berlin

KARCINOM MRŽNJE

Posted on : 03-11-2012 | By : admin | In : TAJNA ŽIVLJENJA Jasna Župan

1

TAJNA ŽIVLJENJA
piše: Jasna Župan
Ovo je moja priča…doduše bit će sažeta zbog nedostatka prostora mada ima materijala za sapunicu a za koju sam do danas vjerovala da neće imati kraj.

Ne znam zašto baš danas i ne znam zašto je toliko trebalo da dignem ruke od svih borbi ali digla sam ili mi ih je sam Bog podigao…no lakše su i dižu se same gore da zahvale.

Uvijek sam govorila da, bez obzira žurili mi ili bili strpljivi …On zna kad je vrijeme, …borili se ili prepustili …On zna tko je pobjednik …no tek sada mi je to, nekako ’sjelo‘.

Tek danas sam se odlučila predati …

Borba moje obitelji u koju smo uvučeni ni krivi ni dužni, počela je prije 6 godina,ni najmanje ne sluteći kako nečija mržnja i zavist mogu biti  najgori neprijatelji. Tako smo naivno u sve ušli, tada još vjerujući da je nevažan ovaj ‚zemaljski sud‘ uzdajući se onaj, Njegov… ali izgleda da je i kod Njega gužva!

Kaže se: ono što nemamo u karakteru ne možemo zamisliti da drugi imaju, pa eto, valjda je baš zbog toga to sve uzelo tolikog maha. Nismo vjerovali da bi se netko kome smo svojevremeno pomagali uopće i pomislio zagristi tu ruku a kamoli da nas poželi uništiti.

Iz toga razloga me se jako dojmio citat kojeg pročitah na ‚fejsu‘:

‚To što mi ne jedemo lavove ne znači da lav zbog toga neće pojesti nas, tj to što mi nekome ne bismo naudili ne znači da on ne bi naudio nama‘.

Kasno to eto spoznah, ali spoznah jer nije bitno kada nego je bitno da smo to u mogućnosti, mislim,…spoznati.

Znala sam se šaliti na račun toga kao eto, netko nešto naslijedi a mi smo naslijedili dugove i kako lijepo zvuči biti ’nasljednik‘ nečega pa makar i dugova. Eto, bar nešto smo dobili za ‚uspomenu‘.

Nedao Bog nikome takve uspomene a već odavno je to sve pretsalo biti smješno.

U početku svega, sjećam se, osoba koja je sve pokrenula rekla je ‚Uzet ću vam sve, dotjerat ću vas do prosjačkog štapa!‘. Nikada neću zaboraviti tu prijetnju, tu ucjenu a sve to iz ljubomore što nikada neće imati ovo što mi imamo, obitelj na okupu.

Nema drugog razloga onaj tko je siguran u to da mu nešto pripada, ne prijeti, ne vrijeđa ne ucjenjuje…on strpljivo čeka, kao što smo mi sve ove godine…čekali.

No mi smo čekali što je slijedeće, koji će nam novi izdatak nametnuti izdatak koji je vodio tom zamišljenom ‚prosjaökom štapu’…do zadnjeg dana nije odustajala, bila je neumorna. Zanimljivo je što sve pokreče ljude da ne kažem, motivira.

Netko tko nije imao ništa htio je rastavom dobiti sve ne znajuči da nema tog novca koji će ikada moći nadomjestiti čovječnost.

U početku je to možda i bio novac, no kada je shvatila da od njega neće biti njena pakost zadovoljena, kasnije je mržnju usmjerila na razaranje naše obitelji misleći kako će nas razno razne ucjene, sudska odugovlačenja i ovrhe uspjeti unišititi…ali eto, nisu.

Još smo tu, jedni uz druge jedni za druge…

Za koji dan će nam možda otići ono što joj je bio trn u oku, naša prevozna sredstva…no nema veze, više se ne brinem jer sam spoznala dragocjenosti koje su nam ostale do kojih nije uspjela doći a to je naše zajedništvo, zdravlje djece a najvažnije od svega zdrav razum.

Sretna sam što nas u svemu tome nije povukla njena mržnja, da nas nije zatrovala željom za osvetom da proklinjemo sudbinu ili tko zna koga sve ne.

