Iz naše arhive/ objavljeno 27.01.2014.

…kćerkama s ljubavlju …

piše: Marija Kukić
U vrtu pored kuće raslo je raznovrsno bilje. Samoniklo, ali i ono odnjegovano ljudskom rukom. Bilo je tu čička, kupina, gloga, šipka …dakle bodljikavih biljaka.

Među tim bodljikavcima posebno mjesto na pijedestalu zauzimale su tri ruže.

Nisu izniknule istovremeno. Razmak među njihovim nicanjem bio je pet godina. Bodljikave, ali odnjegovane ljudskom rukom, oblikovane

tekst: Slavica Jurčić
Voli li on(a) mene? Vječno pitanje koje nam se vrzma po srcu i po glavi, vječni upitnik.

Ljubav nema cijenu. Za neke osobe je to zlatno pravilo i zaklinju se u vječnu vjernost osobi s kojom provedu najbolje godine.

Dvoje mladih koji se vole strastveno i nježno kada uplove u bračnu luku nailaze na kompromise koji ne mogu i ne smiju preskočiti.

Prvi od kompromisa su njeni i njegovi roditelji, nekada oni

tekst i foto: Nataša Pecić-Janković

Pakujem se nakon posla i bježim u divljinu. Na brzinu oblačim kupaći kostim i uzimam kremu za sunčanje, ona mi je na prvome mjestu jer imam jako svijetlu put, te ručnike, kavu i još sitnica koje jedva da držim u dvije ruke.

Prolazim kroz uličice maloga pitomoga mjesta u središnjem dijelu otoka Cresa. Mještani su mi rekli da zaseok ima svoju plažu pa sam se i sama zaputila u istraživanje iste.

tekst: Barica Šljivarić Buttel

Ima jedna pjesma slavonska, svira ju tambura, a zove se „Tako je Stipa volio Anu!“

Danas me Korzo u Slavonskom Brodu sjetilo na tu pjesmu. Došao je onaj koga smo čekali, željno iščekivali !

Došao je Marijo Mandžukić svom Slavonskom Brodu!

piše: Barica Šljivarić Buttel

Zovu me Barbara moji poslodavci ovdje u Njemačkoj. Moram reći, ugodni i pristojni ljudi.

U malom mjestu Bad Bayersoienu radim kao sobarica i pomoć u kuhinji. Naravno, radim sezonu, pa ću kući, u moju Slavoniju.

Iako ne znam njemački jezik, uz moje radne kolege  iz Hrvatske i engleski,  dobro komuniciramo, tako da sve više razumijem i njemački. Važno mi je to i ne samo zbog posla.

piše: Joso Špionjak
„Bako, bitte, upali mi Fernseher!“ – moljaka Raphael.
„Ma, ne znam ja kako se pali televizija“- izvlači se baka.
„Znam ja. Dobavi ti meni daljinski“ – uzvraća Raphael pobjedonosno.

Nerazdvojni su ti njih dvoje.
Nikakvo čudo.
Dok je Raphaelova mama uspješno vodila bitku oko ispita na univerzitetu, baka je često priskakala u pomoć i pazila na unuka.

autor: Branislav Antov Mikulić

Zbilo se to nedavno, tokom mog kratkog boravka u Sarajevu. Prijatelj Haris me pozvao da podjem s njim na put, u obližnji gradić smješten na obalama Bosne. Išao je na sastanak na kojem su trebali biti neki stranci, Amerikanci i Holanđani, i naši.

Mene je zamolio da budem pri ruci ako zapne u komuniciranju, znao je da govorim sva tri jezika.

Nisam se dugo dvoumio. Predmet sastanka mi se učinio zanimljivim, a u tom mjestu nikada nisam bio. Dobra dva razloga da mu se pridružim.

Nakon kratkog putovanja i ne baš zamornog sastanka, Haris predloži da ostanemo još par sati u tom gradiću, da svratimo kod njegovog znanca, pastora Vladimira, koji je odskora tu

piše: Vanja Škrobica
(zavičajni govor otoka Čiova, mjesta Slatine)

Zva se Blaž. Bio je bjond, malo krupniji, lipega i veseloga lica, a u uglu jednog oka jema je ka niki madež. Bilo mi je to jako simpatično. Blaž je cili život bija poštar u naše misto. Zašto san se njega sitila? Vidit ćete kad jovi mali tekst pročitate do kraja.

Mlađi svit sigurno ne zna koliko je lokacija prominila naša pošta. Moja sićanja dosežu u prve godine ditinjastva kad je poštanski ured bija u današnjoj Ribarskoj ulici u kući Kostović.

tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Prošlo je dvije godine od kako sam se oprostila od svoga grada. Žudnja za njim ne prolazi.

