berlin

NEPOSLANO PISMO

Posted on : 02-12-2012 | By : admin | In : Dragine priče

2

piše: Drago Oršić
Kao mladić, gledao sam jednom, za mene u tim godinama, dozlaboga dosadan film. Radnja se odvijala, negdje u Sibiru, a poanta cijeloga filma bijaše razmišljanje jednoga naučnika, zagubljenoga u bespučju Sibira i sve ono što je želio reći voljenoj osobi, ali joj nikada nije rekao, a niti je sada postojala mogućnost da joj to pismom saopći. Kako s godinama čovjek sazrijeva, kako mu mnoge stvari tek sa životnim iskustvom postaju jasnije, tako me je tadašnje razmišljanje o tome filmu natjeralo, k nekim novim saznanjima.

U životu se, vjerujem, svakome tko je iole obazriv, desilo da nije mogao ili htio, sve ono što nosi na duši, naspram neke osobe, izreći jer niz okolnosti to nije dozvoljavalo. Nije se tu uvijek radilo samo o egoizmu, bijesu ili razočaranju, ne, bilo je tu uvijek i pokušaja razumijevanja, preispitivanja osobne odgovornosti ali i predbacivanja samome sebi, i potrebe tek nakon svega prepoznati. Nije uzalud neki pjesnik davno napisao „tek kada sa ruže u tvojoj ruci odpadne i zadnja latica, shvatiti češ da u ruci držiš, samo trn“.

Ponukao me na pisanje ove priče, jedan susret s osobom koju upoznah još davno nekada, ali ju skoro i zaboravih. A godine su neumitno prolazile. Možda ga niti ne bih prepoznao, da mi se nije javio. Iako je život i na meni i na njemu ostavio neumitne tragove, osnovne konture su ostale. U glavi sam odmotao film i prisjetio se njega i načina na koji je u ono vrijeme  živio.

Bio je mlad, zgodan i nadareni glazbenik. Svirao je u jednoj grupi, ali onda su tek bili na početku. Naši su se putevi ubrzo razišli pa sam tek tu i tamo čuo o njihovim uspjesima i napredovanju. Nakon deset i više godina, igrom slučaja, ponovo mi je došao u ruke jedan članak o njima, ali njega u grupi više nije bilo niti se njegovo ime spominjalo. Slegnuo sam ramenima, jer tko zna šta se sve događalo sa grupama i pojedincima, nije me previše ni zanimalo, imao sam drugih briga .I onda, nakon toliko godina, susrećem ponovo  Njega.

Hej stari, kakav si, obrati mi se on, onako toplo kako se obraćaš nekome koji ti je ostao u dragoj uspomeni.

Bog, stari, pa tebe nisam vidio već stotinu godina, odgovorih pomalo začuđen susretom sa njim.

Izrukovasmo se, jer stvarno se dugi niz godina nismo vidjeli. Nakon sporadičnih upita o osobnom, predloži mi da odemo negdje na piće, a usput i da detaljnije popričamo. Imao sam vremena na pretek pa sjedosmo u obližnji cafe. Smjestili smo se u jednome uglu, naručili piće i onda započesmo s propitivanjem. Spomenuh mu da sam nedavno naišao na članak o grupi, no on me blago prekide.

Znaš, stari, ja sam sa njima već odavno prekinuo, a niti se glazbom više ne bavim.

O, to nisam znao, a šta je razlog tome, pa ti si slovio za najboljega u grupi?!

Hm, zastao je malo kao da se premišlja, da li da nastavi razgovor o toj temi ili ne. Onda ipak reče:

Vjeruj mi, i meni je teško palo, ali okolnosti su bile takove da jednostavno nije dalje išlo. Ti znaš Pipu, u stvari on je bio razlog.

Hej, pa nemoj mi samo reći da ste se ti i on razišli, pa vas dvojica ste bili kao dva guza na jednome sicu.

 Vidiš, ni ti mi ne bi povjerovao, kada bi ti rekao da nas dvojica već cijelih desetak godina ne pričamo, a kako sam ja otišao u drugi grad niti se viđamo, jer rijetko, tek ponekim poslom, dođem doma. Možda sam trebao drugačije postupiti, ali onda sam odlučio tako, a vrijeme se ne može vratiti.

