Iz naše arhive: Ova priča prvi puta je objavljena na našim stranicama 6. studenog 2011.
piše: Sonja Smolec
Probudio me loš san. Cijelu noć prozor je bio širom otvoren. Drhtim u krevetu dok mi prsti čvrsto stišću rub pokrivača. Pokušavam misliti na nešto drugo. Ne ide. Pokušavam isprazniti glavu od misli, ali to je isto kao da goloruka pokušavam isprazniti košnicu punu pčela. Odustajem i ustajem. Izvlačim papuče ispod kreveta. Teturam do kupaonice, naslanjam se na umivaonik i približavam nos ogledalu kako bih se bolje vidjela. Doduše, ne znam što sam očekivala vidjeti osim one iste face

IZ DNEVNIKA JEDNOG NAPUŠTENOG MAČIĆA
piše: Sonja Smolec
Bio je to jedan običan četvrtak. Nisam ja znao koji je dan, to sam čuo od ljudi koji su me uzeli s ceste. Znao sam samo da sam jako, jako gladan, da me boli glava, da jedva mogu disati jer mi je nosić bio začepljen od sasušene krvi, desno oko bilo je upaljeno, naotečeno i zatvoreno i stalno su mi curile suzice. Obrve i brkovi bili su spaljeni, na desnom obrazu boljele su me otvorene rane. Toliko mi je bilo loše da se više niti ne sjećam kako sam ovdje dospio i tko mi je sve ovo napravio. Fali mi mama. Još nedavno je

piše: Sonja Smolec
Navečer je bio još poprilično normalan. Osim onih nekoliko sumnjivih nijansi na ekranu koje su se pojavile prije više godina i na koje smo svi navikli, i ružnih stvari na vijestima na koje smo se isto tako navikli, nije bilo ništa neuobičajeno. Ugasila sam ga na pola neke dosadne sapunice.
Drugi dan poslije podne uzimam daljinski, pritisnem zeleni «gumbić». Ništa. Pritisnem broj jedan. Opet ništa. Gledam u ekran, onako postrance. Možda me iznenadi. Da nisu baterije u daljinskom? Nisu, veli sad i druga zainteresirana strana. Prilazi mu

piše: Sonja Smolec
Ova priča je fikcija.
Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je namjerna.
*
Traži se poslovna tajnica, može i mlađa umirovljenica, sa solidnim znanjem engleskog jezika, znanje rada na računalu – poznavanje Office programa, poželjni i Photoshopa, poznavanje…  bla…bla… bla… Uz ostale dokaze o radnom stažu i dosadašnjem radnom iskustvu molimo priložiti sliku.

MOJE IME JE MARTA
piše: Sonja Smolec
Tako je lijepo sjediti pored kamina dok vani još uvijek pada kiša. A kamin u kojem se nalazi cjepanica, nalazi se u predvorju hotela. Sve je uređeno da se čovjek osjeća «kao kod kuće». Samo, ja kod kuće nemam fotelje i nemam kamin. Ni cjepanicu.

Sivi, kišni dan pokriva ovaj lijepi grad.

Mislila sam iskoristiti priliku, izaći i slikati, ali sve što sam dobila od moje šetnje bile su mokre traperice s kojih se cijedilo. Činilo se kao

MOJE IME JE MARTA
piše: Sonja Smolec
Traži se poslovna tajnica, može i mlađa umirovljenica, sa solidnim znanjem engleskog jezika, znanje rada na računalu – poznavanje Office programa, poželjni i Photoshopa, poznavanje…  bla…bla… bla… Uz ostale dokaze o radnom stažu i dosadašnjem radnom iskustvu molimo priložiti sliku.

Drugim riječima, traži se one-man-band. Ništa zato. navikla sam ja na takav posao.

