berlin

DON CAMILLO IZ SLOBODNICE

Posted on : 26-12-2016 | By : admin | In : VJEČNO GLADAN

16

Iz naše arhive: Objavljeno 8. ožujka 2013. / Iz knjige „Ono malo duše“/2015.

piše: Emil Cipar

Nakon svećenja kuća, ili kako se to službeno zove …blagoslov obitelji iz 1957. godine kada je župnik ignorirao moga oca zbog naše sirotinje i nije se udostojio dodijeliti nam blagoslov obitelji, moj odnos prema crkvi se ohladio. Pothlađen je bio još u Bosni, ali sada sam prekinuo svaku vezu.

U Bosni, u Prnjavoru, župnik je bio Alfred Pichler, kasnijibiskup banjalučki. Kao šestogodišnjak prisustvovao sam njegovoj prvoj misi nakon povratka iz zatvora. On je sa propovjedaonice vikao na narod, grdio ih. Kršćanska ljubav u njegovom govoru ne bi mogli otkriti ni najvještiji forenzičari.

I sada ovaj arogantni župnik Lucić koji je stvarno mislio kako je on božji predstavnik na zemlji.

Bližilo se vrijeme moje prve pričesti. Trebao sam zbog toga ići na vjeronauk u Slobodnicu, mama mi je rekla da se to mora.

Energično sam se usprotivio i mama se požalila tati kada je on navečer došao kući.

-Ako  ne želi ići ne mora ni ići …bilo je sve što je on rekao.

Nema vjeronauka, nema pričesti. S mojim sakramentima je baš fino počelo. Krstio me je grkokatolički svećenik u Prnjavoru, jer je katolički u to vrijeme bio odsutan, a prva pričest propade zbog toga što nisam htio ići kod popa Lucića na vjeronauk.

Bartolovci nemaju svoju crkvu, župa je u Slobodnici i tamo nitko iz Bartolovaca nije išao na misu. Oni najpobožniji išli su u crkvu u Sibinj.

Jednoga dana po povratku iz škole primijetim da je na našoj ogradi do puta naslonjen bicikl. To je onda imalo isto značenje kao da sada vidiš rollce royce parkiranog na tvojoj ćupriji.

U kući je sjedio meni nepoznati gospodin. Mati mi reče da je to novi svećenik i da je došao pitati želim li ja biti ministrant, jer Adam Dakić …tako se zvao novi svećenik, želi  svake nedjelje u Bartolovcima držati misu u maloj kapeli na groblju.

Nisam želio, ali mati i velečasni su bili uporni i uspjeli su me nagovoriti.

Prva misa je bila već u iduće nedjelje i ja sam do tada trebao naučiti svoju ulogu na latinskom, jer tada se misa služila na latinskom.

To je već bio izazov. Drugi ministrant je bio Stjepan Braco Miklaužić, susjed i vršnjak.

Kako rekoh premijera za dva tri dana, a valja naučiti puno toga …ustani klekni, prenesi knjigu s jednog dijela oltara na drugi, u sredini klekni, prekriži se, natoči misno vino, dodaj hostiju, polijevaj svećeniku ruke vodom …Dominus vobiscum …Et cum spiritu tuo …ustani …klekni…

I najvažnije od svega …držati cijelo vrijeme ozbiljnu i pobožnu facu …ne smijati se.

Te nedjelje kapela dupkom puna. Nema se mjesta ni za kleknuti ni za šetnje s knjigom. Kapela nema sakristiju, pa smo se presvlačili kod Đuke Golembiovskog čija je kuća bila 50-tak metara udaljena.

Ni tada nisam shvatio, a ni danas ne shvaćam, zbog čega se kod obraćanja Bogu mora upriličiti toliki šou. Ali igrao sam tu igru, jer mi se to sviđalo. Pogotovo mi se sviđalo što je Adam Dakić bio pravi čovjek iz naroda i sa svima je bio blizak i svima na usluzi.

I tako je išlo iz nedjelje u nedjelju. Ponekad smo pomagali služiti misu u Slobodnici i u Sibinju. Kod sprovoda i vjenčanja dobivali smo ponekad neki novčić, tako da je to bilo i isplativo.

Velečasni Adam imao je puno knjiga, pa sam ih ja često posuđivao. Nisu to bile samo svete knjige, našao se tu i Antun Branko Šimić, Antun Gustav Matoš, Eugen Kumičić, August Šenoa…

A dobio sam gratis i blagoslov prve pričesti, tako da je moj katolički curriculum vitae danas kompletan.

