tekst: Štefica Vanjek
Jesen je, i ja je volim jer nosi bogatstvo boja i plodova, ali nosi i probleme. Evo, neki dan u kuću mi je ušao miš i napravio pomutnju i uzbunu. Jadni miševi, bubamare i smrdljivi martini osjećaju da se bliži zima pa traže sklonište u tople prostore.

Nemam pojma kroz koju se rupu  miš provukao jer je moj muž bio vrijedan pa je prije par godina stavio zaštitne mrežice na sve otvore rekavši kako nam neće kojekakva gamad šetati po kući. Nije baš ni mali, ni lukav kao smrdljivi martin koji čeka na štoku

Iz naše arhive/ objavljeno 13.02.2014.

tekst i foto: Marija Kukić
Na rubu puta, prekriven travom, cvijećem i ostalim biljnim svijetom čamio je u samoći jedan posve običan kamen. Neugledan, neprimjećen, osamljen. Reći ćete: „Kamen k’o kamen.“

Ali ovaj ovdje ipak je bio nešto drugačiji. Često je razmišljao o svom životu.

U njegovu životu nije se uglavnom ništa događalo. Uobičajeni dani i noći. Ptice, pčele, mravi, skakavci,

piše: Slavica Jurčić
Moj dan počinje kao i svakoj drugoj ženi, prvo si pristavim crnu kavu i tada iznesem svoga papagaja na terasu.

Moj dan ipak nije kao u drugih žena. Prije nego voda zakuha ja si bocnem prst i mjerim si razinu šećera u krvi.

To si moram raditi prije svakoga obroka tj. ujutro, u podne i navečer. Između tih obroka ne bih smjela ništa pojesti da si ne poremetim razinu šećera u krvi.

piše: Slavica Jurčić
Ovih dana sam imala vremena razmišljati o sebi ali i o drugima.

Moj život se potpuno promijenio od kad sam oboljela, svi već znaju da imam dijabetes i da si četiri puta dnevno mjerim razinu šećera u krvi i zatim si dajem inzulin.

Moja djeca i suprug su puni razumjevanja i vode brigu o meni, pomažu mi jer mi je njihova pomoć neophodna.

tekst: Štefica Vanjek
Slušam danas vijesti na radiju, inače, radio kod nas u domu svira od jutra dok ne idemo leći…  valjda je uz glazbu lakše prožvakati sve dnevne gluposti.

Sluša se radio i kada se gleda tv na stranom jeziku, obično turskom. Samo za vrijeme svakodnevnih vijesti, radio šuti.

Slušam i ne vjerujem. Kažu da su američki znanstvenici otkrili da pubertet traje od desete do dvadeset četvrte godine.

Iz naše arhive/ Objavljeno 26.06.2015.

piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Volim se sjetiti obiteljskih posjeta mom stricu Mati u Gorskom Kotaru, u jednom malom zabačenom selu u šumi.

Naš stric nas je uvijek dobro ugostio i u njegovoj kući smo se osjećali kao u svojoj. Iako je klima u tim krajevima hladnija nego u Slavoniji, tu sam ja uživala i voljela istraživati.

U sjećanju mi je ostala uspomena na jednu djevojku koju sam

Iz naše arhive/ objavljeno 27.01.2014.

…kćerkama s ljubavlju …

piše: Marija Kukić
U vrtu pored kuće raslo je raznovrsno bilje. Samoniklo, ali i ono odnjegovano ljudskom rukom. Bilo je tu čička, kupina, gloga, šipka …dakle bodljikavih biljaka.

Među tim bodljikavcima posebno mjesto na pijedestalu zauzimale su tri ruže.

Nisu izniknule istovremeno. Razmak među njihovim nicanjem bio je pet godina. Bodljikave, ali odnjegovane ljudskom rukom, oblikovane

tekst: Slavica Jurčić
Voli li on(a) mene? Vječno pitanje koje nam se vrzma po srcu i po glavi, vječni upitnik.

Ljubav nema cijenu. Za neke osobe je to zlatno pravilo i zaklinju se u vječnu vjernost osobi s kojom provedu najbolje godine.

Dvoje mladih koji se vole strastveno i nježno kada uplove u bračnu luku nailaze na kompromise koji ne mogu i ne smiju preskočiti.

