berlin

SIBINJ I TOLERANCIJA

Posted on : 07-10-2018 | By : admin | In : VJEČNO GLADAN

9

IZ NAŠE ARHIVE/  objavljeno na portalu 10. ožujka 2013. i u knjizi „Ono malo duše“ 2015.

Napisao: Emil Cipar
Osim čitanja, što je bilo moj veliki hobi, nekih dugih susreta sa kulturom, početkom 60-tih godina, nije bilo. Struje nije bilo, pa tako ni radija, a o kinu i televizoru da ni ne govorim.

Za čitanje je bilo najviše vremena zimi, jer je rano padao mrak. Problem je bio da se štedjelo na petroleju. Kupovao se na pola litre u dućanu „kod Mite“, koji je nekada bio u zgradi zadruge, a kasnije se preselio na mjesto gdje je danas samoposluga.

Druga trgovina je bila „kod Lalića“ kod vatrogasnog doma i kuglane, na mjestu gdje je kasnije bila gostiona.

Zašto dvije trgovine? Pojma nemam …ima to neke veze sa „Trgoprometom“ i „Veleprometom“, ali to me nikada nije puno zanimalo.

Kada je otac počeo raditi nabavili smo lampu karabitnjaču. Otac je karabit donosio s posla, pa se kod Ciparovih na svjetlu nije štedjelo, na moje veliko zadovoljstvo.

Karabitnjača je bila metalna lampa iz dva dijela. U donji dio su se stavljali komadi karabita, a u gornji dio voda. Voda je kapala na karabit i pri spajanju vode i karabita nastajao je plin koji je kroz jednu cjevčicu izlazio kroz plamenik zvani brener.

Dotok vode se mogao regulirati, pa se tako regulirala i većina plamena …čitaj jakost svjetla.

Istina …na neugodan miris se trebalo malo naviknuti, ali ni petrolejka nije proizvodila baš Chanel No 5.

Što se još sve moglo raditi sa karabitom o tome ću drugi puta.

U četvrtom razredu osnovne škole postao sam članom literarno-dramske sekcije u školi, a da nisam znao ni što je literatura ni što je drama, a pogotovo nisam znao što je to sekcija.

Razrednica Marija Obad me predložila a Marija Kovač koja je vodila sekciju prihvatila i to je bilo to. Postavljanje pitanja nije tada bilo poželjno, kao što ni danas nije.

Uskoro sam shvatio. Mi smo pripremali programe i igrokaze za razne školske priredbe …Dan Žena, Prvi maj, Dan Republike, Novu godinu…

A imali smo i gostovanja izvan okvira škole, što je donosilo određene privilegije.

Tako smo uvijek nastupali i na čuvenim sibinjskim vatrogasnim zabavama, koje su se održavale oko Svijećnice drugoga dana u veljači.

Na ovaj blagdan, blagoslivljaju se svijeće, koje će se kasnije koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. U Dalmaciji, ovaj se blagdan zove Kandelorum, a u Slavoniji Svitlomarinje, ili samo Marinje.

U to doba početkom 60-tih pojam tolerancija bio je potpuno nepoznat u Sibinju. Reći nekome kako nije tolerantan bilo je jako opasno, jer si mogao zbog toga lako dobiti batina. Batine si mogao dobiti i kad bi rekao nekome da jest tolerantan. Zbog toga je bilo pametnije toleranciju ne spominjati uopće.

I pojam zabava imao je sasvim drugo značenje nego što ga danas ima.

Uz „bogat kulturni program“ kako je stajalo na rukom napisanim plakatima, nudila se prvorazredna „muzika i ples do zore“ i obligatana tučnjava.

Dečki iz susjednih sela nisu na zabavu dolazili zbog „bogatog kulturnog programa“, a niti zbog „muzike i plesa do zore“. Za njih je zabava bila izvanredna prilika poravnati stare račune sa prethodne zabave, pa su se već prije zabave opskrbili prikladnim asesoarima. Bile su tu letve, kolci, vagiri, lijevče… a nerijetko i nešto od „krateži“.