Zašutili smo neko vrijeme.Vidio sam da proživljava ono vrijeme ponovo, i da ga je priča o tome ponovo vratila tamo. Bilo mi ga je žao, ali podsjetilo me to na sopstveni dogadjaj, koji ni sam nisam nikada preradio, niti ću.

Pa, pobogu, to što se desilo moralo je biti nešta stvarno veliko, pričaj, pokušah prekinuti neugodnu stanku.

Ma, znaš, nisam to nikome prićao, a nisam ni želio to staviti na velika zvona. Sada mi to izgleda banalno, smiješno, ali tada mi je to bilo previše. Tada sam to doživio kao izdaju, izdaju prijateljstva, izdaju ideala ljudskosti. Bio je to za mene niski udarac, od osobe koju sam smatrao najvećim prijateljem, od nekoga za koga sam mislio da mi on to ne bi nikada ućinio. Sklepao sam ti ja neku pjesmicu, ništa posebno, ali u ono vrijeme mi se učinilo nešta veliko .Malo smo ju adaptirali i uvježbali i svirali na večernjim plesnjacima, kojih je u ono vrijeme bilo svake subote. Pipo je imao nekoga u lokalnoj radio postaji pa su oni napravili snimku i puštali je neko vrijeme u eter. Pošto je Pipo bio glasnogovornik grupe dao je i intrviju za lokalne novine, a oni objaviše kako je dotična kompozicija njegovo osobno djelo. Izašlo tako i u novinama. Zamolio sam ga da mi objasni kako je moglo doći do toga, a on se izvlačio, kao …reporter je krivo shvatio, pa je tako napisao. Nije mi bilo pravo, ali kada je nešto poslije pred grupom rekao da svejedno on vodi grupu pa da je onda u redu da se njegovo ime nađe u medijima …bio sam povrijeđen, bilo mi je krivo i žao. Pa zar to da doživim od nekoga za koga bih i ruku u vatru stavio. Sada je to za mene banalnost, jer niti je pjesmica doživjela neki uspjeh, niti je Pipo postao slavan, no tada je to bio za mene razlog da napustim sve i posvetim se zanimanju koje sam izučio. Dobio sam posao u drugome gradu i sada tamo radim i živim. Žao mi je prijateljstva, jer mislio sam da je to ono prijateljstvo do groba, kako svijet znade reći.

Ušutili smo, svatko zadubljen u svoje misli.I sam sam imao prijatelja koji me duboko razočarao, a da to nisam niti njemu niti ikome drugome rekao.Mislim da mu je sve bilo jasno kada sam prekinuo svaki kontakt sa njime.

Još neko vrijeme smo ćaskali i onda se srdačno raziđosmo.Na putu kući, ponovo sam razmišljao o svemu. Između nas dvojice postojala je neka stvarna poveznica. Obojica smo se maknuli u stranu i zatomili svoje razočaranje u sebi. On je barem sa svojim prijateljem poprićao. Ja svojemu nisam ništa rekao, otišao sam jednostavno. Ne, kod mene se nije radilo o banalnosti, nego o životno važnoj stvari. Moj prijatelj trebao je samo malo učiniti da bi mi pomogao. A nije. Uvijek sam se pitao „zašto“, no odgovor nisam potražio kod njega, jer njegov odgovor, bojao sam se, samo bi me još više povrijedio. No, ostavimo sada to, prošlo je, to je ono neposlano pismo, nikada napisano, nikada rečeno, izgovoreno, saopćeno.

Možda sam najbolji odgovor po pitanju te problematike dobio od mojega šogora, kojega izuzetno poštujem, a on bi znao reći:

„A, da me moji prijatelji, onomad nisu očarali, sada vjerojatno ne bih bio razočaran!“

Comments (2)

Lijepo sročena priča i životno iskustvo…

Vrijeme šutnje koje prođe nakon razočarenja je također čarobni štapić.

Smanji se razočarenje, relativira se problem, nađe se poneko objašnjenje…čovjek je na putu opraštanja…izleda da je između razočaranosti prijeteljem i ponovne očaranosti istim samo mali prostor od kojeg se dobro čuvamo…

Eto vidis tako mozes i knjigu napisati.
Bas je preljepo,tako stvarno zivot je.
Ako imas jednog pravog prijatelja u zivotu sretan si covjek.

Write a comment