tekst: Štefica Vanjek
Toplinski val udario od jutra. Ni spavati mi nije dao noćas mada su svi otvori na kući širom otvoreni.

Rano ustajem baš kao i kad sam išla na posao. Moram skuhati prije nego nastane totalna žega jer mojoj boljoj polovici smeta kuhanje po vrućini. Svaki dan slušam gunđanje: “Zar se moralo baš to kuhati? Zar se mora grijati kuhinja svaki dan?“ Ne zna on da se ni meni ne da svaki dan znojiti  kraj peći, samo ne znam što bismo jeli, jer za ketering baš i nemamo primanja.

piše: Kitana Žižić

I tako već danima. Čitati ili pisati? Pisati ili čitati?

Pojma nemate koliko je teško knjigoljupcu ostaviti se čitanja. Čitam otkad sam naučila čitati. U Hvaru je knjižnica bila na terasi s koje se ulazilo u Pučko kazalište. Svakodnevno sam prelazila tih stotinjak metara, uspinjala se žustro skalama i posuđivala novu knjigu.

Usput bih bacila zadivljeni pogled na Hvarsku tvrđavu Forticu, koja

piše: Kitana Žižić
Vjerovali ili ne, moja sjećanja na Rome iz ranog djetinjstva su nostalgična i lijepa. Posebno se to odnosi na staru baku imenom Gita, koju smo dočekivali skoro kao rođenu baku ili nonu.

Kadgod bi njihova družina posjetila Hvar, smjestili bi se na Dolac, a na hvarskoj pjaci bi instalirali opremu za oštrenje noževa i popravljanje kišobrana. Onda bi se danima orilo: „Oštrimo noževe, popravljamo kišobrane. Skupljamo metalni otpad, kotlove i bakreno posuđe zavarujemo. Gatamo iz taloga kave, iz dlana, iz karata, iz čega god, a možete nam i san, koji vas mori, ispričati. Za nas neće biti nepoznanica, već budućnost ispričana u živopisnim slikama, koja je viđena očima duše.“

Iz naše arhive/objavljeno 21.11.2013. i u knjizi „Ono malo duše“ 2015. godine,  a aktualno i danas i uvijek.

tekst: Emil Cipar
Uređujem neki tekst na njemačkom, neko pismo nevješto formulirano iz kojega primatelj ne bi nikada doznao što se od njega traži. Nema tu ni padeža, ni vremena, ni imenica… samo želja da se prizna radni staž za godine 1974, 1975, i 1976…

Autor pisma je naš čovjek koji je proveo 40 godina na radu u Njemačkoj i sada je pred mirovinom, ali je vidio kako mu nedostaju te tri godine, pa da to još „izganja“ do kraja.

piše: Kitana Žižić
Moj divni nećak reći će „DA“ jednoj Ivani u studenom ove godine. U najljepšim godinama, ni premlad, ni prezreo, a meni neshvatljivo. Kao da je jučer bio srpanj devedeset i treće godine, kad je odlučio prošetati ovim svijetom. I izabrati za roditelje mog brata i njegovu Kajdi.

Najbolja prijateljica već je imala nevjestu Hajdi te smo se čudom čudile i za zabavu ponekad nabrajale sve dodirne točke, kojima nas je život darivao i usmjeravao puteve prema istim horizontima.

piše: Kitana Žižić
Dok je bila mala, Lelija je sebe smatrala sretnom.

Odrastala je u velikoj obitelji, u kojoj je naučila što znači biti voljen i osjećati se zaštićenom od svega izvana, kao da je obitelj čvrsto omotana nekakvim zaštitnim ogrtačem, koji je nemoguće probiti, čak ni okrnjiti najmanjom rupicom. Jer bi i najmanja rupa mogla biti problem. Kroz nju bi istjecala ona divna grijajuća toplina, koja drži na okupu mikrokozmos sretne obitelji.

piše: Kitana Žižić
Eh, nekada se drugačije odgajalo. Ne sudim da li je bilo lako ili lakše, teško ili teže u odnosu na današnje vrijeme. Ali stavljajući djecu u središte svemira, os oko koje se sve vrti, roditeljima je danas još teže obavljati taj najzahtjevniji posao na svijetu. Naročito otkad je “batina izašla iz raja”, jer slobodu trebamo svi udisati nesputano i duboko, baš kao i zrak. Pa i djeca.