Za neuke ili kasnije rođene …vagiri i lijevče su dijelovi opreme na zaprežnim kolima. Vagir je drveni dio koji spaja konja i kola, pa bi ga mogli usporediti sa kuplungom, a lijevča je držač stranice kola. Lijevča je bila opasnija jer je imala metalni dio na jednom kraju, a vagir je bio praktičniji jer je bio kraći, pa se mogao lakše sakrti.

Kratež je izraz za skraćenu lovačku pušku. On se rijetko koristio u borbi …imao je više stratešku vrijednost, jer ako se pročulo …a pročulo se redovno …da Završci na primjer u arsenalu imaju „kratež“, e onda se imalo od njih malo više respekta. Za usporediti sa nuklearnom bombom danas koja isto ima samo strateški značaj. Ne koristi se, ali onaj tko ju posjeduje je veliki frajer.

Prvi dio priredbe onaj „bogati kulturni program“ prošao je uvijek nezapaženo. Često sam se pitao zbog čega mi uopće nastupamo kad nas ionako nitko ne registrira na pozornici.

A nastupali smo iz političkih razloga. Te zabave su morale biti odobrene od tadašnjih vlasti. I ako si u molbi napisao da će biti samo tučnjava na programu moglo je biti problema.

Zbog toga se uvijek napisalo „bogat kulturno-umjetnički program“ i svaka zabava bila je odobrena. Papir i zakon bili su zadovoljeni, a kako će to izgledati u praksi nije bilo toliko važno.

Još za vrijeme naših recitacija, igrokaza, zbornog pjevanja …protivnici su se već mjerkali ni malo nježnim pogledima. Nikad tučnjava nije počela za vrijeme izvođenja „bogatog kulturno-umjetničkog programa“. Toliko respekta prema kulturi bilo je tada i u Sibinju.

Ali držati protivnika na oku se moglo. Završci, Slobođani, Sibinjci, Andrijevčani, Kikovčani, Jelašani… Svatko je svakome mogao biti i saveznik i protivnik.

Nakon programa dobivali smo honorar u vidu kuhane kobasice, senfa i soka, ili kuhanog vina. To se dijelilo na šanku u drugom dijelu dvorane. Umjetnici iz „bogatog kulturno-umjetničkog programa“ dobivali su klopu i piće besplatno.

Problem je bio da su tučnjave počinjale redovno baš kod šanka. Valjalo je u „kratkoj pauzi“ stići do šanka, kasirati svoj honorar od mesara majstora Frica i što brže konzumirati.

Nekad je to uspijevalo, a nekad i nije. Ako su svirači, a to je bio tada lokalni trio u sastavu: Tunja Colić bugarija, Marka Puškarić violina i Andrija Pačić harmonika… stigli na pozornicu, a ja nisam već bio vani ili iza kulisa na pozornici …bilo je gadno.

Da se razumijemo …takvim priredbama prisustvovali su i organi vlasti. Bila je to milicija iz sela.

E sad …ovisi tko je bio u službi te večeri. Ako su to bili dobroćudni Ahmet Šalaha, ili još dobroćudniji Joža Benkek onda nije bilo problema. Mislim …nije bilo problema početi tučnjavu. Oni su samo registrirali da su neki momci iz Andrijevaca pokušali ometati mir, ali su opomenuti od organa reda.

Ali ako je u službi bio Mile Magdić sa sibinjske stanice eeee …onda je radio pendrek. Bio je to valjda jedini milicionar u Sibinju koji ga je koristio.

Glazbenici bi počeli sa kolom i uvijek je to bilo Vrtikolo. Znate ono:

Vrti, vrti kolo, k’mto mene,
Vrti kolo k’mto mene,
A baća će, a baća će k’mto tebe,
A baća ce k’mto tebe,
Vrti, vrti kolo, vrti kolo…

I tako nađoh se jednom u nezavidnoj situaciji sa kobasicom u rukama. Iza mene šank, lijevo od mene zid, a ispred mene grupna tučnjava. Tamo negdje daleko svirači na pozornici …gude, razvlače i udaraju u svoje instrumente kao da se ništa ne događa.