Prvi od kompromisa su njeni i njegovi roditelji, nekada oni

tekst i foto: Nataša Pecić-Janković

Pakujem se nakon posla i bježim u divljinu. Na brzinu oblačim kupaći kostim i uzimam kremu za sunčanje, ona mi je na prvome mjestu jer imam jako svijetlu put, te ručnike, kavu i još sitnica koje jedva da držim u dvije ruke.

Prolazim kroz uličice maloga pitomoga mjesta u središnjem dijelu otoka Cresa. Mještani su mi rekli da zaseok ima svoju plažu pa sam se i sama zaputila u istraživanje iste.

tekst: Barica Šljivarić Buttel

Ima jedna pjesma slavonska, svira ju tambura, a zove se „Tako je Stipa volio Anu!“

Danas me Korzo u Slavonskom Brodu sjetilo na tu pjesmu. Došao je onaj koga smo čekali, željno iščekivali !

Došao je Marijo Mandžukić svom Slavonskom Brodu!

piše: Barica Šljivarić Buttel

Zovu me Barbara moji poslodavci ovdje u Njemačkoj. Moram reći, ugodni i pristojni ljudi.

U malom mjestu Bad Bayersoienu radim kao sobarica i pomoć u kuhinji. Naravno, radim sezonu, pa ću kući, u moju Slavoniju.

Iako ne znam njemački jezik, uz moje radne kolege  iz Hrvatske i engleski,  dobro komuniciramo, tako da sve više razumijem i njemački. Važno mi je to i ne samo zbog posla.

piše: Joso Špionjak
„Bako, bitte, upali mi Fernseher!“ – moljaka Raphael.
„Ma, ne znam ja kako se pali televizija“- izvlači se baka.
„Znam ja. Dobavi ti meni daljinski“ – uzvraća Raphael pobjedonosno.

Nerazdvojni su ti njih dvoje.
Nikakvo čudo.
Dok je Raphaelova mama uspješno vodila bitku oko ispita na univerzitetu, baka je često priskakala u pomoć i pazila na unuka.

autor: Branislav Antov Mikulić

Zbilo se to nedavno, tokom mog kratkog boravka u Sarajevu. Prijatelj Haris me pozvao da podjem s njim na put, u obližnji gradić smješten na obalama Bosne. Išao je na sastanak na kojem su trebali biti neki stranci, Amerikanci i Holanđani, i naši.

Mene je zamolio da budem pri ruci ako zapne u komuniciranju, znao je da govorim sva tri jezika.

Nisam se dugo dvoumio. Predmet sastanka mi se učinio zanimljivim, a u tom mjestu nikada nisam bio. Dobra dva razloga da mu se pridružim.

Nakon kratkog putovanja i ne baš zamornog sastanka, Haris predloži da ostanemo još par sati u tom gradiću, da svratimo kod njegovog znanca, pastora Vladimira, koji je odskora tu

piše: Vanja Škrobica
(zavičajni govor otoka Čiova, mjesta Slatine)

Zva se Blaž. Bio je bjond, malo krupniji, lipega i veseloga lica, a u uglu jednog oka jema je ka niki madež. Bilo mi je to jako simpatično. Blaž je cili život bija poštar u naše misto. Zašto san se njega sitila? Vidit ćete kad jovi mali tekst pročitate do kraja.

Mlađi svit sigurno ne zna koliko je lokacija prominila naša pošta. Moja sićanja dosežu u prve godine ditinjastva kad je poštanski ured bija u današnjoj Ribarskoj ulici u kući Kostović.

tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Prošlo je dvije godine od kako sam se oprostila od svoga grada. Žudnja za njim ne prolazi.

Sad mogu jasnije vidjeti razlike između moga i grada u kojemu živim. Moj grad dakako veći s puno više ljudi, sretnih ljudi. Nisam jedna od onih koji kritično promatraju situaciju u cijeloj državi, ali ne mogu izbjeći a da ne spomenem razlog svoga odlaska. Prvenstveno posao a onda ljudi koje ni danas ne želim susresti.

Puno je vise odgovora nego pitanja i mislim da je to jako dobar razlog za odlazak.

Tada sam se pitala:“Odlazim li u bolje sutra?“ Sada znam odgovor i bojim ga se izgovoriti jer je istinit.