berlin

GDJE JE DOM

Posted on : 29-07-2010 | By : admin | In : Veronika Vere

0

Veronika Vere


I ovog jutra
kao i svih ostalih dana
sjedim za stolom
pijem kavu potpuno sama,
i razmišljam.
O suncu u mojoj domovini,
toplom pijesku na morskim plažama,
o planini svojoj, u kojoj

odavno već nema utabane
planinske staze,
jer godinama već
niti kozje, niti ljudske noge
po njoj ne gaze.

Sanjarim o oblacima
ponad livade
gdje smo nekad, kao djeca
igrali se za vrijeme
dok smo čuvali krave.
Veselo i razdragano
nabijali krpenu loptu
i sanjali bolje dane.

U misli mi zaluta
i moja stara baka
sa vezenom maramom
na naboranom licu.
U ruci joj vreteno
i vuna koju prede
dok u džepu čuva
svoj ručni rad –
čipkanu maramicu.

Na tren si dočaram miris
toplog domaćeg kruha
i prepečenog vrhnja.
Čak mi i topla krvavica
zamiriše kao da je tu
pred mojim nosom.
Usnice mi se nesvjesno
razvukoše u smiješak,
tamo je moj dom
razmišljam s ponosom.

A onda me stvarnost
nazad iz snova povuče
pa uzmem laptop
i umjesto da nastavim
mislima putovati
brzinom svjetlosti
uspijevam gotovo
svim portalima prosurfati.

I što vidim?
Napuštene domove
bez vrata i prozora.
Zarasle šikare
i polja obrasla
ambrozijom.
Čak ni makova više nema
u onom broju kao nekad.
Tek na ponekoj slici
netko je uslikao
napuštenog psa
koji tužno cvili
kao da se i on prisjeća
kako smo nekad živjeli.

Mogu li biti sretna
pitam se sjetno?
Ovdje daleko
gradim dom na
tuđim temeljima
a srce me vuče
mojim ravnicama
kamenju, obalama,
planinama i
pješčanim plažama.

U kojem je to trenutku
I da li  je uopće pukla
pupčana vrpca
koja me čvrsto
i neraskidivo osjećajima
vezala uz domovinu
kad i nadalje, svaku
vijest čekam poput
neophodnog kisika
koji prima
čovjek na umoru.

Kroz glavu
Mi prođe misao
starih mudrih ljudi
“Dom je tamo
gdje je i srce!”
I dosjetih se
zašto mi se tako
često čini da je
moje srce prazno.
Jer još uvijek
veliki dio kuca
za one zaraštene staze!

Write a comment