Apsolutni high life u životu svakog ministranta je svećenje kuća. Bio je to uvijek doživljaj i za Bracu i za mene.

Adam Dakić je išao u svaku kuću pred kojom ga je netko dočekao na cesti. Nije pitao jesi li platio lukno ili nisi.

Išao je on i kuće pred kojima ga nije nitko čekao, ali te kuće je posjećivao po mraku. Bili su to komunisti kojima je bilo nezgodno da im svećenik javno sveti kuće. Ne bih sada o takvima, jer neki od njih bi rado zaboravili ta vremena i sada redovno i javno posjećuju mise i veći su vjernici od pape.

Naravno …sjede u crkvi u prvim klupama danas.

A išao je Adam i u pravoslavne kuće. Bilo ih je nekoliko u selu, a njihova župa je tada bila u Klokočeviku, pa je njihovom svećeniku bilo nezgodno dolaziti. Sve je to obavljao Adam.

U Bartolovcima je bilo puno kuća u koje svećenik dotada nikada nije zašao. Rekao sam već …nije plaćeno lukno …nema blagoslova. Takav je bio običaj svugdje osim kod Adama …kod njega je moglo sve.

Jedan ministrant je nosio kandilo, a drugi čašu sa svetom vodom. Na stolu u kuhinji stajao je pripremljen novac …jer takav je bio običaj. Obično je tu bila novčanica od sto dinara, a pored nje, ali vidno odvojeno, dvije novčanice od po deset dinara. Zna se kome je što pripadalo. Nakon molitve Adam bi grančicom ružmarina poprskao po kući malo svete vode, malo mahnuo kandilom, a mi smo svi napravili pobožnu facu i nešto promrmljali, pokupili lovu sa stola, brojeći u sebi koliko već imamo ukupno.

Znalo se dogoditi da je novac bio na jednoj hrpi. U tom slučaju postojala su dva načina dijeljenja. Jedan pobožni i onaj drugi kada nisi mogao odoljeti pohlepi.

Pobožni način: Adam bi rekao …niste stvarno trebali, nemate ni vi …i uzeo najveću novčanicu. Braco i ja bi se pobožno pogledali i skrušeno pokupili ostatak …sa pobožnim izrazom lica …razumije se i promrmljali domaćinu …hvala vam.

E onaj drugi način je bio…

S domaćinom je Adam u početku u dvorištu proćaskao par riječi …ono o godini, vremenu i tako. To ga je zadržalo i mi smo ušli u kuću prije njega. Ako je novac bio na jednoj hrpi onda je najveća novčanica bila naša.

Skužio je to Adam brzo i nije više dugo ćaskao sa domaćinima, već bi se s nama upustio u trku tko će prije u kuću.

Znalo se dogoditi da je domaćin molio da mu se blagoslovi i štala i svinjac i stoka u njima. Nema problema za Adama, jedino ako je do štale bilo blato, a bilo je gotovo uvijek …onda bi poslao nas. Mi smo pošpricali malo svete vode po svinjama i kravama, napravili pobožnu facu i to je bilo to.

Na Popišanom brdu bila je jedna kućica i u njoj su živjele dvije siromašne starice. Sestre Ana i Ruža. Pred njihovom kućom nije bilo nikoga, ali Adam reče da ipak idemo u kuću. Bože kako su one bile siromašne. Strop je bio tako nizak da se je Adam morao sagnuti, a nije bio posebno visok čovjek.

Dočekale su nas vrlo zbunjeno. Adam im je pojasnio da im želi blagosloviti kuću.

Nemamo mi novaca velečasni. Džabe trošite svetu vodu!

-Ništa vi ne trebate platiti! Blagoslov kuća se ne naplaćuje …to je moja dužnost …rekao je Adam i pristupio obredu blagoslova. Ja sam tada prvi puta bio svjestan svake riječi molitve koju smo izgovorili.

Nakon obavljenog obreda Ruža je počela nešto tražiti po polici. Pružila je Adamu novčanicu od dvadeset dinara.

Adam ju je pogledao i uzeo novčanicu. Otvorio je molitvenik u kojemu je držao novac i spremio novčanicu među ostale. S druge strane je izvadio nekoliko novčanica od sto dinara i stavio ih na policu na mjesto odakle je Ruža uzela dvadeset dinara.

