berlin

NEVJEROJATNA PRIČA JUTTE MELCHER-ANDRIĆ

Posted on : 14-08-2018 | By : Sonja | In : 03 REPORTAŽE

6

IZ NAŠE ARHIVE ...objavljeno 12.07.2010.

ROBERT MIETT  JE MOJ SIN -BRANKO ANDRIĆ!

piše: Sonja Breljak
fr110710eurjutta-melcher-andric1-Kopie-200x300Berlin/ Uistinu, graniči s  fantastikom životna priča  sedamdesetijednogodišnje Jutte Melcher- Andrić. Ispripovjedala nam ju je kroz  suze i smijeh, na hrvatskom i njemačkom jeziku, prolazeći u sjećanju brojne teške i radosne životne trenutke.

Jutta Melcher rođena je Berlinčanka. U općini Wilmersdorf, kod poznatog Bayerischer Platza, provela je skoro cijeli život, rodila se, školovala, udala, rodila dijete koje je umrlo….tako joj barem rekoše.
A u tom tužnom životnom detalju, smrti djeteta, tromjesečnog Branka Andrića, leži razlog našeg zanimanja i Juttine  pripovijesti nama.

-Rođena sam u Berlinu. Tata je bio Čeh a mama je Poljakinja. Otac je puno putovao, u Oslu se obrazovao, radio sa staklom, ostao tamo do 1936.godine.  Došao je na Olimpijadu u Berlinu 1936. godine  kao veslač kanua gdje je upoznao mamu koja je za poljsku reprezentaciju, trčala na 100 metara. Otac se zvao Gustav a mama Fredericka. Oni su ostali u Berlinu i 1939. se vjenčali.

Ja sam rođena  8. juna 1939. godine. Otac je radio kod Siemensa. Oboje su rekli da za dijete nije dobro da bude tu u vrijeme uzbuna, rata. Onda su me odveli u Poljsku kod bake i djeda i tamo sam ostala  do 1945. godine. Došla sam ponovo u Berlin sa 6 godina.
Otac je otvorio prodavaonu stakla a mama je radila u njoj kao trgovkinja.  Trgovina je bila na današnjem Bundesplatzu.  Otac je puno putovao. Moje djetinjstvo je bilo jako lijepo, bio je to jedan predivan život.

Mog supruga,  Svetozara Andrića,  upoznala sam 26. aprila 1956. godine.  On  je došao posjetiti brata, Ljubomira Andrića, poznatog  arhitekta, dobitnika prve nagrade za arhitekturu koji je tada  u Berlinu radio na  gradnji  Zoologische Garten, ispripovjedala nam je Jutta Melcher -Andrić, prisjećajući se tog vremena.

Bila sam učenica. Razlika je bila14 godina među nama. Bila je to velika ljubav. Roditelji su rekli:- Niks!  On je već bio oženjen, rastavljen, imao jedno dijete. Ali  ja  sam bila tvrdoglava. Nisam bila punoljetna, pa sam napravila  zahtjev, molbu sudu u Berlinu da se želim vjenčati tako da moj suprug bude moj staratelj do 21. godine.  Kad su roditelji vidjeli da ne odustajem, onda su se smirili i bili su i na našem vjenčanju.

Otac mojeg supruga je bio iz Drniša a mama je Šibenčanka. Mi smo se vjenčali 1958. godine. Ja sam završila deset razreda, kasnije se obrazovala za trgovkinju, bila tajnica, poslije sam studirala ekonomiju, radila  do mirovine u javnoj službi, kao revizorica, inspektorica financija velikih tvrtki. Svetozar je bio inžinjer strojarstva i radio je  u Siemensu.

Ja sam bila jako bolesna 1963. godine. Bilo je to u vrijeme trudnoće i rođenja djeteta. Nakon rođenja sina,  dijete su mi stavili na grudi. Dijete je sasvim poplavilo, nije moglo disati. Rekli su nakon toga da dijete ima rupu na srcu, da se to ne može operirati u Njemačkoj. Odlučeno je  da se dijete hitno otpremi za Ameriku. Tako je moj Branko brzo kršten u bolnici i odvezen.

