tekst: Esad Redža

S trinaestog kata našeg starog nebodera pruža se predivan pogled. To je ujedno i zadnji kat.

Lift vozi nju i njega do tog zadnjeg kata sa sretnim brojem.

Tamo su naime smještene jedine dvije garsonijere.

Njezina mala terasa gleda na zapad, a njegova na istok.

Neboder je star pedeset godina, a njih dvoje imaju tek koju više.

tekst: Marko Jareb

Ima osoba u RH koji imaju veću mirovinu nego li profesori plaće u srednjim školama. Također ima osoba u RH koji imaju veću mirovinu negoli su imali plaću dok su radili. A profesor u srednjoj školi koji ide u mirovinu ima upola mirovinu negoli mu je bila plaća, pa čak i manje od pola.

Je li to ima igdje na svijetu?

Profesoru u srednjoj školi je prvi uvjet da može ići u mirovinu, 

tekst: Marko Jareb

„Kao da me je malo strah“. Ovo je rekla jedna osoba koja je već odavno na drugom svijetu. Ta osoba je bila veliki vjernik. A rečeno je „ne bojte se, jer ja sam uvijek s vama“.

Čitajući duhovnu literaturu ljudski mozak to vjerojatno ne može dokučiti. Zato se i veliki vjernici deklariraju kako ih je ponekad strah.

„Dok sam bila mlada bilo me je strah ići samu u konobu po noći, a sada kada sam ostarila više me ničega nije strah“. To priča jedna baka, koja sada ima blizu devedeset godina. Čega sada tu baku može biti strah?

tekst: Kitana Žižić
Jesen se ogrnula listopadnim ogrtačem i nemilosrdno otpuhnula ljeto. A tko joj išta može, kad dođe njeno vrijeme? To što mi, dokoni ljubitelji babljeg ljeta i prohladnog mora, još ne priznajemo poraz, neće omesti smjenu godišnjih doba.

Radujemo se kupanju do kasnih listopadskih dana, čak i ranih studenih, kad se more vraća u krilo domaćih zaljubljenika, koji ga poznaju u dušu, koji liječe frustracije i najosobnije tuge uranjanjem u njegovu modrinu. Najprije zakoračiš u

piše: Vinko Pavić
Živjelo se tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća  i više nego skromno. Teško, siromašno, ponegdje i bijedno. Svaki je dan bio borba s ledinom, s kamenom, s motikom, s praznim trbuhom. Borba sa životom, za život. Ljudi se dovijali na sve načine kako bi opstali i prehranili svoje obitelji.

Moj ćaća „nosa korpu“ po Sloveniji,  preprodavao stoku i duhan na pazarima.  „Narodna“ vlast osuđivala i na sve načine branila i sprječavala takve rabote. Proganjala i zatvarala ljude. I moga ćaću

tekst: Kitana Žižić
U kamenoj kući u Hvaru, koja se sastoji od prizemlja, prvog kata i kasnije dograđenog drugog, živjeli su u manje-više skladnom suživotu. Na prvom je stanovao moj tata, koji je sve više preuzimao ulogu djeda, kojeg su unuke i unuci poštovali i voljeli. Otkad mu je umrla žena, zajednički život koji su izabrali između potajnih i sramežljivih pogleda i serenada opjevanih ispod prozora, a ponekad s barke u uvali Zorače, zamijenio je samotnim što se partnera tiče.

piše: Vinko Pavić
Išli u šesti razred. Zadnji razred u ričičkoj osnovnoj školi i bili najstariji. Osam muških i četiri cure. Zapuhnuo nas povjetarac životnih dozrijevanja, duhovnih i tjelesnih, koja naslućuju budućnost. Pupoljci, rumeni i zdravi, u cvatu, čekali svoju nebesku kap rose da procvjetaju.

A one, vesele, leptirice. Cviće. Zaigrane i razdragane. Nasmijane. Mi zagledali u cviće. Zagledali latice na kojima proljetno sunce počelo raskošno blještati. Zagledali u beskrajne dubine bistrih

tekst: Kitana Žižić

“Sve smo mogli mi”, da li su mogli?, “samo da si htio ti”, da li je htio?, “ biti nježan kao nekada.”

Kad se rodi taj trenutak kad ljubav počne umirati? Da li zapušu neki studeni vjetrovi, koji se uvuku pod kožu, zavlače i rastaču svaku stanicu, zalede put do srca voljene/voljenog ili širom otvore vrata nekoj novoj radosti?