Bog tako želi …rekao je Adam i pogledom nas uputio ka izlazu.

Na putu je izvadio onu novčanicu od dvadeset dinara i dao nama dvojici. To je bilo i za našu pohlepu previše, pa smo se počeli nećkati.

Navratite ponekad kod ove dvije starice i pitajte ih treba li im štogod pomoći …donijeti vode, nacijepati drva i tako to.

Taj događaj je bitno promijenio moje dotadašnje mišljenje o Crkvi i popovima. Na neki način sam shvatio da Crkva mora opstati i da je društvu itekako potrebna. Zbog ljudi kao što su Ana i Ruža, zbog svećenika kao što je Adam, zbog nas malih i sitnih grešnika.

Kada god me kasnije zasmetala bahatost i oholost klera …od izlaženja iz Crkve me je spriječila ova uspomena. Nije bila jedina …bilo ih je još i zbog njih sam ja …iako ne idem više u Crkve na misu, još uvijek kršćanin i katolik.

Danas često čujem …tada su nam branili ići u crkvu. Možda je bilo i takvih slučajeva, ali kod mene se  nije dogodilo da mi je bilo tko od učitelja prigovorio moje ministriranje, a svi su znali za njega.

Ministrirao sam četiri godine, a onda su došli mlađi. Njih je bilo daleko više. Posebno me raduje da se misa u maloj kapeli u Bartolovcima održava i danas. Niti jedan svećenik nakon Adama koji je 1990. otišao u mirovinu, nije prekinuo tu tradiciju. Kapela je preuređena, malo proširena i u potpunosti odgovara potrebama sela.

Adam Dakić je približio Boga narodu u Bartolovcima.

 

Comments (16)

Emile čestitam na odličnom tekstu, hajde spremi tvoje tekstove u jednu knjigu, bilo bi zabavno štivo.
Pozdrav sa sunčanog Brača,
od Iva

Trebalo bi provjeriti gdje je Adam isao u skolu.Danasnje svecenike bi trebalo poslati na nachschulung u tu skolu.

Dakako, Ante, trebaš pročitati nekoliko puta tekst da bi ga shvatio.
Emil piše o licemjerju i svećenicima i trenutnoj ljudskoj sudbini uvjetovanoj životnim problemima u datom vremenu.
Osobno tvrdim da su svi ljudi od krvi i mesa pa tako i podložni sotoninom utjecaju kroz materijalno, ovdje mislim na pojedine svećenike a i ljude koji su gledali vjeru kroz onu izreku „koliko bogastva toliko i vjere“.
Emil je također dobro prikazao ljudsku vjeru koja je uvjetovana nečim.
Također tvrdim da kod nas postoji veliki broj ljudi koji su tzv „instant“ vjernici. Ako vidim dobro djelo onda vjerujem u dobro djelo.
Zanimljivo je to kako pojedini instant vjernici koketiraju s vjerom pokušavajući opravdati neke trenutne svoje stavove kroz priču ili napisani tekst o vjeri.
Također nemogu shvatiti zašto ljudi tvrde da su ispunili crkvena pravila ako su pristupili prvoj pričesti i ako su pristupili krizmi. Pitam se zašto ljudi muče sebe ako nevjeruju u to. Svi se pravdaju kako im roditelji zapovijedaju da moraju izvršiti sva crkvena pravila.
Još nešto, Crkva nije samo građevina, Crkva nisu samo svećenici, Crkva je narod, Crkva su vjernici, oni istinski vjernici.
Ako vjeruješ u dobrotu života, onda živiš dobrotu života, tada ne gledaš tko je pred oltarom ili iza oltara. Ti si taj koji se dolazi pomoliti za sve bližnje i da tražiš Božiju milost kako bi činio dobra djela. Moliš se i živiš dobrotu života bez obzira gleda li te netko ili ne i bez obzira prakticira li netko isti to ili ne.

Bravo za svecenika Adama,jako je vazno imati svecenika koji vjeruje u Boziju ljubav,takav svecenik siri ljubav,dobrotu i vjeru u svom pucanstvu,nazalost vec dugo vremena( bar ja) nisam dozivila takvu milosrdnu osobu u crkvenim redovima,tako da se molim u tisini svoga Doma.Danas vise nego ikada ljudima je potrebna vjera,,jako veliki postotak covjecanstva pati od depresije,a to je nedostatak vjere……“.Bez Bozanstva Tvojega covjek je nez icega,tone sav u crnom zlu“

Postovani Damir, uvijek cita i tumaci onako kako se njemu hoce. Pa gdje i tko to u gornjem tekstu negira vjeru i Isusov nauk? E, Damire, Damire, pa citajte covjece!