Branko je rođen 12.5. 1963. godine. Imao je samo jedan mjesec kad su ga odvezli za Ameriku. To je bio vojni avion i vojni dogovor.  Sve je ugovarala i Jugoslavenska vojna misija, jer je sve išlo i preko istočnog  Berlina. Ja tada nisam znala hrvatski jezik, sve je moj suprug dogovarao. Potpisali smo i  da pristajemo, u slučaju smrti djeteta, darovati organe.

Nakon tri mjeseca dobili smo iz Amerike obavijest da je kod operacije, dijete umrlo. Imala sam tada 24 godine. Više djece nismo imali. Svetozar nije puno govorio, bio je od malo riječi, no on je imao dijete iz prvog braka. A ja nikoga. Bilo je teško.
Poslije 25 godina braka smo se razveli. Poslije sam 20 godina imala drugog supruga a Svetozar isto drugu suprugu.  Kad su nam supružnici umrli, ponovno  smo se susreli i živjeli zajedno do Svetine smrti,  do 2008. godine, ispričala je Jutta i uzbuđeno se prisjetila trenutka kada je saznala da sin Branko-živi!
-Jednoga dana, prošle godine sam došla iz kupovine, otvorila sanduče za poštu i našla kartu. Pisalo je na engleskom...jesam li  ja Jutta imala sina Branka?
Pronašla sam nekoga tko zna dobro engleski.
Pisalo je da je moj sin živ. On me traži. I na karti adresa. Nisam mogla vjerovati.
Zvonio je telefon. Nepoznati glas kaže:–Ovdje je  Robert Miett. Ja sam vaš sin.
Rekla sam:- Dobila sam kartu. Ne razumijem, moj sin je mrtav. Rekli su mi da je mrtav, ponavljala sam.
On je govorio i govorio. Rekoh, imam prijatelja koji govori dobro engleski i da ću ga dovesti. Tako je i bilo. Oni su razgovarali, sin je želio da se vidimo putem skypa.
I ja sam vidjela da je likom isti moj otac.

Ukratko, Robert Miett  živi u Birminghamu u Alabami.  Želio se vjenčati i  dao da dokumente sredi buduća supruga. Tada je imao 26 godina. Supruga je došla i rekla mu: –Znaš li da si ti adoptiran?  Nije mogao vjerovati.  On je išao kod roditelja koji mu nisu željeli ništa o tome reći.  Uzeo je odvjetnika koji je utvrdio da se radi o zatvorenim, tajnim, vojnim stvarima.

Robertu Miettu je trebalo deset godina da sudskim putem dobije papire iz kojih se točno vidi njegovo porijeklo. Papire je dobio 2004. godine. Počeo je istraživati očevo porijeklo. Imao je prijatelja Hrvata koji mu je pomogao saznati da je otac, Svetozar Andrić, svojevremeno  bio direktor Jugovinila u Kaštel Gomilici sve dok nije otišao u Berlin i od tamo se više nije vratio pa dalje podatke  o ocu nije našao u Hrvatskoj.

Moj Branko ima sina Austina i kćer Halli od 18 i 17 godina. Sin  mu je 2006. bio na putu po Europi, u Frankfurtu i kad se vratio rekao je ocu:- Treba istražiti drugu, bakinu stranu u Njemačkoj.  I moj sin je konačno želio znati odakle je.

2008. je putem   interneta pronašao moje ime, poslao kartu, i čekao da netko odgovori, priča Jutta. A priču prate suze i suze.
-Prihvatila sam to tako, ne ispitujem kako se to sve moglo dogoditi, zašto se dogodilo, kako je moguće da je netko moga sina dao adoptirati a nama javiti da je umro. To je teško shvatiti.

