tekst: Tonka Kahlik
Noćas nam je snijeg zabijelio grad. Obukao stabla u bijele ogrtače i krovove pokrio snježnom bjelinom.

Pogled na bjelinu, tu nevinu bjelinu vrta iza kuće prenese me mislima u Slavoniju moju ravnu. U kuću djeda moga, bakice moje.

Posvuda bjelina i ledeno cvijeće na prozorima, samo kuhinja isijava toplinom iz zidane peći. Nekako je sveta tišina polegla na dvorišta i bašče naše slavonske.

piše: Štefica Vanjek
Nakon poprilično dugog odmora, blagdana, skijanja na poznatim europskim destinacijama, i kupanja u dalekim toplim krajevima, kreće kolotečina svakodnevnih nevažnih prepucavanja u državnom kazalištu. Njima ni snježne, ni ine oluje ne mogu ništa, uvijek se nekako isčupaju i narod zabavljaju ili rastužuju.

Opet gledamo komediju, i ne znam, smijati se ili plakati jer sam i ja jedan od pisaca

tekst: Štefica Vanjek
Gledam jučer vijesti, svuda oko nas snijega kao u priči. Mogli bi ga Austrijanci i ostali zameteni izvoziti, recimo u Australiju gdje se kuhaju od vrućine.

Nas Hrvate kao da i godišnja doba zaobilaze, ili na ne baš uobičajenim mjestima dolaze ne bi li nam barem vrijeme sveli u neku normalu kad nam je već sve što je dobro na dnu ljestvice  a prednjačimo na prvim mjestima u lošem, ne moram ni slušati rezultate istraživanja znam i bez toga gdje spadamo.

piše: Marko Jareb
Nedavno sam pročitao u jednoj dnevnoj tiskovini kako svaki Hrvat baci godišnje 75 kilograma hrane. Najviše se baca voće i povrće, skoro polovina od toga.

Gledao sam i najnoviji hrvatski film, koji se trenutno prikazuje u kinima za koji je njegov redatelj rekao kako je to igrani film za čije je snimanje utrošeno 10 milijuna kuna.

Platio sam kartu 39 kuna. Kada podijelimo cijenu snimanja s

tekst: Vanja Škrobica
Badnji dan. Grad pun šušura, glazba trešti sa svakog kantuna. Kafići puni, čovik nima di sist.

Našla sam praznu šentadu, bacila  pogled na more, pa mi se vratile slike iz ditinjstva.

Stanovali smo blizu sv. Josipa u Sukoišanskoj. Do tada san jaslice vidila samo u crikvi, a onda su mi tamošnji fratri darovali prve male jaslice: Josip, Marija, Isus, kravica, tovarčić i par ovčica.

If They Come in the Morning.

piše: Ivica Košak
Dan mira i ljubavi započe zvonjavom. Slijede udarci i začuje se glas:  – Policija!

Zbunjen i mamuran, zbrojih sve grijehe, pa i one od dobre nakane. Prozor na prvom katu mi je previsok, ne bi bilo ni sportski od mene. Stražnjeg izlaza nemam.

Pogledom potražih torbu sa dekom, termosicom i higijenskim priborom. Onu torbu, za svaki (ovakav) slučaj.

piše: Branislav Antov Mikulić

U to doba sam s porodicom boravio u Holandiji, skoro deceniju i pol radio isti posao. Nekoliko posljednjih godina sam to činio bez žara, samo glavom, ne i srcem. Radio sam, a nisam nalazio mnogo smisla u onom čime sam se bavio.

Pisao sam studije i analize o suzbijanju siromaštva u Zapadnoj Evropi,  onog kojeg ja oko sebe i na tamošnjim ulicama nisam viđao. A i kada bih ga naslutio, to nije sličilo neimaštini koju sam gledao po zabitima  Bosne, ni oskudici koju sam sretao putujući

piše: Joso Špionjak
Što ostade od neobično toplog i dugog ljeta?
Gužve na putu već zaboravljene.
Slike arhivirane.
A problemi svakodnevnice odavno prijonili uz nas kao košulja uz tijelo.