Sad mogu jasnije vidjeti razlike između moga i grada u kojemu živim. Moj grad dakako veći s puno više ljudi, sretnih ljudi. Nisam jedna od onih koji kritično promatraju situaciju u cijeloj državi, ali ne mogu izbjeći a da ne spomenem razlog svoga odlaska. Prvenstveno posao a onda ljudi koje ni danas ne želim susresti.

Puno je vise odgovora nego pitanja i mislim da je to jako dobar razlog za odlazak.

Tada sam se pitala:“Odlazim li u bolje sutra?“ Sada znam odgovor i bojim ga se izgovoriti jer je istinit.

teks i foto: Slavica Jurčić
Mjesec maj u mom životu predstavlja početak svega. Moj rođendan je u maju, kirvaj u Sapcima je u mjesecu maju…

U Sapce se vraćam svojima najmilijima. Moj djed Ivo ove godine napunio 90 godina, ujak i bratić Ivica drže domaćinstvo na sigurnim nogama a dida još malo pomaže.

Meni je od malih nogu posjet mojima u Sapcima ostao u sjećanju jer smo se tada svi kupili i prepričavali događaje iz svakodnevnog života.

Moji bratići doveli svoju djecu ja svoju a sestrične svoju djecu,  ima ih hvala Bogu.

Žene obično spremaju stol, prave salate, slažu kruh u košarice a ove godine je spremljena i šokačka soba, u njoj šlingano ruvo, vezene ponjave koje se čuvaju u obitelji više od pola stoljeća.

tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Probudila sam se bez sata, točno na vrijeme kada idem na posao, mada sam od danas na godišnjem.

Počelo je svitati, a lastavice koje su napravile gnijezdo iznad vrata, cvrkuću i lete na sve strane. Vjetar mi donosi miris bagrema i podsjeća me na neke pjesme.

Čudan osjećaj uz prvu jutarnju kavu.

Kada čovjek proživi ili preživi neke loše trenutke u životu, onda s osjećajima

piše: Štefica Vanjek-Štefi

Dojurila sam s posla jedva čekajući, ovu suvišnu odjeću baciti sa sebe jer i koža mi je pretijesna na ovoj sparini. Još izuvajući sandale čula sam kako on nešto mrmlja u dnevnoj sobi sjedeći za kompjuterom, okrenut leđima. Nisam razumjela ništa.

-Ne čujem, dreknem iz hodnika.
–Čekaj da se izujem i skinem pa dođem. Šmugnula sam u ugodnu svježinu spavaće sobe tražeći što manji komad odjeće. Obučena, osvježim se u kupatilu pa tiho dođem u dnevnu sobu.

tekst: Verica Jačmenica-Jazbec

Najprije sam za vrijeme Domovinskog rata upoznala njegove dvije desetogodišnje unučice koje su se iz zavičaja na istoku Hrvatske sklonile k rodbini u Zagrebu. Sa sobom su ponijele tek školsku bilježnicu i album sa obiteljskim fotografijama koje su mi s ponosom pokazivale.

Nekoliko godina kasnije, jedne ciče zime putovala sam na sastanak u Slavoniju i zastala kod dida Stipine obitelji. Dočekao me visok, prosijed, markantan stariji čovjek, po godinama vršnjak mojega

…ili BERLINSKE RUŽE SA SRCEM

piše: Slavica Sarkotić
Berlin/ Na uglu Hildegardstrasse i Blissestrasse stoji mala cvjećarnica.
U proljeće i ljeto njen vlasnik, omanji tamnoputi čovjek iznese i oko nje poslaže mnoštvo drvenih kutija s raznovrsnim cvijećem. Nadmeću se u ljepoti hortenzije, irisi, maćuhice, ruže i tulipani.

Ljudi prolaze, poneki nezainteresirani, tek netko zastane i svrne pogled na tu ljepotu a onda kad se na obližnjem semaforu upali zeleno svjetlo kreće dalje svojim poslom.

Iz naše arhive/ objavljeno 11.12.2014.

piše: Slavica Sarkotić
Netko je davno rekao da gradove ne volimo zbog njih samih, zbog njihovih ulica, parkova, zgrada i trgova, već zbog uspomena koje nas za njih vežu.

Sav je moj život prožet putovanjima, mojima ili meni bliskih ljudi. Majčine sestre su u Australiji, sin već deset godina živi u Berlinu, sestra u Virovitici.

Radosti iščekivanja susreta miješaju se sa suzama rastanaka i