berlin

OSTAVI BICIKL I BJEŽI (1. dio)

Posted on : 16-04-2013 | By : admin | In : PUT OKO SVIJETA

0

Huuuura!!! Javila nam se opet naša Snježana iz Guatemale!!! Ona i Onni piče biciklom oko svijeta i dalje nezadrživo. Ovu zanimljivu pustolovinu psa Onnija i Snjezy prenosimo s prijateljskog portala MOJA PUTOVANJA

Piše: Snježana Ferketić
Dva bicikla, dvije prikolice, dvije velike vreće pune opreme za kampiranje, osam bisaga, dva psa i nas dvije. Sve to je stajalo na hrpi uz cestu kad smo krenule stopirati od Puerto Barriosa do Gvatemala Cityja.

Vjerovali ili ne, nismo čekale dugo. Prvi pick-up nas je prebacio 50-ak km, tamo smo ustopirale šleper koji je prazan išao sljedećih 100tinjak km, a nakon njega, već dobrano nakon zalaska sunca, stao je kamion koji je prevozio prikolicu punu starog željeza. I eto, na kraju, naši bicevi našli se među svom tom starudijom.

U City smo došle kasno pa smo smještaj potražile u pansionu u kojem je navodno i sami Che Guevara ponekad noćio. Ipak, to je ujedno bio i pansion u kojem nismo vidjele niti jednu žensku osobu, već samo hrpu testesterona koji su nas proždirali pogledom, a ni vrata nam se nisu dala bogzna kako zatvoriti. Sljedećeg jutra pobjegle smo glavom bez obzira. Dosta nam je bilo maltretiranja muškaraca koje smo trpile uz cestu skroz od Sayaxchea do Rio Dulcea.

Ugostio nas je mladi Julio u svojoj roditeljskoj kući i tih par dana smo uživale kao kraljice. Njegova mama se brinula da uvijek imamo za jesti, prenijeli su mreže na našu terasu kako bi se mogle odmarati na suncu i zraku, a psi su uživali u prekrasnom zelenilu koje je okruživalo kuću.

Relativno blizu Juliove kuće je Vulcan Pacaya, pa smo jedan dan spakirale ruksake i krenule na dvodnevni izlet. Ustopirale smo par pick-upova koji su nas dovazli do podnožja. Na ulazu su nam pokušali naplatiti 50GTQ po osobi što smo odbile i prošetale do drugog ulaza na kojem se navodno ne plaća. Ipak i tamo su nam htjeli naplatiti i ulaz i vodiča bez kojeg se kakti ne može ići. Em opasno zbog pljačkaša em opasno zbog malih rupa u koje se može upasti ako se ne zna put.

Odmahnule smo glavom na sve to i utaborile se pred ulazom, kad-tad će nas pustiti unutra besplatno, ili u krajnjem slučaju, kad-tad se ured zatvara i čuvari idu doma. Vjerojatno takvu upornost nisu očekivali, pa su nas nakon izvjesnog vremena stvarno i pustili besplatno.Pesonje su veselo trčkarale gore dolje, a mi smo se patile. Fučkaj ti svo to bicikliranje kad ti svi ostali mišići zakažu.

Iskreno, svatko tko je ikada planinario na bilo koje brdo ili planinu, savršeno bi se dobro snašao na ovom vulkanu. Široki put, utabane staze, ne mo’š fulati.

Na putu do vrha smo srele mnoge vodiče koji su silazili i čudili se gdje su naši vodiči. U jednom trenu, žena koja je prodavala suvenire na štandu usred ničega, ponudila se da nas za sitnu lovu otprati do vrha jer se bojala da ćemo upasti u rupe.  Moš si misliti kak se bojala! E pa iz ove dvije gringe ne buš izvukla novce! Opet smo sve odbile i nastavile dalje.

Kad smo pristigle do krajnje točke, koja nažalost nije i sami krater, na koji se zadnjih godina ne može penjati zbog opasnosti od lave i propadanja tla, srele smo grupu Čeha koji su veselo tostali sendviče na malim lavinim ognjištima.

Nakon toga vratile smo se natrag do napuštene kuće u kojoj smo stavile svoje vreće na pod i prespavale do jutra, do buđenja sa prekrasnim pogledom na sljedeća tri vulkana koja ćemo penjati.

Nakon par dana kod Julia, uputile smo se prema Antigvi. Cijeli plan je bio ostaviti bicikle u Cityju (što smo i napravile kod Javierove cure), uzeti ruksake i uputiti se na tjedan-dva stopiranja, planinarenja i razgledavanja okolnih mjesta. Antigva je bila prva postaja. Grad koji je nekada bio glavni grad Gvatemale, a danas turistička meka backpackera i polaznika škola  španjolskog jezika. I nije to sve nezasluženo.

Antigva uistinu odiše jednim posebnim šarmom, zavodljivošću i opuštenošću.

Ugostio nas je Roberto u svojoj kući malo izvan i iznad Antigve. Sa njegove terase pružao se apsolutno predivan pogled na Antigvu i okružujuće vulkane, a on i njegov tata su bili pravi domaćini koji su nas upoznali sa skrivenim mjestima dobre hrane :)

Za vikend smo se našle sa Juliom i njegovim prijateljem Marcom, te smo između više opcija što ćemo i gdje ćemo i kako ćemo, odabrali penjanje na Vulcan de Agua.

Marcov šofer nas je odbacio do podnožja. Ovaj uspon je bio teži od Pacaye, ipak napredovali smo zadovoljavajućom brzinom. U jednom trenu susrećemo dva dečka koja nam ukazuju na put kojim bi trebali ići.

Niti ne razmišljajući smo krenuli za njima, i čak i kad smo počeli muku mučiti sa pentranjem po stijenama koje su se odronjavale, nismo posumnjali da je to krivi put.

Ipak, viseći na stijeni tražeći oslonac (tri sigurne točke my ass) prosvijetlilo me da to ipak ne može biti put kojim inače svi turisti idu gore.

To je bio samo neki izmišljeni prečac, koji se definitivno ispostavio kao duži put, jer su Julio i Marco bili poprilično skamenjeni od straha i Trisha se morala vraćati po njih i korak po korak ih dovesti do sigurne točke.

Sam vrh vulkana je zapravo veliki krater, krajolik pomalo podsjeća na scene iz Ratova zvijezda. Nekada je u krateru bila voda, ali sada niti vode niti lave, samo malo sklonište gdje se može ugrijati i okrijepiti. Kako je Julio nogometni freak koji mora gledati svaku utakmicu, nismo se dugo zadržavali već smo se brže bolje uputili prema podnožju kako bi on stigao kući na vrijeme za tekmu :)

Write a comment