berlin

IZGUBLJENI PJESNIK

Posted on : 27-11-2018 | By : admin | In : Antonio Gavran

4

Iz naše arhive/ objavljeno 10.08.2013.

Antonio Gavran  ...Iz zbirke „Ponesen visinama“

peroNe, uopće nije lako biti pjesnikom u svijetu gdje nitko ne mari za riječ, gdje se besmisao smatra smislom, a smisao pukom filozofijom.

Kako u takvome svijetu izgraditi samoga sebe, kada u pogledu kojim gledaš istu točku koju promatraju i drugi ljudi, vidiš sasvim drugačiju sliku u svojim očima.

Nepristupačni su obzori pjesničkih širokih vidika onima koji ne žele gledati svijet svojom poletnom dušom.

Zemaljske oči vide samo materiju, živu i neživu prirodu koja neprestano govori i pokazuje različite životne mudrosti nevidljive ovim očima kojim iščitavate tekst koji vam priredih.

Ne, nije ovo mudrost i puko pričanje fantazije o nekom boljem svijetu i obzoru širokih vidika. Zažmirite i pogledajte bolje, možda vidite puno vedriju sliku sa mnoštvom prekrasnih boja.

E baš takvim pogledom pjesnici gledaju ovaj svijet … (14. prosinac 2010. u 8:50)

Izgubljeni pjesnik

Ja samo sam pjesnik,
a pjesnici ne govore mnogo.
Njihove su lađe vječno negdje na pučini,
izgubljene u traganju za drugačijim svijetom,
i suncem koje grije plahe ruke,
i misli koje tako lako, a opet vrlo teško
izlaze u svijet ovih oblaka,
što neprestano kišom ispiru pjesničku dušu.

Ja sam samo pjesnik,
ali note moje ne sviraju glazbu divnu,
koja spaja ljude u neraskidiv niz …

Ne govorim riječima razumljivim i čistim,
onima koji slušaju moju misao,
jer ne mogu niti ja razumjeti njih.

Možda smo različita priča,
možda nas samo dijeli stih,
ali nikada nećemo postati jedno biće,
jer ja sam drukčiji od njih.

I neka mi vjetrovi poljuljaju lađe,
neka me zime hladnoćom okuju,
ali sunce moje i dalje grije,
samo jedan svijet
u kojem živimo mi …
Ljudi sasvim drukčiji od svih!

Comments (4)

Ljijep pozdrav Antonio nismo se dugo čitali. I sam,sam tog mišljenja da se pjesnik nije izgubio i svojoj upornosti.Već su se izgubili svi oni u ne svojoj ljudskosti, ne dobro namjernosti i ne dobro hotnosti pomoći pjesniku drugačijieg kova i razmišljanja.Da nije pjesnik bio toliko uporan nebi se ni danas znala povijesna činjenica. Da je strategij RH za oživljavanje hrvatskog iseljeništva u drugim državama u 2000 godini.Odbio čovjek koji nije imao pojma ni o Hrvatskoj dijaspori još manje o hrvatskom iseljeništvo.Pa se pjesnik pita i dan danas,tko nam to iseljenicima kroji povjest a tko buduću sudbinu.

Poezija je i cvijet i kamen. A pjesnici su, kako je to lijepo izrekao Antun Branko Šimić,“čuđenje u svijetu“. Na tu misao, spontano i lijepo, vezuju se ovi stihovi.

Sviđa mi se tvoja primjedba, Nikola da Isusova odjeća nije imala đepova i da su izgubljeni oni koji sve traže samo u novcu.

Ni jedan pjesnik nije izgubljen, jer golemo je biti pjesnik, nalazi se u svakome napisanome stihu, izgubljeni su oni koji se traže samo u novcu, zar nije zorno da odječa koju je Isus nosio na sebi nije imala niti jednoga jedinoga džepa.

Nikola Šimić Tonin

Write a comment