…ili BERLINSKE RUŽE SA SRCEM

piše: Slavica Sarkotić
Berlin/ Na uglu Hildegardstrasse i Blissestrasse stoji mala cvjećarnica.
U proljeće i ljeto njen vlasnik, omanji tamnoputi čovjek iznese i oko nje poslaže mnoštvo drvenih kutija s raznovrsnim cvijećem. Nadmeću se u ljepoti hortenzije, irisi, maćuhice, ruže i tulipani.

Ljudi prolaze, poneki nezainteresirani, tek netko zastane i svrne pogled na tu ljepotu a onda kad se na obližnjem semaforu upali zeleno svjetlo kreće dalje svojim poslom.

Iz naše arhive/ objavljeno 11.12.2014.

piše: Slavica Sarkotić
Netko je davno rekao da gradove ne volimo zbog njih samih, zbog njihovih ulica, parkova, zgrada i trgova, već zbog uspomena koje nas za njih vežu.

Sav je moj život prožet putovanjima, mojima ili meni bliskih ljudi. Majčine sestre su u Australiji, sin već deset godina živi u Berlinu, sestra u Virovitici.

Radosti iščekivanja susreta miješaju se sa suzama rastanaka i

piše: Ruža Čulo
1992. nakon napada na moje selo, u kojem nisam bila već skoro dvije godine, napisala sam stih u kojem govorim da bih se voljela naći na užarenoj cesti kad se sa zvonika bijele kapelice oglasi podne i osjetiti onaj osjećaj pripadnosti samo onom „prvom“, svom najdražem domu.

Ovu riječ „prvom“, urednik tadašnjeg lista Tomislav, koji je objavio tu moju pjesmu, prepravio je u „pravom“ i tako objavio.

tekst: Marica Žanetić Malenica

Biba posprema stol za kojim se upravo blagovalo. Bila je to „večera za 5“, u kojoj nas je uživalo duplo više.

Već znamo forte svake od nas, a večerašnja domaćica ni ovoga puta nije omanula – nahranila nas je standardno dobrim šniclama u toću, štrucom od kruha i špinata (kuhanom u kuhinjskoj krpi) kao prilogom i nenadmašnom rožadom za desert.

Slaže suđe u mašinu i s olakšanjem pripaljuje cigaretu, jer upravo

Iz naše arhive/ Objavljeno 24.10.2016.

piše: Slavica Jurčić
Ljubav je kemijska reakcija. Možda! Ne znam.

Što to naše bake i djedove drži u braku  50  i više godina? Ni jednom nisu pomislili na rastavu, a i ako jesu, to nikada nisu izustili ili rekli pred svojim bračnim partnerom.

Čitam u novinama. Negdje u istočnim zemljama mladi bračni par otišao je  na bračno putovanje. Nakon izlaska iz mora, mladoženja prvi puta vidi svoju dragu bez šminke.

piše: Nikola Šimić
Jedan od prvih NLO incidenata u Republici Hrvatskoj koji je uključivao otmicu dogodio se 19. ožujka 2000. godine.

U Yugi45 vozili su se zaboravljenim puteljkom u blizini sela Plavno kod Knina, Nikola i Žaklina Šimić. Uočili su nešto za što su neupitno vjerovali kako se radi o NLO.

Kada su došli sebi, našli su se skoro 50 km dalje s druge strane planine Plješevice, u blizini samoga graničnoga prijelaza Strmica.

Objavljujemo jedan od oko 80 literarnih radova pristiglih na likovno-literarni natječaj za djecu naslova „Zeleno i plavo putovanje“ u organizaciji Ankice i Ante Karačić, umjetnika iz Iserlohna a u suradnji s Maticom hrvatskom za Ruhrgebiet.

tekst: Dora Garac, 7. c,  OŠ „Eugen Kumičić“, Rijeka

Točno se sjećam tih dalekih nedjelja  kad bih s obitelji išla na ručak k baki i djedu. Posebno su mi bile drage zato što bi djed svaku nedjelju pripremio novi nestašluk dječaka Brace.

Sjedila sam na djedovu koljenu i pažljivo slušala. Nisam bila gradsko dijete, ali se ipak nisam mogla pronaći u tim pričama. Zato mi i jesu bile toliko zanimljive, nesvakidašnje.

Svaku nedjelju kao da sam gledala novu epizodu Pere Kvržice.

tekst: Slavica Jurčić
„Vraćam se“, govori Marko svojim kolegama na popodnevnoj kavi. Jedino Magda reagira burno i ljutito.

„A zašto, znaš i sam da tamo nije tvoje mjesto, ti si za njih otpadnik. Sjećaš li se kako su tvoju mamu mučili?“

„Da, ali baš zato idem da im vratim za svu sramoti koju je ona trpjela.“

Trpio je i on ali sada ide podignute glave.

