berlin

ČVARAK I ŽUTE CIGLE

Posted on : 06-12-2012 | By : admin | In : OSJEČKI DNEVNIK

3

Piše: Emil Cipar
Prošlo već nekoliko tjedana moga boravka u Osijeku. Nisu to bili puni tjedni, jer preko vikenda sam bio u Brodu. Barem do sada sam bio, ali ovaj, nadolazeći, ostajem u Osijeku.

Sramota me je već da pored toliko rodbine koju imam u Osijeku, nikoga još nisam posjetio. Nikoga, osim nećakinje Ane s kojom se viđam svaki dan, što nije čudo,  jer Ana radi na istom odjelu u bolnici u kojega ja dolazim svaki dan na zračenje, a i stanuje nedaleko od mene.

Internet mi je jako slab, tako da relativno puno vremena provedem u čitanju i razmišljanju. Rekoh već kako stanujem u kući pored kuće u kojoj je Dobriša Cesarić proveo svoje djetinjstvo i napisao prve pjesme.

Hranim se u Osijeku vrlo kvalitetno. Doručak je standardan …rekao bih čak …europski standardan. Trgovine nude sve ono što trgovine u cijeloj Hrvatskoj nude …nema nekih lokalnih specijaliteta.

Ručak je već dobrano protkan slavonskim štihom. Hranim se u bolničkoj kantini u kojoj se inače hrani osoblje bolnice. Kuharice su naše domaće, pa se na stolu nađe često nešto što ne možeš pojesti negdje drugdje. Sutra su na primjer na jelovniku …žganci, prženi kiseli kupus i pečena domaća kobasica.

Razmišljajući tako o jelu nekad i sad dođe mi ponekad želja pojesti nešto što sam često jeo u djetinjstvu. Neko …baš onako jednostavno jelo …čvarci, obarine, žganci s mlijekom.

E toga više nema! Dobro ima još, ali u homeopatskim količinama i moraš imati vrašku sreću pronaći to.

Kao prvo nema više te sorte svinja od kojih se prave najbolji čvarci. To su one slavonske svinje koje su hranjene po šumama, kao što pjesma kaže …kad su stari svinje žirovali.

Dobro …nema pa nema. Nema više potrebe za tim, ljudi zadovoljni Piko-salamom i purećom šunkom iz „Konzuma“.

Žao mi je samo što će sve to uskoro biti zaboravljeno. Stari običaji i navike koje su nas oformile, koje su nam dale one prepoznatljive regionalne karakteristike. Nestaju čvarci, nestaju Šokci, nestaje Slavonija.

Postajemo univerzalni i uklapamo se u željenu ciljnu skupinu sve većih i moćnijih trgovačkih lanaca.

Hoće li se netko zapitati …u Osijeku recimo …hoće li se netko zapitati za tri stotine godina …a tko je nekada živio na ovim prostorima?

Prije nego što mi svi rodoljubi, domoljubi, zadomspremni junaci i ini…skoče u lice, molim ih da na trenutak upotrebe glavu za razmišljanje.

Jer …tko se od njih danas pita tko je živio na ovim prostorima prije tri stotine i više godina. Što nas osim debelih knjiga u gradskim arhivima još podsjeća na to.

Tako na primjer, župna crkva sv. Mihaela arkanđela koja je podignuta u osječkoj Tvrđi kao crkva isusovaca, a nalazi se na zapadnom Trgu Jurja Križanića. Izgledom se uklopila u sklop barokne Tvrđe. Monumentalno crkveno zdanje …42 m dužine, 25 m visine, odnosno 47 m visine tornjeva. Druga je po prostornosti u Osijeku, odmah iza konkatedrale Sv. Petra i Pavla u Gornjem gradu.

Danas na tom dijelu stoji dakle crkva svetog Mihaela, a koliko nas zna da je tu nekada stajala Kasimpašina džamija. Na nju podsjećaju još samo žute cigle postavljene na tlu trga iz kojih se daju nazrijeti konture njenog tlocrta.

Isusovci su na zapadnom dijelu temelja porušene Kasimpašine džamije, a ispred svoje rezidencije, 31. srpnja 1725. svečano položili kamen temeljac za gradnju crkve. Mise su se počele održavati u crkvi 1734, iako još nije bila završena. Crkva je 1750. posvećena sv. Mihaelu arkanđelu, pobjedniku i branitelju Crkve. Crkva je u potpunosti završena 1768. Kada je počeo progon isusovaca u crkvu su se uselili petrovci,

Na tom mjestu nema više džamije, nema isusovaca …samo konture njenog tlocrta označene žutim ciglama.

Jedna kultura je nestala na današnjem tlu Osijeka. Nestalo je bez traga i nekoliko kultura prije nje na istom tom mjestu. Na njih više ne podsjećaju žute cigle na trgu Jurja Križanića.

U vrijeme gradnje autoceste Slavonika, koja presijeca Slavoniju od sjevera prema jugu pronađeni su brojni predmeti, koji potvrđuju postojanje davnih, nestalih kultura. Sve se to nalazi u Arheološkom muzeju u Osijeku, uredno katalogirizano i vremenski određeno.

Vidimo tu razne predmete …alat, posuđe, namještaj…

Hoće li jednoga mjesta i čvarak naći svoje mjesto u vitrinama Arheološkog muzeja. Sumnjam! Za sada se još može naći u vitrinama trgovačkih centara, ali njegovo slavonsko porijeklo se ne spominje. Ti čvarci su deklarirani kao autohtoni slovenski ili austrijski proizvodi.

Možda i prijaju ukusno, neću reći …ali mislim kako je to prvi znak propadanja jedne kulture. Mislim to …nuditi Slavoncima slovenske čvarke. Ovaj puta propadanje kulture nije nastalo kao posljedica izgubljenog rata, već kao posljedica zanemarivanja regionalnog identiteta …posljedica pomodarstva, nedostatak shvaćanja važnosti  regionalnog zajedništva.

Što nas još legitimira kao Slavonce? Nazivi nekih mjesta, kao što je Slavonski Brod, pokornost vlastodršcima, ma kako se oni zvali i odakle dolazili, nesposobnost pružanja otpora nevidljivom, ali svugdje prisutnom neprijatelju.

Poznati slavonski inat je odavno nestao.

Kada bi bar postojala neka mogućnost ovjekovječiti čvarke, makar žutim ciglama.

Comments (3)

Sjajno! „Čvarak u vitrini“

Emile, i opet ste me dirnuli u srce, iako nisam Slavonka -al‘ imam slavonsku snahu! No, stvarnost, gledajući na cijelu Hrvatsku, je manje-više takva! No, srećom, ima divnih ljudi kao što ste i Vi, koji otimaju zaboravu mnoge detalje kako ne bismo izgubili identitet i dušu, a puno toga treba još istražiti….za što, ova vlast, nažalost, nema novaca – a niti volje!

Osim žalovanja za čvarcima, a ne za telećim medaljonima (koji su isto iščezli, ali iz drugih razloga ) slažem se u potpunosti

Write a comment