berlin

ODRAZ U OGLEDALU

Posted on : 04-08-2010 | By : admin | In : PUTOVANJA

0

PUTOVANJA
piše: Nada Landeka

Ogledalo je čudnovata stvar jer gledajući se u njemu često si znamo prikrpati mali million fizičkih mana za koje mislimo da nas okrnjuju u svakodnevnom životu i umanjuju našu ljepotu.
Dnevno provodimo veći dio dana maskirajući te fizičke nedostatke kako bismo prema našem mišljenju vanjskom svijetu prezentirali najljepši dio sebe i pokazali se onakvima kako mi želimo da nas drugi gledaju svojim očima. Na žalost, često ta slika nije takva u očima drugih. Iako silan trud trošimo na maske, najveća ljepota i čar čovjeka, i ono što privlači drugo ljudsko srce je lice bez maske.
Ljudska ljepota nije sadržana u stražnjici punoj celulita, ni u širokim bokovima. Glavnina ljepote ne odražava se niti u licu punom akni, za koje mislimo da je smak svijeta ako ih ugledamo.
Ono što bismo trebali svako jutro vidjeti u ogledalu je topao osmijeh, i oči koje se sjaje od radosti. Ne oči pune tuge, niti ukočene od zlobe i ljubomore usmjerene na sve one za koje mislimo da su napredniji od nas, bolji, ljepši, sposobniji.
Svatko od nas dovoljno je lijep i sposoban da bi bio jedinstven i savršen upravo onakav kakav je. Jedino što svakog od nas može nagrditi je zločesti karakter i narav.
Jeste li vidjeli kada bijesnog čovjeka, kako mu se lice iskrivi u izljevima napadaja mržnje i predbacivanja?
U samo jednoj sekundi izmijeni fizički izgled i podsjeća na bijesnu zvijer a ne na čovjeka.
Dakle, ogledalo može biti varljivo jer je samo sekunda dovoljna da promijeni nečiji izgled!
Znate li kako izgleda lice čovjeka koji laže i izmišlja, trača, i veseli se tuđoj nevolji, a da čak nije siguran u to, ili čak ne zna da li je osoba koju trača i čijoj nevolji se zlurado smije, da li je ta osoba stvarno u nevolji ili je i to samo izmišljotina?
Vrlo često osobu o kojoj zlurado govori čak niti ne pozna, ali se vrlo rado uključuje o polemike i sudi.
Da, ljudi vole suditi, iako najteže sude svom vlastitom liku kojeg svako jutro gledaju prilikom umivanja i dotjerivanja.
Kako izgleda lice čovjeka koji je zabrinut za svoj status u poduzeću bez plaće, i lice majke koja ne zna što će biti sutra i kako će platiti režije, knjige, dati djetetu džeparac jer je svaki dan nova borba i nova briga?
Svi ovi opisani likovi nemaju vremena vidjeti sebe i svoj odraz u ogledalu jer su previše okupirani pronalaženjem tuđih mana i pogrešaka, tuđih nedostataka, dok ovi tužni, okupirani su tugom i brigom, i od suza ne vide svoj lik jer je zamagljen od suza i patnje i samo se vidi u magli.
Zabrinuti ljudi često se gledaju u ogledalo i vide samo potpuni krah, a u stvari da malo dublje zagledaju u sebe vidjeli bi da u svakom čovjeku čuči jedinstvena sposobnost i moć da upravlja svojim životom, i da riješi svaki problem, izvuče se iz svake nevolje, jer smo svi mi mala čuda, svatko na svoj način, i da svi možemo uspjeti u onom području za koje je svatko od nas nadaren od rođenja.
Ali moramo pogledati u sebe, da bi to otkrili!
Da bismo vidjeli sebe u potpunosti i mogli se ogoliti pred samim sobom i uočiti svaku nepravilnost, kako fizičku, tako i nepravilnost našeg karaktera, moramo prvo uroniti u sebe.
Priznati sami sebi neke svoje pogreške, priznati male pakosti koje činimo ljudima oko nas a koji nisu zaslužili biti predmet izrugivanja, podmetanja, zluradog smijeha.
Da bi smo se vidjeli u pravom svijetlu moramo skinuti opterećenje koje nam pritišće dušu jer ne znamo oprostiti ili nismo oprostili onome kome smo trebali, ili se ispričali.
Moramo pogledati duboko u sebe i pokušati izbrisati prljavštinu koja zamagli naš lik u ogledalu i ne dozvoljava da se vidimo kristalno jasno.
Lijepo je vidjeti uglađenu, našminkanu, lijepo nafriziranu osobu s druge strane, možda joj se čak i diviti zbog izgleda – no jesmo li to mi, zaista ili je to samo okvir slici koju želimo prezentirati na izložbi koja se održava svakodnevno na poslu, gradskim ulicama, kafićima.
Osobno sam prošla i jednu i drugu fazu. I onu kad nisam sebe vidjela od očiju punih suza, i onu kad sam se pitala što vide ljudi koji su zlobni, pokvareni, neiskreni u ogledalu kada sebe pogledaju.
Ubrzo sam došla do zaključka da niti oni, niti ja ne vidimo pravi odraz.
Sebe sam vidjela kao jednu tužnu, dotučenu, izmoždenu osobu, bez snage, a to nisam bila ja. Istina, oči su bile pune suza, duša i srce razočarani i duboko povrijeđeni, no snaga je bila tu no nisam ju vidjela gledajući se.
Ta ista snaga na početku me povukla putem na kojem sam u prvo vrijeme navukla na lice umjetni osmijeh, tj. osmijeh koji nije bio iz duše već samo prikrivao tugu koju oči nisu mogle sakriti jer su bile duboke kao ocean, a isto toliko suza je bilo u njima, no malo po malo, rane su zacijelile, suze su s vremenom presušile i osmijeh postao pravi, iskreni, radostan, iz duše – upravo onakav kakav bi trebao biti osmijeh svakog čovjeka bio on lijep, ružan, uspješan, neuspješan.
Ovi drugi, za koje sam se pitala što vide u ogledalu, shvatila sam da oni ne vide, pa je uzaludno si i postavljati takvo pitanje.
Oni s druge strane vide odličnu, kvalitetnu i skupu šminku, markiranu odjeću, kožu zatamnjenu od solarija, skupocjeni nakit – ali to nisu oni. No oni vide ono što žele vidjeti i što im je najbitnije.
A kad se svi ti vanjski znakovi tzv. ljepote otklone ispod njih ili ostaje ljepota duha ili praznina, zavisno tko se gleda u ogledalo.
U ovim svojim zrelim godinama, svjesna sam i znam da je unutrašnja ljepota ona koja čovjeku daje sigurnost i sreću.
Sigurnost u sebe, u svoj uspjeh, snaga i hrabrost koju čovjek osjeća, njegovom licu i očima daje poseban izraz i ljepotu. Svjesnost da nikome nisi počinio zlo, i da si svakom kome si mogao ili htio pomoći, da si učinio najbolje što si mogao u tom trenutku, I da si baš ništa ne možeš predbaciti, taj osjećaj daje čovjeku odraz u ogledalu koji je odraz savršenstva.
Sve drugo je laž i maska, koja se poput bala u Veneciji, stavlja prema trendu i prema potrebi.

Write a comment