U trenucima sam se pitala ‚Bože, ako zadovoljavaš tu neku pravdu njene djece, koju je usputno rečeno, koristila kao alibi za mržnju koja je sve više nagrizala njenu dušu, zašto moja djeca moraju proživljavati nepravdu?!‘ … ‚Postoji li neki zakon prema kojem su Ti jedna djeca draža od drugih?’…

Onda sam shvatila… smisao ove borbe je bio tko će izaći čistih misli i čiste duše, tko će zadržati vjeru da On zna što je za koga najbolje!

Nisu puste priče, ne zavaravam druge ne tješim samu sebe kada kažem da sam sretna jer se upravo zbog te spoznaje ovih dana osjećam kao pobjednik.

Od tog trenutka spoznaje jedva čakam da si uzme sve ono što si je zamislila i neka bude sretna možda na dan dva ili koliko takav oblik ’sreće‘ može trajati…

Pitala me večeras prijateljica…“Kako možeš biti tako mirna, pa ipak je to gubitak?“

Eh da, tako sam i ja mislila sve ove godine koje bile ispunjene suzama i strahovima od njene pobjede… sada više ne.Neki dan sam isplakala zadnju ratu tog ‚kredita‘ kojim sam ili isplatila ono što sam možda dobila prije nego sam trebala ili ću nešto bolje dobiti ovih dana.

„Ne draga…“-rekoh joj „… nećeš vjerovati ali na većem sam dobitku sa ovom spoznajom nego što će ona ikada biti sa tim novcem i zahvalna sam za svakog ’stvora‘, kažem ’stvora‘ jer to ljudi nisu, što mi  Bog pošalje na put .“

„Zamisli da mi Nebo uzme ove koje volim, da nas zadesi neizlječiva bolest , to bi bila tragedija, to bi bio gubitak i njena pobjeda, i ako nešto moramo izgubiti ovog trena se opraštam od svega materijalnog…predugo je to trajalo, kao neizlječiva bolest u kojoj se svi mole samo da bolesnik ‚poživi‘ ne znajući da je smrt najveći spas za sve.

Tako je i u ovoj našoj ‚bolesti‘, bolesti koji je izazvao njen karcinom mržnje, došlo vrijeme njenog kraja a našeg početka jer dokle god imamo jedni druge, zdrav razum i zdrave ruke, sve ćemo mi zajedno ponovno stvoriti …dok jednom oboljela duša, puno duži opravak treba …ako ikome bude stalo da ju održi na životu!

Noćas sam sretna, možda mi pomažu duhovi onih nakon čije smrti je sva ova borba počela …

Možda mi poručuju …gotovo je, uspjeli ste, sada i naša duša može naći svoj mir…

Comments (1)

dragi čitatelji ako ste slučajno pročitali ovaj članak naziva karcinom mržnje i osoba koja se spominje kao jedan veliki negativac sam to bas JA.imam pravo se izjasniti jer sam direktno popljuvana u ovom tekstu.sve sto je gospođa Župan navela vise manje ide njoj u prilog ali to bas i nije tako.svatko ima svoju stranu istine.tako ja pa tako i ona.ja svoju stranu istine drzim za sebe pa cu isto to zahtijevati i od nje.jer da moja istina nije bila istina nikada mi sud ne bi dao ono sto mi pripada.ne znam zasto se dirala moje djece smatram da to nije prihvatljivo.ali ok..dragi citatelji moja sreca nije trajala dan-dva kako je Jasna rekla..Ja sam jos uvijek sretna,vesela i uzivam u svojoj sreci i sreci svoje djece…kaze stara poslovica ;ako si zlocest i ohol Bog ce te udariti gdje te najviše boli; zakljucak svega je da mene Bog jos nije udario a nju je udario gdje neopisivo boli preko vlastitog djeteta naravno duznost mi je napomenuti da mi je zao sta kroz sve mora proci njeno dijete…i ona se kao i ja oslonila na pomoć bozju ali iz vidljivog svrsetka ove nase price vidi se tko je imao sretan zavrsetak i na cijoj je strani bio Bog…..moja duša je cista i zdrava…i na kraju kako se ono kaze…ZA DOBRIM KONJEM SE PRAŠINA DIŽE….tebi Jasna savjet…pisi onako onako kako se predstavljas pravednom i iskrenom……svi se mi znamo koristiti mozgom…zdravi i veseli bili…

Write a comment