Prema mišljenju nekih psihologa, batina je i trebala izaći iz raja, jer tamo nikada nije ni  pripadala.

piše: Kitana Žižić
Život mog dragog tate nije bio lak. Otac mu je umro u ranim tridesetim i ostavio ženu i petero djece, a on je bio najstarije dijete. Na njegova nejaka dječačka leđa naprtio se težak teret i odgovornost. Kako su to bila neka druga vremena, usprkos mladosti i bijedi, s ponosom je brinuo o svima i marljivo radio što god je bio u prilici pronaći. Najsretniji je bio kad je mogao mami donijeti koji šold.

Vjetrovi nemilog Drugog svjetskog rata otpuhali su ga na ratište,

tekst: Joso Špionjak
Nedjelja.

Trinaesti sat.

Plavkastosivi oblaci plove ljetnim nebom kao da pozdravljaju dugu povorku djece odjevene u bijele prvopričesničke haljine.

Da su braća Grimm živa, vjerojatno bi napisali jednu novu bajku iz zahvalnosti što se u ulici koja nosi njihovo ime okupio toliki broj radosne dječice.

piše: Kitana Žižić
Svi smo svjedočili kako se u životu često najsretniji trenuci dešavaju gotovo istovremeno sa najtužnijim. Valjda u tome ima neke logike, jer na taj način smo primorani pročeprkati u sebi i zadnji atom snage i zrnce razuma, da nas tuga ne svlada.

Znam, to je život, svatko će reći i s vremenom, tim najboljim liječnikom, polako se vraćamo u normalu i prihvaćamo i najnemilije događaje.

tekst: Tonka Kahlik
Svako seosko dvorište imalo je čardak u kojem se čuvao kukuruz. Da bi bio u čardaku trebalo je obaviti neke poslove o kojima želim pisati.

Kada su kukuruzi na njivi bili zreli tj. suhi moralo ih se skinuti sa stabljike. Taj su posao u mojoj mladosti uglavnom radile žene.

Ustajale bi u ranu zoru. Ponekad je bila magla i hladno pa bi se čekalo da se magla raziđe.

tekst: Dubravka Lisak
Puelek bakine ižice rasla je druomna dunja. Kržljava, navijek se je buorila če ne bi najesen dala teri dišeći pluod i tak zacifrala bakinu kujnicu. Ja sem skruoz mala. Imam črlene kluompice, tere tak lijepe zveketaju dok ojdim čez bakine štijenjge.

Dunja tak lijepe diši, tak da bi saki puželjel zagristi ju, ali je žufka, i baka veli da bum dubila grižu če ju bum ijela. Nije baš fina. Du drugoga kata iže vojdiju betuonske štijenge z veliku želijeznu uogradu. Uograda je stara kak i moja iža. S kluompicama  vesele

piše: Tonka Kahlik
Zimske se večeri rano smrače pa je već u pet sati poslijepodne mrak. Na selu, u mojem djetinjstvu, te su večeri bile ispunjene, šalama, smijehom, ali ponekad i ozbiljnim svađama. U zimskim su se večerima obavljali poslovi za koje nije bilo vremena kroz godinu.

Zašto priča o perju?

Zapravo priča treba krenuti negdje u rano proljeće. Moja je bakica

Iz naše arhive/ Objavljeno 12.05.2017.

piše: Slavica Jurčić
Bilo je to osamdesetih godina. Pokraj nas stanovala je teta Jeka koja je imala troje djece.

Najmlađi Alen vršnjak je moje seke. Njih dvoje su se znali igrati i smišljati svakakve ludorije.

Pokraj njih živjela je baka Blažeković, prijazna ženica. Djeca su se davno odselila od nje.

Njen vrt u proljeće bio je  pun zumbula, narcisa i đurđica. Njihov

piše: Kitana Žižić
On je otišao putem zaborava. Ja sam ostala s velikim upitnikom i s pustoši u grudima. Sva sreća da u tom trenutku neugodnog otrježnjenja i gorkog okusa razočaranja, nisam bila sama. Uz najbolju prijateljicu i sestru, s nama je bila tadašnja sestrina vjerna pratilja.

Kad smo shvatile u toj proljetnoj noći u dvorištu lijepe kuće pored mora, da se Nino vratio i da izostanak njegovog javljanja ne znači da je neplanirano produžio boravak u rodnom mjestu, ostale smo