E moja Iris! Sve o tebi i tvojoj “ostvarenoj ljubavi” znam, jer si mi

tekst: Marko Jareb

Pročitah negdje u tiskovinama kako je jedan od načina borbe protiv odlaska mladih i školovanih ljudi iz RH, taj što se na javnoj televiziji u RH prikazuju serije iz europskih i prekooceanskih zapadnih zemalja, čije bi scene mogle odvratiti mlade ljude od odlaska s rodne grude. U navedene serije spadale bi: „Mračna strana Dublina“, „Nasljednici“, „Kraljevi leda“…

S druge pak strane TV serija hrvatske proizvodnje: „Odmori se , zaslužio si“, u kojoj jedan radi, a ostali iz obitelji žive na njegovoj

tekst i foto: Marija Matijašević
Jutro je, na željezničkoj postaji Popovača, primjeti ga on, leži na jednom grmu i čeka vlak,  ili prema Slavonskom Brodu ili prema Zagrebu, možda i dalje, ne zna se.

Pipne ga, ne miče se, ili vrlo malo. I ostavi ga. Na svom putu u Zagreb, samo razmišlja o njemu, leptiru. Hoće li ga čekati ili nestati?

Kada se vratio, u podne, bio je još tu. Tko zna koliko je ispratio

tekst: Kitana Žižić
Jedna od rijetkih u obitelji, koja ne mari za filmove je moja mlađa, ne najmlađa, sestra. Valjda joj je to “gubitak vremena”?

Možda je u pravu. Pa ipak, ja se ne slažem s njom, ali o ukusima ne vrijedi raspravljati.

Dok sam ja rado učila i čitala te odlazila u kino s prijateljicama, ona je više uživala u istraživanju svih kutaka i zakutaka, čak i mračnih i tjeskobnih, u koje se zavlačila sa svojom vrtićkom i

tekst: Slavica Jurčić
Toga dana je bilo pakleno vruće. Cestom koja vodi u njihovo selo vukla se mala skupina žena i djece. Policajac na prvom punktu gledao je tu tugu i pognuo još više ramena.

Svaki dan su prolazile grupice izbjeglica iz Bosne. Toga dana vihor rata mu je doveo nove ljude, ponudio im je vodu i sendviče. Među njima je prvi put tada vidio Ivanku, mršavu djevojku, guste crne kose, malo oštrijeg pogleda, ali i nečega što kod drugih žena nije vidio.

tekst: Štefica Vanjek
Toplinski val udario od jutra. Ni spavati mi nije dao noćas mada su svi otvori na kući širom otvoreni.

Rano ustajem baš kao i kad sam išla na posao. Moram skuhati prije nego nastane totalna žega jer mojoj boljoj polovici smeta kuhanje po vrućini. Svaki dan slušam gunđanje: “Zar se moralo baš to kuhati? Zar se mora grijati kuhinja svaki dan?“ Ne zna on da se ni meni ne da svaki dan znojiti  kraj peći, samo ne znam što bismo jeli, jer za ketering baš i nemamo primanja.

piše: Kitana Žižić

I tako već danima. Čitati ili pisati? Pisati ili čitati?

Pojma nemate koliko je teško knjigoljupcu ostaviti se čitanja. Čitam otkad sam naučila čitati. U Hvaru je knjižnica bila na terasi s koje se ulazilo u Pučko kazalište. Svakodnevno sam prelazila tih stotinjak metara, uspinjala se žustro skalama i posuđivala novu knjigu.

Usput bih bacila zadivljeni pogled na Hvarsku tvrđavu Forticu, koja

piše: Kitana Žižić
Vjerovali ili ne, moja sjećanja na Rome iz ranog djetinjstva su nostalgična i lijepa. Posebno se to odnosi na staru baku imenom Gita, koju smo dočekivali skoro kao rođenu baku ili nonu.

Kadgod bi njihova družina posjetila Hvar, smjestili bi se na Dolac, a na hvarskoj pjaci bi instalirali opremu za oštrenje noževa i popravljanje kišobrana. Onda bi se danima orilo: „Oštrimo noževe, popravljamo kišobrane. Skupljamo metalni otpad, kotlove i bakreno posuđe zavarujemo. Gatamo iz taloga kave, iz dlana, iz karata, iz čega god, a možete nam i san, koji vas mori, ispričati. Za nas neće biti nepoznanica, već budućnost ispričana u živopisnim slikama, koja je viđena očima duše.“