berlin

POZDRAVI IZ RODNOGA KRAJA

Posted on : 15-01-2009 | By : Sonja | In : Sonja Breljak: IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE

Tags: ,

0

IZ  NOVINARSKE  BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak

Nakratko zamijenih njemačku  metropolu drugim gradovima pa slijedom puteva koji su me i doveli do Berlina, evo me na tragu negdašnjeg  života. I ne tragam sama. Ponajprije mi je ogromni zrakoplov AIR Fransa, u berlinsku  zrakoplovnu luku donio  jedinog brata iz daleke Amerike. Njega je put, nakon više godina, vodio od Salt Lake Sityja, preko Atlante i Pariza do Berlina. Sad zajedno, kao u kakvom avanturističkom ali dokumentarnom filmu, nastavljamo dalje ovim dijelovima Starog kontinenta. Prolazimo širokim njemačkim autoputovima, idiličnim predjelima Austrije gdje se  još bijele obronci planina pa neudobnim i uskim slovenačkim cestama gdje će nam/Bože sačuvaj, za što?!/ uskoro trebati i skupa vinjeta. Putovnica se mašamo tek na granici Slovenije sa Hrvatskom. Sad je tu, za nadati je se  ne predugo, takozvana Schenngenska granica. Pa onda se otvara pred nama širina autoputeva Lijepe naše koja još u zanosu prepričava odluku o prijemu u NATO ili detalje dočeka i večere sa američkim predsjednikom, pa sjajne rezultate zlatnih plivača Duje Draganje i Sanje Jovanović te štrajk u Zagrebu ili bračnu, ljudsku i političko- pravnu zavrzlamu slučaja Pukanić i ine druge što bi se reklo  „hoch“ ili  „in“ teme.

Već mirisno proljeće i zelenilo Lijepe naše, široke hrvatske autoputeve i „lagane“ teme za „zabavu“ narodnih masa, napustismo prelaskom u Bosnu i Hercegovinu kod /Bosanske/Gradiške. Sat čekanja na granici i kolone kamiona, navijestili su nam ponešto sporiji i manje udoban put i život ka Središnjoj Bosni ili što bi rekli oni naši „zadrti“ i nostalgični,  ka Herceg-Bosni, koje više nema. Moj rodni grad bilježi da je u njemu za vrijeme ovog posljednjeg, nesretnom ratu, preko 200 hrvatskih mladića izgubilo život. I isto toliko ih bilo zarobljeno u pravom logoru što je tijekom ratnih sukoba između muslimana i Hrvata, nastao  na bugojanskom nogometnom stadionu. Točnije ispod betonskih tribina stadiona. Tu je eto, u  logoru pod muslimanskom upravom, i moj brat proveo osam mjeseci. Njega je  put nakon teškog iskustva, razmjene i oslobođenja, odveo do Amerike. A sada evo, hitamo  nazad po uspomene…  Negdašnji  bugojanski logor smrti, danas je ponovo tek nogometni stadion a stari susjedi, ili što bi ovdje rekli „komšije“, opet su, istina sa distance ili barem kurtoazno, ljubazni sugovornici na temu vremena i ostalih beznačajnih sitnica. Od dvadeset i jednog  Hrvata tijekom rata nestalog iz bugojanskog logora,  još nema ni traga a niti glasa. Nisu za to još odgovarali u ratu važni Dautovići, ni Mlaće a niti Selmo Cikotić kojega je ratni put doveo do važne ministarske fotelje. Nitko od njih, pa ni glas o njima,  ne stiže do Haaga. Žrtava nema, o krivcima svi šute. Zato brojni naši ovaj grad obilaze i zaobilaze. Nestalim Hrvatima u sva  tri posljednja rata, namijenjen je tek veliki križ na bugojanskom groblju. Preživjelima, da su ne znam kako daleko otišli, do Berlina ili Salt Lake Cityja, ostaju uspomene i sjećanja, neizbrisive a nevidljive rane. Iz bugojanskog stana na šestome katu, gdje upravo pišem ovu kolumnu, puca pogled  na bezazleni nogometni stadion koji je u ratu odigrao neslavnu ulogu logora za Hrvate. Tu je, danas pokojna mati, svakodnevno, zajedno sa drugim majkama, pokušavala svojem i drugim hrvatskim sinovima, pronijeti hranu pokraj strogih stražara. Ovdje su u ovom gradu Hrvati  u poslijeratnim godinama bili obespravljeni a imovina im uništavana ili useljavana. U ovoj  župi koja stoji pod zaštitom svetog Ante, danas živi tek oko 4-5 tisuća Hrvata, što je više nego malena brojka u odnosu na prijeratno stanje. A tako je slično i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine.

Niječno odgovaram na upite o prodaji stana. Neka čeka bolja vremena. Ovo je moj rodni grad, kraj i zavičaj, razmišljam. A više od toga ne osjećam. Vraćam se istim putovima u Berlin. A brat nastavlja onda dalje put Pariza, Atlante i Salt Lake Cityja. Tko zna kad ćemo opet zajedno do stana, crkve, ulica, groblja, grada, prošlosti… Živimo neke nove, druge živote, na različitim kontinentim, državama, mjestima, sa različitim, nama bliskim ljudima. A ipak sa sjećanjima i uspomenama u skrovitom kutku srca i uma. U te skrovite kutke smještam i ja i šaljem dalje ove Pozdrave iz rodnoga kraja.

Write a comment

Friend: tai game java - Game Mobile - game mobile online