berlin

TATA KUPI MI AUTO

Posted on : 19-07-2014 | By : admin | In : VJEČNO GLADAN

6

Iz naše arhive …objavljeno 19.03.2013.

piše: Emil Cipar
Krajem 50-tih pojavili se prvi radio-aparati u Sibinju. Nisam siguran, ali mislim kako je majstor Bokulić bio prvi koji je posjedovao radio aparat. Znam da je imao agregat za struju, jer struje u Sibinju tada nije bilo.

Ja sam prvi puta čuo radio 1958. Bilo je to pod prozorom Perke Stefanovića na sibinjskom brdu. Imao je tranzistorski prijamnik marke „Slavuj“.

E sad kad već imaš među prvima u selu radio-prijamnik mora se to znati. Iz tog razloga stavio bi Perka tranzistor pored prozora, a zvučnik okrenuo prema ulici.

-Tata kupi mi aaaauto! …čulo se iz njega, a prolaznici su zastali i gledali u to čudo od tehnike otvorenih usta.

Ubrzo smo doznali da djevojčica koja to pjeva nije u toj maloj kutiji, nego je to samo moguće jer postoje neki radio valovi i neki mikrofoni, antene… i puno toga.

A ta djevojčica se zvala Zdenka Vučković, a tata koji s njom pjeva nije joj pravi tata nego samo tako čini kao da jest i zove se Ivo Robić.

Uskoro se počeli pojavljivati radio-prijamnici i u drugim kućama. U Bartolovcima je prvi imao Pero Jagodanović, otac Mate Jagodanovića današnjeg vlasnika Mesnice i klaonice Jagodanović.

Pero je tranzistor nabavio samo zbog prenosa nogometnih utakmica. Okupljali smo se nedjeljom u njihovoj maloj kuhinji i pratili što se događa na sportskim terenima diljem Jugoslavije.

Što ti je tehnika? …govorili bi stariji …oni igraju tamo u Zagrebu, a mi ovdje pratimo kao da smo tamo na stadionu.

A navijalo se isto. Pero Jagodanović bio je strastveni navijač „Dinama“, kao i većina nas. I popilo se uvijek …ili rakije, ili vina. Sad dobro …nije to bila baš buteljirana graševina, već je bio tudum iz domaće proizvodnje.

Tudum je divlja loza i sada je gotovo i nema više. Rodi dobro, pa su ju ljudi tada favorizirali, ali posjeduje i puno metilnog alkohola što ostavlja trajne posljedice na mozgu.

Količina je bila važnija od kvalitete, a ako malo i poludiš nije strašno …mislilo se tada.

I pilo se …ako Dinamo pobijedi, ako Dinamo izgubi, ako Dinamo igra neriješeno, ako se krava oteli, ako se krava ne oteli, kad se dijete krsti, kad pođe u školu, kad si jeo masno, kad nisi jeo masno…

I naše šljive, kojih je otac posadio puno, počele su rađati. I svake godine pojavljivala bi se ista dilema. Mati je htjela napraviti što više pekmeza, a otac je htio ispeći što više rakije.

Jednoga dana otac je s posla donio tranzistor …polovni naravno. I bio je to legendarni „Slavuj“. Nisam mogao vjerovati da imamo svoj radio. Ali …veselje je bilo ograničeno, jer su se baterije brzo trošile, a nove su bile skupe.

I dogodilo se jedan puta …i to baš kada se moralo čuti nešto jako važno da su baterije crkle.

A to nešto što je bilo jako važno bio je Glas Amerike. Kod nas bi došao kum Rade Šimović, ja sam morao poći na spavanje, jer to što oni slušaju nije za djecu.

Tu večer …rekoh već baterije na izdahu. Ja sam malo previše slušao, pa eto…

I vrti otac ono dugme, okreće antenu, ali ništa. Mati mu reče da ja nekako stisnem baterije, ili nekako drukčije …uglavnom može se neko vrijeme još dobro čuti.

Probude mene i najprije me izgrde što previše slušam radio …nije to dobro, iskvarit će me, na radiju se može svašta čuti i tako to…

E …a sad im treba savjet kako će oni ipak čuti Grgu Zlatopera.

Ma nema problema. To je tek prva faza slabljenja baterija. U tom slučaju dovoljno ih je malo zagrijati u pećnici i one rade kao nove …pojasnim ja stručno.

I dobro …ugrijem ih malo, stavim ponovo u aparat i stvarno …sve je ok. Otac pronađe Radio Washington i uskoro se začuje iz prijamnika: Ovdje Glas Amerike – govori Grga Zlatoper.

Sad dobro …čuo sam ono što nisam smio čuti. Glas Amerike se tada nije smio slušati, ali kum Rade i otac su trebali moju tehničku podršku, pa sam postao saveznik.

-Nikada nikom ne smiješ pričati da mi slušamo Glas Amerike! …reče mi otac, a kum Rade pohvali moju tehničku verziranost riječima:

-Ma vidi ti njega tako mali i već se u sve u razumije. On će ti kume sigurno jednoga dana postati radio-mehaničar.

Bilo je to isto kao da sada dječaku kažeš …ti ćeš postati austronaut, ili …ti ćeš postati papa!

Ali mene je taj događaj naveo na drugu ideju. Kako još jednom ne bih došao u situaciju da mi netko prebaci da trošim preko mjere zajedničko dobro odlučim sam sebi kupiti baterije.

E ali kako do novaca? Kada bi me mama poslala u trgovinu znalo se točno koliko sam čega kupio i koliko to košta. Iako tada nisu postojale fiskalne kase svejedno je bilo teško bilo što nelegalno prisvojiti.

