskovinama kako je jedan od načina borbe protiv odlaska mladih i školovanih ljudi iz RH, taj što se na javnoj televiziji u RH prikazuju serije iz europskih i prekooceanskih zapadnih zemalja, čije bi scene mogle odvratiti mlade ljude od odlaska s rodne grude. U navedene serije spadale bi: „Mračna strana Dublina“, „Nasljednici“, „Kraljevi leda“…

S druge pak strane TV serija hrvatske proizvodnje: „Odmori se , zaslužio si“, u kojoj jedan radi, a ostali iz obitelji žive na njegovoj

tekst i foto: Marija Matijašević
Jutro je, na željezničkoj postaji Popovača, primjeti ga on, leži na jednom grmu i čeka vlak,  ili prema Slavonskom Brodu ili prema Zagrebu, možda i dalje, ne zna se.

Pipne ga, ne miče se, ili vrlo malo. I ostavi ga. Na svom putu u Zagreb, samo razmišlja o njemu, leptiru. Hoće li ga čekati ili nestati?

Kada se vratio, u podne, bio je još tu. Tko zna koliko je ispratio

tekst: Kitana Žižić
Jedna od rijetkih u obitelji, koja ne mari za filmove je moja mlađa, ne najmlađa, sestra. Valjda joj je to “gubitak vremena”?

Možda je u pravu. Pa ipak, ja se ne slažem s njom, ali o ukusima ne vrijedi raspravljati.

Dok sam ja rado učila i čitala te odlazila u kino s prijateljicama, ona je više uživala u istraživanju svih kutaka i zakutaka, čak i mračnih i tjeskobnih, u koje se zavlačila sa svojom vrtićkom i