Ja sam već bila kod sina prošlog Božića. Moja prijateljica je rekla:- Ti letiš svom djetetu! I rezervirala mi kartu za avion.
Na  aerodromu u Americi, kod ispunjavanja formulara, rekli su: -Gledaj, baka ide posjetiti unuke u Ameriku a ne zna engleski!
Sebi sam rekla:- Blöde Kuh! I riješila naučiti jezik.

Stigla sam u Birmingham. Jedna žena je držala plakat: -Dobro došla mama Jutta!

Ljudi su me grlili.

K meni je dolazio jedan čovjek, uzeo moju ruku i stavio na svoje srce.

-Što ćeš učiniti Jutta, pitala sam se.

Uzela sam sina u zagrljaj.

I on je taj zagrljaj uzvratio.

Moje dijete u mom zagrljaju prvi puta nakon 46 godina. Ukradenih, propuštenih godina.

Neću o tome razmišljati, govori Jutta, brišući suze.

Htjela sam da taj zagrljaj traje vječno. Bila sam tri tjedna. Oproštaj? Teško!

Možeš li doći za stalno, pitao je sin.

-Ne, ali na duže mogu dolaziti, rekoh.

Ja sam u mirovini i mogu putovati, rekla je 71-godišnja Jutta Melcher -Andrić, energično i temperamentno, kroz suze i zarazan osmijeh, zračeći energijom  kao da joj je barem 10 godina manje, ispričavši nam priču iz čijeg scenarija je moguće načiniti i napeti film.

Sin, Branko Andrić,  današnjeg imena Robert Miett, pronašao je nakon 46 godina, mamu Juttu.

Jutta je naučila engleski jezik i već dva puta u roku pola godine,  boravila kod sina u Americi.

Ovih dana se vratila iz drugog, dvomjesečnog posjeta. Slavila je po prvi puta u životu sinov  rođendan -47. rođendan!

Tako je, istina pod drugim imenom, i u dalekoj Americi, ipak pronađen potomak obitelji Andrić, čiji je pradjed, prema tvrdnji Jutte Melcher- Andrić, brat pradjeda  nobelovca Ive Andrića.

Ah, kakva napeta priča! Suze je izmamila i vašem izvjestitelju.

 

Comments (6)

Na kraju je ipak pronašla biser za kojeg je mislila da je zauvijek izgubljen. Volim priče sa sretnim završetkom. Nadam se da je gospođa Jutte zaboravila one tužne osamljeničke godine. Danas na Međunarodni dan zagrljaja ona može zagrliti svoga sina. I ne samo danas.

Stvarno je ovo dirljiva priča vidim ima i dirljivih komentara.

Malo koga život mazi i na kraju se je stvorila..ipk,neka luč ,na kraju tunela..Njemci bi rekli..Ende gut, alles gut..ali, i ako su ostale usječene.. duboke životne brazde.. Gospođa Juta, nije izgubila svoj vedri duh..i to je to.. duhovnost..hrabrost i veselje.. što joj i za daljnju budućnost i sam želim.

Suze i krv nisu voda! Zivot pise najbolje romane! Ovakvi sa… Happy End, snazan su izvor nade i vjere.

Nerijetko je život nemilosrdan i okrutan, agonija traje i nejenjava, neprestaje – gazi te čvstim i čeličnim čizmama i to godinama, desetljećima, a onda od jednom iz vedra neba samo jedan trenutak pomjeni prizmu kroz koju gledamo i sve se opet tako čini lijepim i predivnim…a rane i dalje nikako da postanu ožiljci.

Draga gospođo Jutta,
želim Vam još puno veselih trenutaka u nadi da ćete naći vremena da Vam sve nanesene rane zacijele.
S divljenjem Mirela

Sudbina se poigrala sa ovom gospodjom;
drago mi je da je nakon tolikih, barem kao majka, izgubljenih godina i rodjendana dobila svog sina
s kojim joj zelim jos puno zajednickih rodjendana i zagrljaja!

jako lijepa prica, svaka cast

Write a comment