Objavljujemo jedan od oko 80 literarnih radova pristiglih na likovno-literarni natječaj za djecu naslova „Zeleno i plavo putovanje“ u organizaciji Ankice i Ante Karačić, umjetnika iz Iserlohna a u suradnji s Maticom hrvatskom za Ruhrgebiet.

 Ivan Polić, 7. razred, OŠ Franica Dall’era Vir, Bosna i Hercegovina

Sve je tiho da tiše gotovo i ne može biti. Sablasnu tišinu moje sobe remeti tek kucanje zidnoga sata, a ja sjedim nad praznim listom papira i razmišljam o temi.

Pomalo se bojim otvoriti dušu i početi pisati, jer nisam siguran hoće li ovaj tanki komadić papira moći podnijeti svu tugu koju se spremam s njim podijeliti.

Kad sam pročitao naslov teme odmah sam se sjetio onih zelenih i

tekst: Marija Iličić
Moja pustinja zove se traženje osobe koja je plemenita, iskrena i skromna. Ima li takvih danas ?

Ne možemo, ne zapitati se to u ovom sumraku stvarnosti, putem križa koji nekad nosimo a nekad gotovo vučemo za sobom kročeći životom trnja.

Nailazim na razne pojave oko sebe hodeći ovim virtualnim stazama, pa i stvarnim, često srećem ljude uglađene,

 Marko Kern 17. veljače 1948. – 21. veljače 2018.

Sad se negdje, gore, s dragima koji su prije otišli, razgovara…

Iz naše arhive/ objavljeno 15.06.2012.

DRŽ` SE PRIJATELJU

piše: Marko Kern, akademski slikar, Brođanin, naš prijatelj …

Ljubazni poziv gospođe Sonje Breljak  da nešto napišem za Hrvatski glas Berlin zatekao me nespremnog. Razmišljam …prevrćem teme po glavi …zovem u pomoć u mislima Željka Muževića koji uvijek ima barem deset tema a i zna pisati. Kad sam već htio odustati od pisanja, primjetih na računalu jednu fotografiju koja postade uzrok ovoj priči …
Prošli mjesec je u brodskom Hrvatskom arhivu  otvorena izložba povodom pedeset godina rock

Inzulinski dnevnik na Valentinovo

piše: Slavica Jurčić
Eto, prošao je i taj dan. Pisat ću ga malim slovom „valentinovo“, bez poljupca i ruže. A za sve to što sam se nadala ili očekivala, nisam imala argumenata.

Kao nezaposlena bez osobnih prihoda nisam u mogućnosti sebi da priuštim ni minimalni luksuz koji su mnoge žene mogu priuštiti.

Ponekad si priuštim tu šnjitu finog kruha koji nekada i pojedem s voljom, a nekada osjetim grižnju savjesti i pojedem ga i malo više.

Nekad bilo i sad se spominjalo

piše: Slavica Jurčić
Njen dan je počinjao je polako. Služavka joj je donijela kavu i doručak. Ona se protegnula u svom velikom krevetu. Imala je vremena za sve jer nikuda joj se nije žurilo.

Tek oko podne bila je spremna za izlazak iz kuće. Prije toga dugo je češljala svoju kosu, kupala se sat vremena, a služavka joj je donijela modru haljinu koju je nedavno kupila.

Kada je napokon bila gotova, krenula je u šetnju. No, ta njena

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Narodna mudrost kaže: „Tko pjeva, zlo ne misli“ a u okvirima pastoralnog djelovanja u crkvenim zajednicama, čuje se i: „Tko pjeva, dvostruko moli.“

U svakom slučaju, u obje varijante, pjevanje, i osobe koje pjevaju, stavljene su u pozitivan kontekst. Jer, takav pozitivan kontekst i ozračje, glazba i dijeli.

Možda to počne i s prvim plačem, tko zna. Narod zna reći: „Ako dijete glasno i intenzivno plače, bit će dobar/dobra

tekst: Ante Karačić
Iserlohn/ Prvi naši kontakti s obitelji Primorac uslijedili su preko mlađe sestre Ivon koja je prije nekoliko godina bila nagrađena na našem likovnom natječaju.

Gotovo dvije godine smo pokušavali pronaći njihovu adresu da im pošaljemo diplomu.

Konačno smo se slučajno sreli na jednoj proslavi Kroatie Hagen.

Inače, Primorci žive u Attendormu nedaleko Sigena.

Ostali smo u dobrom kontaktu i iz razloga jer su nas supružnici, Drago i Renata,  podsjećali upravo na nas iz vremena kad smo došli u