Mnogi ljudi poput Emila „mjere“ količinu vjere, naročito kršćanske vjere, po materijalnim dobitcima ili gubitcima. Svećenici, kažem svećenici jer u katoličkoj vjeri i Hrvatskom jeziku pravilno je kazati Svećenik a ne pop, su ljudi koji trebaju širiti i tumačiti i djelima i riječju Isusov nauk. Međutim, svećenici kao i svi drugi ljudi su od krvi i mesa i kao takvi podložni su pod utjecajem sotone raznim materijalnim porocima. Nazivati sebe prirpadnikom katoličke vjere samo zato što smo vidjeli da neka osoba u ulozi svećenika provodi dobrotu i Isusov nauk ili obratno negirati vjeru samo zato što je ista takva osoba podložna materijalnom je vrlo vrlo vrlo pogrešan stav.

Što je zapravo vjera?
Prema Katekizmu Katoličke Crkve, vjera je odgovor na Božju objavu.

Kršćansko shvaćanje vjere uključuje više toga:

– vjerujem da Bog postoji (tj. vjerujem u Boga)

– vjerujem da nam se Bog priopćio, progovorio o sebi (tj. vjerujem Boga)

– vjerujem da nam objavljuje neke životno važne istine (tj. vjerujem Bogu).

Vjera je, slijedom ovoga, unutarnji stav, jedan poseban odnos prema Bogu. Vjera je jedan vid čovjekove religioznosti. Sv. Jakov kaže da je i naše djelovanje potaknuto Božjom objavom također vjera (Ti meni pokaži svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru).

Shvatiti i živjeti kršćansku vjeru znači shvatiti i živjeti Isusov nauk vjere u Boga

Ljudi ulaze u naše živote,mi u njihove,sa razlogom…jednostavno,učimo…

I nikad laka mu crna,nije saznao ko mu je popio misno vino. Valjda si se ispovijedao Emile…

Bravo Emile. Prava storija. I mi smo uvijek bili tri ministranta, zupnik i zvonar, pa se novac dijelio na vise dijelova. Ma trebali ste povesti i „Bacu“ Miklauzica da vam pomogne pijevati …Hahahaha.

zaboravio si i zvonara …barem u moje vrijeme je isao u blagoslov kuca

svašta nije uredu. Sjećam se kod nas svećenik imao saobraćajku vijernici jedan drugog pitaju „jeli velika šteta na vozilu hoćeli se moći popraviti“. za svećenika nitko nepita kako je. raja se zabrinula hoće li mu morati ponovo kupiti novi auto. Evo još jedan biser. u jednoj ulici na brdovitom balkanu živi jedan branitelj u polusrušenoj kući sa suprugom i maloljetnim bolesnim djtetom sa malom mirovinom-ateista. U toj istoj ulici živi mlađi čovijek [prije je bio u stanu dok nije dobio svoje dvore] kojem otac rad vani. taj mlađi sin je imao firmu ali ju je zatvorio. Isti taj čovjek ima plac i temelj za kuću. Jednog ljepog dana iz svoga stada nafata sirotinju [vjerojatno dužnike] ljudei i žene i nabrzinu sagrade čovjeku lijepe bjele dvore, kažu trebaju pomoći sirotinj. SVAKA IM RIJEČ ZA GINISA

Ha moja omiljena serija pa samo neznam koje kod nas don Kamolo??

Da…ali tako nebi trebalo bit!
A to je dokaz da je ta „institucija“ samo za zaglupljivanje naroda i da nas svih skupa, grupno PLJAČKAJU!
Žalosno…kako i za šta se „koristi“ religija i ljudski osječaji…
Užas…

j…ga ni pred zastupnicima nismo svi isti, oduvijek je to tako „sirotinjo i popovima si teška“

Odlično Emile, velečasni Adam je bio upravo takav kako si ga opisao. Tvoje priče, kao i ostale slične tematike, a nadam se i slijedeće, morale bi završiti u zbirci – knjizi. Zaslužuju to opisani događaji, ljudi ali i ti :)

Pravo dobar tekst!

Write a comment