Ali onda u dvoranu upada Rambo u osobi Mile Magdića sa pendrekom u lijevoj ruci i kapom u desnoj. Udara on po najbližim glavama …reda mora biti kad je Mile Magdić u službi.

I tako mlate se zaraćene strane međusobno, mlati Mile i jedne i druge, cure i snaše igraju Vrtikolo blizu pozornice, a ja čuvam svoj honorar …kobasicu sa senfom i kruhom.

Odjednom osjetim jak udarac po tjemenu. Onesvijestio sam se ali nisam pao, jer nisam imao gdje.

K sebi sam došao iza šanka. Kasnije sam doznao …majstor Fric me izvukao iz gužve.

Mile je uspio napraviti reda u dvorani, ali akteri su se tukli dalje po cesti i parku u Sibinju.

Kada su moja učiteljica i majstor Fric rekli Mili koji se od napornog uvođenja reda odmarao za šankom da me je udario pendrekom po glavi i da se trag jasno vidi, jer se moja kratka kosa bila podigla na tom mjestu …ovaj je to energično negirao.

Ma nije točno! Ja sam samo tukao one Čengiće iz Gromačnika! Pa gdje bi ja udario malog …pa šta Vam je ljudi!

Dobro …lubanja nije pukla, kobasica ostala čitava i šteta je nekako sanirana.

I tako sam ja sudjelovao i u onom najzabavnijem dijelu programa, a ne samo u „bogatom kulturno-umjetničkom programu“.

Sad …je li državni organ Mile Magdić tada mogao slutiti da će mu se ovaj događaj podvlačiti pod nos cijeli život …ne znam. U svakom slučaju nas dvojica često spomenemo ovaj događaj i danas. Slučaj je htio da sam mu ja kasnije postao zet, pa je trajna konfrontacija neminovna.

Eto tako su izgledale narodne zabave sa „bogatim kulturno-umjetničkim programom“ u Sibinju početkom 60-tih godina prošlog stoljeća. Da ne bi mislili …ma kakva je to vukojebina taj Sibinj, moram reći kako nije bilo uvijek tako. U Sibinju su se glede kulture događali kasnije događaji o kojima današnje generacije mogu samo sanjati. Bilo je susreta sa umjetnicima i umjetnošću kakvih danas nema niti u Slavonskom Brodu.

Ne znam točno kada, ali negdje baš tih godina tolerancija je i u Sibinju pokucala na vrata.

 

Comments (9)

Blago tebi…ako i kad izletiš ‚iz kolosjeka’pa pošizdiš,uvijek možeš ženi reći da nisi ti ti kriv što si ‚udaren’…čitam sa zadovoljstvom!

Emile,ovo je bilo stvarno lijepo čitati jer me podsjedilo na te dane.
Evo,interesantno je da sam osobno poznavala Tunju Colića,Valentina Grgurevića kao i Valentina Benošića,a svi su Bili iz Sibinja i vlakašili u Brod u školu.
Rado ih se sjećam.Liza

al je uglancana,karabitnjača mislim 😉

imam je ali ,bez brenera,gdje ga naći?

Odlična priča

Dobra prica, dobar kraj! Sreca pa imas tvrdu glavu, ma zna se. Inace bi pukla k’o dinja! Pozdrav Emile!

divna prica, nego Emile sve mi se cini da je onaj Magdic znao da ces mu biti zet

„Bile su tu letve, kolci, vagiri, lijevče…“
Za ovu „ratnu opremu“ sam cesto puta cuo i za pjesmu: „Evo brace, evo Posavaca,
ne plase se (h)rastovi kolaca“

Najviše me obraduje kad vidim da je Emil Cipar objavio novu priču.U svakoj nađem ono nešto…neopisivo…

uh kako sam osjetio miris dvorane…

Write a comment