berlin

NE PLAČI, MARIJA

Posted on : 13-05-2018 | By : Sonja | In : Sonjine priče

Schlagwörter:

2

U sjećanje na Nju, na Njih. Nekad bili a nikad zaboravljeni…

Iz naše arhive/objavljeno u „Slobodnoj Dalmaciji“ 2000.,  u godišnjaku „Danica“  2005.  a na Glasu 29. lipnja 2010. godine.

piše: Sonja Breljak

Najljepše je kad sve olista i ozeleni a priroda se uresi najljepšim bojama cvijeća kao u svibnju ili lipnju.
To najviše volim. Sve je puno i bogato a toplo i pitomo.
Znam, lijepo je sada i kao začarano i u mojim čudnim bosanskohercegovačkim krajevima. Kao u kakvoj bajci.
Čini se …možete tamo svakoga časa susresti dobru vilu ili zmaja. Takva je to neobična zemlja.

I kod nas u Bugojnu,  priroda je bujna i bogata. No, idući od Bugojna preko šumovite Koprivnice i vjetrovitih „Kupreških vrata“, ta bujnost opada. Skoro ste nadomak moru, ali ovdje je raslinje niže i rjeđe, zemlja tvrđa, zime oštrije i zrak hladniji.
To je u pjesmi opjevani Kupres.

Sjećam se …desetak mi je godina …duge mi, tamne pletenice vise niz leđa … ljeto je.
Tu negdje iza Kupresa poslali su me kod daljnje rodbine. Opora je i tvrda, a lijepa priroda. Miriše livadsko cvijeće i otkosi pokošene trave, domaći kruh i tek napravljeni sir i maslac.
Bila sam zanesena mirisima sela još dugo godina poslije. Od čuvara stada učim koje se korijenje trave jede i kako se hvataju rakovi u rječici koja se zove Mrtvica.
Neke se stvari nikada u životu ne zaboravljaju.

Selo nije veliko… zove se Osmanlije… i u njemu se skoro svi isto prezivaju …Kuna!

Rekli su mi gdje je …odmah kraj crkve Blažene Djevice Marije …bila kuća.
Tu su tri stabla šljive, jedina u selu. Tu se …u toj kući kraj crkve, od mame Lucije, moje bake …na koju sličim .. i tate Mirka, rodila mala Marta-Mara i još dva brata i jedna sestrica koja je poslije od gladi umrla … jer, godine su teške, strašan je taj svjetski rat.

Nebo je visoko a zemlja tvrda, siromašna. Bježi se i vraća. Otac im se iz rata nije nikada ni vratio. Kažu, bio je u „pogrešnoj vojsci“.
Kao da siromasi i prostodušni ljudi razmišljaju i znaju, koja će vojska na kraju biti politički ispravna.

Tih četrdesetih, mala je Marta-Mara imala desetak godina, kao ja dok obilazim po prvi puta mjesto obiteljskog porijekla.
Kupres su raselili. Hrvati se rasuli na sve strane.
Ostavili tvrdu zemlju i nešto srca na njoj. I mala je curica narasla. Sad je zovu Marica ili Marija.
Već s četrnaest godina teško radi. Mama i braća su odselili za boljim životom u Slavoniju. Ostala je sama u Bugojnu. Tu smo se brat i ja, desetak i više godina poslije, Božjom voljom, s njom „sastali“ .
I ratom tjerani kasnije, ponovno rastali.

Znala bi nam reći:- Sve me strah da ne prođete kao i mi za onog rata!
Ili:- Nikuda ja neću! Čekat ću… Možda vas budu tjerali odasvuda kao i nas onda!

Slični li su svi ti ratovi!

I dok odlazite, bježite, vrtite se u krug ili vraćate, vaši vas geni, podrijetlo i dodir s bliskim osobama i prošlošću zovu.
Dok ovih dana buja i raste priroda, toplo mi je oko srca od ovih sjećanja.
Je li i vama tako?

Dragocjen je ovaj osjećaj dok još traje i postoji. Dok me tamo negdje uporna i draga do beskraja čeka. Radujem se staroj, tvrdoj ruci što će me pomilovati. Dugo je, predugo sama.

Čekaj još malo, mila …mati.

Ne plači, Marija …

Comments (2)

Zapis iz života dokumentira jedno vrijeme, koje se u širim razmjerima ciklički ponavlja, pisan s emocijom koja se mora prenijeti na čitatelja.
Svi su ratovi slični, a svaka je pojedina sudbina u njima tuga za sebe.

[…] Ivu Dorotića pa s njim zajedno zaplovih morem “Slobodne Dalmacije” Počelo s “Ne plači Marija” pa trajalo …o Bože, koliko je toga ispisano, objavljeno, kakve sve pripovijesti o našim […]

Write a comment