Trgovac Mito bi na škaniclu napisao koliko što košta, podvukao crtu i zbrojio točno u dinar. Radio je to olovkom.

I kad si u nuždi brzo se sjetiš da ti imaš gumicu za brisanje i olovku za pisanje. Malo korigiraš račun u svoju korist, napišeš veću sumu i već imaš par dinara u džepu.

Drugi izvor prihoda bio je također kriminal. Naime kokoši su često nosile jaja po obalama i međama. Bila su to mjesta za koje mama nije znala, ali ja sam znao. A jaja su bila novac. Mogao si ih zamijeniti u trgovini za robu, pa onda platiš jajima, a novac koji ti je mama dala zadržiš za sebe.

Znao sam da to nije baš kršćanski, ali želja imati svoje baterije je bila jača od vjere. Samo da si kupim dvije baterije, pa neću više.

Al‘ dobro kasnije došlo nešto drugo, pa prva gramofonska ploča, pa…

E onda se u selu pojavio hula-huup. Tada je bio od kaučuka, a prva ga je imala Irena Ekres, kći seoskog pekara. Ona i njena sestra Ilonka koja je išla sa mnom u razred tako su ga vješto vrtjeli oko struka da je to djelovalo kao točka u cirkusu.

Nije si to mogao svatko priuštiti, ali pomagalo se na različite na načine. Obruč od bureta, felga od točka od bicikla, metalni obruč sa konjskih kola…

Nije to baš isto kao onaj lagani od kaučuka, ali bože moj …nije se bilo sitničavo tada.

Muškarcima se baš i nije sviđalo to glupo njihanje kukovima, pa smo uskoro izmislili novu zabavu. Gurali smo točak pored sebe na putu komadićem drveta. Postojale su dvije tehnike. U jednoj je komad drveta kojim se pogonio točak bio rašljast i točak se gurao s njime.

Drugi način je bio udarati povremeno štapom po vanjskom rubi obruča i davati mu inerciju.

Sada mi to zvuči strašno glupo. Trčiš pored nekog glupog obruča i uživaš u tome.

Ali imalo je i svoju dobru stranu. Kada je mama trebala nešto na brzinu iz trgovine rekla bi:

Joj …zaboravila sam ti reći da kupiš germu (kvasac). Idi molim te u dućan. Ali uzmi i točak!

Znala je ona da pored točka moraš trčati i da ćeš se onda brže vratiti.

Na sreću nije me ta groznica sa obručima dugo držala.

Početkom 60-tih, počela su i bolja vremena. Sve više ljudi je počelo raditi u tvornicama i počele su se masovno graditi kuće. Teško je sada pojasniti kako su se kuće tada gradile. Građevinska dozvola, projekt, uporabna dozvola, stambeni kredit, financijska konstrukcija …sve su to bili strani pojmovi.

Kada bi se skupilo dosta novaca kupio bi se materijal. Cement, šljunak, pijesak, cigla, drvena građa, crijep… ponekad se materijal skupljao godinama.

Onda bi se ručno iskopale rupe za temelje.

I onda je počela akcija betoniranja. I to se radilo ručno. Šest tačaka šljunka istresu se na šest hrpa jedna pored druge. To se malo popravi i poravna lopatama, pa se na to istrese vreća cementa. Dva radnika s lopatom, jedan s jedne strane drugi s druge strane, izmiješaju cement sa šljunkom. Tri puta na suho, tri puta na mokro i beton je gotov.

Onda ga nosi na trogama (nosilima od dasaka), ili ga vozi u tačkama, kantama, na lopatama…

I tako svake nedjelje, jer većinom se betoniralo nedjeljom …bogu se moleć‘ i uz božju pomoć. Subote su bile radne i radilo se u tvornicama.

A pravobranitelj za djecu? Toga tada nije bilo. Čim si mogao držati lopatu dobio si jednu u ruke. Nemam baš osjećaj da je to škodilo u mom razvoju, ili u formiranju moje osobnosti.

Ako nisi imao što betonirati kod sebe, bilo je kod komšije… ufff kad se samo toga sjetim …svake nedjelje miješaj na suho, na mokro, nosi, diži…

Ali …imao sam svoje baterije i svoj kutak u kojemu sam slušao Radio-Luksemburg. Naziralo se novo vrijeme i ja ga nisam htio propustiti da prođe pored mene. Opet za vlasti nezgodne vijesti iz Amerike. Ovaj puta nije to bio Grga Zlatoper koji je govorio o politici, već Elvis Presley i Chubbi Cheker koji su govorili rock and roll:

Come on, let’s twist again like we did last summer
Yeah, let’s twist again like we did last year
Do you remember when things were really hummin‘?
Yeah, let’s twist again, twistin‘ time is here

 

Comments (6)

E sad si me pričom podsjetio kako sam danima sjedila uz radio i uporno pokušavala shvatiti kako tako veliki ljudi nogu stati u tako malu kutiju…moji roditelji mislili da ja to uživam,pa me niko nije ometao objašnjenjima…

Emile,

vaše priče i mene odvedu u starinu..kada ih tako lijepo znadete opisati..očekujem od vas nešto o prvom.. vrnobjeloj televiziji i šuškavcu..ako se ne varam negdje je to bilo oko 60 godina na dalje.. kada su uz druge gastarbeitere i moji roditelji stigli u Njemačku.

Emile prijatelju,sta da ti kazem..?.:“Prva liga -Zapad“.Pozdrav!

moja baka imala isti ovakav..

Tata kupi mi auto,bicikl,romobil……Radio je „mrak“ se veli u Zagrebu

JAO pa gdje to najde mi smo nekad imali takav radijo gore sa gramafonom.

Write a comment