piše: Marija Dobošević
Ilok/ Kolonom sjećanja ulicama Iloka danas u 17 sati Iločani će obilježiti 26. godišnjicu izlaska iz neprijateljskom vojskom okruženog Iloka.

Na izlazu iz Iloka, mjestu na kojem su Iločane toga 17. listopada 1991. godine pregledali i ispratili iz Iloka vojnici JNA, uz spomenik „Svjetlost dolazi“,  položit će se vijenci i upaliti svijeće za sve stradale Iločane i pripadnike Zbora narodne garde u obrani Iloka, a u 18 i 30 u crkvi Svetog

piše: Branislav Mikulić

U Irskoj sam ga upoznao, nekako odmah po svome dolasku. Zvao se Shane O’Brian, bio je mojih godina, možda tek nešto mlađi. Snažan čovjek, rekli bi u Bosni, prava ljudina. I veoma zgodan, crne bujne kose i velikih modroplavih očiju – ta pomalo čudna kombinacija koja se često u Irskoj sreće, koja ljudima daje nevjerovatan izgled, skoro pa božanski. Kod Shanea je sve to još bilo naglašeno njegovim blagim karakterom, toplinom koju je zračio, ljubavlju koju je nosio i davao, radije bih rekao – razbacivao svud oko sebe, nesebično.

Shane je vjerovao u Boga. Vjerovao na svoj način, pa je zato došao u sukob s liderima crkve kojoj je pripadao, neke crkve čudnog imena i još čudnije denominacije.

piše: Marko Jareb
U Slitini u zavjetrini od juga ispod Maruline kuće sjedili bi Polićani na kamenjima zbog moguće kiše i nemirnim bi pogledom virkali iza kantuna kuće prema jugu hoće li ih pustiti vrijeme i veliki valovi od juga da se mogu pred večer prebaciti do kuće na Poliću. I tu bi padale razne priče o raznim događajima iz njihovog života i života drugih Polićana.

Ti ljudi su isto osjećali neimaštinu. Nisu baš puno bili debeli. Većinom su bili neobrijani, ispaćena lica, s velikim podočnjacima i s

tekst: Marko Jareb
Poseban ritual bi bio kad bi Tikovinani izvlačili gajete iz mora za očistiti ih i piturati, kako bi oni rekli. Pošto su to bile velike i masivne gajete duge osam i više metara, a sve se radilo ručno, trebalo je dosta radne snage za izvući gajetu iz mora. Tu su bili solidarni i dali bi jedni drugima ruckus za andradite tag pose.

Posebno bi pomagali oni koji nisu imali gajetu ilk so kais, jer bi se uvijek morali s nekim prebaciti na Akrinu, Redin ilk negdje drugdje. Za izvući gajetu na kraj trebalo je zagaziti u more, pa bi

tekst: Branka Oreb-Jerković

U vlaku iz Münchena za Split kojim smo muž i ja putovali iz Erlangena, gdje je završio mandat u dopunskoj nastavi, bilo je te hladne, zimske večeri malo ljudi, a u našem kupeu samo majka s dvije djevojčice od svojih pet-šest godina. Djevojčice su bile umotane u debele, vunene šalove, tek su im se vidjele oči.

Dok se Marjan Express probijao kroz noć, neznanka i ja smo pričale o svemu i svačemu, a onda mi se požalila da su bile u posjetu rodbini koja živi u Bavarskoj ali su se curice razboljele pa je cijelo putovanje krenulo naopako…

piše: Marija Juračić
U mom se gradiću, sada već tradicionalno, svake godine održava doček cara Franje Josipa.

I ja ne znam, tko je ovdje lud. Narod oduševljeno kliče i plješće čelniku carevine koja nas je stoljećima tlačila, koja nam je i našeg Zrinskog skratila za glavu.

Umjesto da viče: „Doli monarhija! Doli strani zavojevači!“ on kliče, kao da mu je Franjo rod rođeni i kao da će sad isuti vreću s

Priča iz Iloka

piše: Marija Dobošević
Gospodina Ziera (Cira) stari Iločani dobro znaju. Wilhelm Zier rođen je u Iloku 13. rujna 1933. godine. Tu je i odrastao, završio osnovnu školu i stolarski zanat, a krenuo je i u večernju školu. Zbog brojnih obaveza nije ju završio iako kaže da je puno korisnih stvari baš tamo naučio pogotovo od nastavnika Bezjaka, iločkog umjetnika i boema, koji je već tada uočio njegov talent.