Stigla je i zima
Dani kratki i hladni.
Nebo najčešće tmurno.

piše: Tonka Kahlik
U ono vrijeme mog djetinjstva, moje mladosti snjegovi bi prekrili njive, bašče, dvorišta, cijelo selo zaogrnuli bjelinom. Svakog bi jutra otata ili tata već u zoru lopatom razgrnuli staze kroz dvorište do svinjaka, kokošinjca, štale i gumna.

Zrak je bio ladan, leden i nikome se nije izlazilo iz tople kuhinje koja je mirisala na kuhano mlijeko i kukuruzne žgance, a peć stara zidana sa bankom iznad pećnice veselo je pucketala svoju vatrenu pjesmu.

tekst: Slavica Jurčić
foto: Željko Stipetić

Brezovica/ Ove godine u božićno vrijeme moj prijatelj Antun Toni Đurek kao i prijašnjih godina poziva sve dobre ljude na akciju prikupljanja darova djeci u Brezovici.

Prošle godine sam s njim posjetila djecu po prvi puta, a on je kod djece dolazio 20 godina.

Od ove godine je gospodin Đurek u zasluženoj mirovini, mislio je da neće više moći organizirati posjet djeci.

Iz naše arhive/ objavljeno 24.09.2015.

A Jadranka je ubacivala novac u tu škrabicu, nekad manje, nekad više, ni ne sluteći…

Piše: Antun Vidić

Zime su u mojoj obitelji bile osobito teške. Tada bih najviše osjetio koliko je teško biti siromašan.

Kada padne snijeg i kada se svi zatvorimo u kuću češće sam znao vidjeti prazan hladnjak i police gdje bi trebala doći hrana …

Danas, kada sam odrastao, često mi  dođe sjećanje na te dane. Iz tog razloga, htio bih ispričati jednu priču iz vremena kada sam imao 12 godina.

piše: Kitana Žižić
Jednom mi je svekrva moje kćerke ispričala zanimljiv razgovor, koji se odvijao jednog od prvih dana zaposlenja njenog brata. Taj mladi doktor nemalo se iznenadio, kad ga je vidno stariji kolega upitao:

„ A čime se mislite baviti kad odete u mirovinu?“ 

„ U mirovinu? Pa tek sam se zaposlio!“ 

„Da, da. Sad je pravo vrijeme da o tome razmišljate. Poslije možda bude kasno.“

piše: Slavica Jurčić
Ovih dana sam u mislima ali i susretima s prijateljima razgovarala o jednom GRADU.

U tome gradu su živjeli ljudi koji su 90-ih godina prošlog stoljeća postali dio naše obitelji.

Moj prvi susret s njima je bio na vjenčanju njihovog sina i moje sestrične. Njihova ljubav bi trebala imati svoju priču.

tekst: Marko Jareb
Novinar Jasenko sjedi za svojim radnim stolom i piše svoj novi komentar za sutrašnje novine. Kad ga je završio otišao je u poštu i poslao ga u redakciju. Komentar ima sljedeći sadržaj:

„Ispred sebe imam prazan bijeli papir formata A4. Što na njemu napisati da ga ispunim s obje strane? Ne znam ni sam? Počnem razmišljati o čemu pisati, ali mi je teško izmišljati likove, a da pišem o svemu s istinskim likovima, to isto ne bi bila prava stvar. Za nešto pisati ipak se treba koncentrirati i imati neki mir.

piše: Slavica Jurčić
 „Žena treba  znati kuhati i vesti, za nju nije knjiga nego motika.“

Te sam riječi kao mala često slušala, ali nisam ih baš upijala nego sam radije čitala, a i pisala.

Riječ po riječ, slovo po slovo i evo me tu gdje jesam.

Drago mi je kada mi uz smiješak dobace: „Čitala sam te!“ Moje srce je ponosno kad me čitaju.