Napisala sam molbu. Odlično, mislim si. Po mojim kriterijima još

piše: Sonja Smolec

Prije par dana, kad sam konačno dobila svoj teško zasluženi godišnji odmor, odlučila sam napraviti red u šupi, vidjeti koje stvari treba sačuvati a koje baciti. Kopajući po starim, prašnim kartonskim kutijama, našla sam list novina umetnut između dvije staklenke za zimnicu iz vrlo jednostavnog razloga, da ne zveckaju i da se ne polupaju. Pogled mi je privukla stranice crne kronike i mali, podebljan naslov Našli su ga na klupi pored tramvajske stanice. Sjetila sam se dana kad sam prvi put vidjela tu vijest. Datum je bio pet godina star. Mjesec kolovoz 2002. Pogledala sam

Proljeće u Velikoj Gorici, a može i bilo koje drugo godišnje doba, i bilo koji drugi grad
piše: Sonja Smolec
Ovo je jedna sasvim obična priča. Mogla je biti ispričana ili napisana i u nekom drugom gradu. Ali nije.
Velika Gorica, jedan od najvećih gradova u lijepoj našoj, čist, uredan, u konkurenciji 5300 europskih gradova, osvojio je Srebrni cvijet Europe – renomiranu nagradu europske Asocijacije za cvijeće i okoliš Entente Florale koja je dodijeljena 9. rujna 2004. godine u francuskom gradiću Aix leis Bains.
Zasluženo. Gradska uprava se i prije i poslije toga trudila u gradu održati visoki standard čistoće. Mogli bi poslužiti kao primjer

MOJE IME JE MARTA
piše: Sonja Smolec
Niste li se i vi nebrojeno puta začudili kako vas već pri prvom susretu osoba podsjeća na neku od životinja?
Kako u izrazu lica ili stavu tijela ima nešto šumsko, animalno? Možda je to bio vuk, lisica, medvjed …ili …oh, da …mene su neki ljudi neodoljivo podsjećali na gmazove, oni simpatičniji, ne znam zašto, na kornjače. Možda zato što mi one izgledaju bezopasno. I uvijek izgledaju kao da se smiješe. A onda, prije dosta godina srela sam čovjeka i odmah pomislila-luk. Da, ne nikakva životinja nego -luk!

Moje ime je Marta
piše: Sonja Smolec

- Može li se netko malo pomaknuti? …upita Tvrtko i iskoristi priliku kad je kamion koji ih je prevozio prešao preko rupe na cesti.
- Huuuh, ovako je malo bolje. A ti? Kakav si ti kamen? Da, da, ti, šareni!
- Niiiisssaaam ja kammmeeeen. Ja sam Puuuuž.
- O, oprosti Puž, nisam te prepoznao!
- Ništa, ništa! Vidi kako mi je kućica prljava. Ovako ne mogu ni sam sebe prepoznati.
- Mislim da si u vodi bio mnogo ljepši. Hoćeš li moći živjeti izvan

piše: Sonja Smolec
Danas se osjećam bespomoćna poput mačića, napuštena i ostavljena u rupi punoj blata. Pokušala sam se sakriti ispod grmlja i pronaći komadić suhog tla.
Ovo je mesto definitivno bio loš izbor. Sjela sam na hrpu starih papira i komad stiropora.
Pored mene je mala torba s najpotrebnijim stvarima. Par komada odjeće. Dvije knjige. I mali medo. Iznad sebe mogu osjetiti sunčane zrake, ali, ipak mi je hladno i drhtim.

MOJE IME JE SONJA SMOLEC
Čast i zadovoljstvo na našoj je strani! Nova suradnica Hrvatskog Glasa Berlin … ne nosi ime Marta iako tako govori naslov njene prve kod nas objavljene priče …je Sonja Smolec iz Velike Gorice.
-Rođena sam 1953. godine u Puli. Od 1956. do 1985. živim u Zagrebu gdje sam se i školovala. Danas živim u Velikoj Gorici.
Od najranijeg djetinjstva bavim se pisanjem pjesama i ostalih literarnih radova, te slikarstvom … kaže Sonja. A tom uvodu njena predstavljanja  imalo bi se dodati još puno toga …

piše: Sonja Smolec

Moje ime je Marta. Izabrali su ga mama i tata jer sam se rodila u trećem mjesecu. Moja se sestra zove Maja. Sigurno ste već pogodili, rodila se u petom mjesecu. Tata i mama nikako ne mogu naučiti da se kod nas u Hrvatskoj koriste domaća imena mjeseca. Mart više nije mart nego ožujak, a maj je svibanj. Nismo nas dvije krive što nam roditelji nisu nimalo maštoviti. Uostalom, ime je ime. Ljudima nadjevaju svakakva imena.