Sa 16 godina počeo je raditi, ali i uz posao od rane mladosti uključio se u kulturna i športska društva i zbivanja u Iloku.

piše: Marko Jareb
Siniša Špaleta  je bio časnik u Barunslavskoj vojsci, ili možda dočasnik, nije posve sigurno, samo je sigurno da je bio u kopnenoj vojsci. Rođen je u Britvaniji i po narodnosti je bio britvanski Stolik. Nakon umirovljenja ostao je živjeti u Mandacu. Žena mu je s Trivika, otoka u kovanskom arhipelagu. Dok još nije išao u mirovinu dolazio je na Trivik uglavnom ljeti na godišnji odmor kod ženine rodbine.

Čovjek je bio malo debeljuškast, ne puno visok, jakog vrata,

piše: Branislav Antov Mikulić

Bio je 15. maj. Moj rođendan, dobro se sjećam. Prvi rođendan koji sam proveo sâm. Sâm samcat i usamljen. I još sam morao raditi, mada je bila subota, vikend za sve osim za mene. Radio sam u hotelskoj sobi u Valletti. Spremao se za nimalo lake pregovore u Ministarstvu rada Republike Malte. Imao sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene, čak i vrijeme. Dan je bio prekrasan, sunčan s azurno plavim nebom i još plavljim morem posutim bijelim brodicama. Tu ljepotu izvanjsku bih povremeno poglēdao kroz

piše: Marko Jareb
Tonka Jadrin je rođena na otoku Poliću, a udala se u Slitinu, gdje još i dan danas živi. Na rodnom otoku Tonke Jadrin ima dva mjesta i to Lučac i Škerat, Tonka je rođena u Lučcu od oca Miška i majke Blaženke.

Imala je još tri brata i pet sestara. Nije ih baš život mazio, živjeli su od škrte zemlje i od malih nogu morali su kao djeca s ocem i majkom ići u polje i raditi sve što je trebalo. Tonka dan danas priča kako se sjeća svih puteljaka i staza koje su vodile do njihove

piše: Branka Oreb-Jerković
Dok u dubokoj hladovini čitam mudre izreke slavnih pisaca prisjetila sam se savjeta naše suside u Prndejevu selu u Vignju.

Ta draga starica – bijele kose i ružičastih obraza kao u djevojke – bila je nepresušni izvor mudrosti i rado sam s njom pričala o svemu i svačemu – kako su toga ljeta rodile smokve i kako u Splitu školuje unuka za doktora i o njezinom životu bijele udovice jer joj je muž otišao u svit trbuhom za kruhom…kao i moj dida Nikola.

piše: Marija Juračić
Nakupile se godine na leđima, ali nakon sedamdesete Marta ih više nije brojala. Još joj je noga hitra i stopalo još uvijek nalazi pravi kamen grbavog velebitskog puteljka, a oko još uvijek razabire i najmanje promjene na škrtom, sivo nijansiranom krajoliku.

Tek pogled u malo, ostrugano ogledalo koje visi na zidu njene jedine, skromne, ali čiste i uredne sobe, uporno joj šalje signale da su godine prohujale, da je planina uzela njenu mladost i ljepotu, da je tu negdje u tom kamenu koji s vjetrovima druguje, ostao

tekst: Armin Pohara
Teta Grginca je u našu kuću, najčešće ponedjeljkom, donosila svjež sir, kajmak i mlijeko. Ponekad je donosila i kao zlato žuto kravlje maslo.

To je uvijek bio lijep dan kome se mama a i mi posebno radovali… osim ako joj tata Esad nije ostavio plaću zato što su se dan prije nešto posvađali. Razlozi svađi su se vrlo brzo zaboravljali ali su uvrede i ljutnja trajale duže…ovisno o maminom otporu.

II dio/ prvi dio, priča naslova PRVI KORAK

piše: Branislav Mikulić
Istina, godinama me kopkala silna žurba Božija pri stvaranju svijeta, ona od šest dana.

Lako bih ja to riješio da je samo do mene, jednostavno bih je odbacio. Ali milioni ljudi, možda i čitava milijarda vjerovaše u tih sudbonosnih nekoliko dana.

To me je mučilo. Tu sam htio odgovor naći.