berlin

ZOVEM SE EVA

Posted on : 11-07-2012 | By : admin | In : Ina Mihanović

0

piše: Ina Mihanović
Zovem se Eva. Živim u raju.

Barem svi tako misle pa sam i samu sebe uvjerila u to.

Imam sestru. Nismo blizanke ali smo jako bliske, jednostavno ne možemo jedna bez druge.

Zove se Marija i protjerana je istočno od raja samo zato jer se usudila, ja se još uvijek ne usuđujem.

Gledam jabuke u našem rajskom vrtu , rastu, uspijevaju ali su namijenjene za prodaju.

Pravilo u našem raju je NE BERI JABUKE za vlastitu upotrebu, one su samo za grešnike i one koji pokleknu.

Oni to skupo plaćaju. Moj problem je sto ja uopće ne volim jabuke ali oduvijek volim zabranjeno voće.

I tu nešto nije u redu, priznajte. Lego kockice u mojoj su glavi očito krivo posložene. Ja ne razumijem ili mene ne razumiju, ne znam, al‘ nešto nije kako treba.

Nešto nije kako treba biti.

Nešto definitivno u ovom svijetu ne valja.

Spuštam se stubama u staroj zgradi u kojoj smo kao djevojčice , kasnije  tinejdžerke, stanovale sve dok jednoga dana nismo otišle svaka na svoju stranu, al‘ to je već priča za drugi dio romana.

Dakle, spuštam se jutros ja stubama i na prvom katu pred jednim vratima ugledam djevojčicu koja stoji i posramljeno me gleda svojim velikim smeđim očima. Stoji tu na mjestu na kom sam se jednom davno tukla s najzgodnijim dečkom u zgradi samo da bi zadobila prevlast u igri graničara. Na istom mjestu na kojem sam tek nešto prije toga hranila lutke nakon sto bi ih moja sestra umila i obukla a prijateljica Maja skuhala ručak od trave i kamenčića.

Gledam je i samo joj se lagano osmjehnem. Priznajem, nikada nisam znala pred dječicom glumiti nekog im ravna raznim izgovorenim djetinjarijama.

Gledam ja nju, ona gleda mene, šutimo.

Moja prošlost , moje djetinjstvo nerazumljivo bulji u ono sto sam napravila od sebe.

I ne shvaća. Moja prošlost zbunjeno gleda moju sadašnjost a moja sadašnjost kao da traži smjerokaz u očima moje prošlosti, jer tamo negdje je greška, tamo negdje je učinjen krivi korak a sad bih ga željela ispraviti.

Previše sam slušala razum izgubivši putem dušu , ona ne podnosi kad ju se vuče i mrcvari. Ona želi biti slobodna i jedini vodič kojeg podnosi je srce. Gledala sam tu djevojčicu i kao da sam joj pogledom htjela reci:

-Ne slušaj razum, samo nikad ne slušaj razum djevojčice.

Ona me i dalje gledala zbunjena, ja nju prestravljena nemogućnošću da utječem, da mijenjam. Zatim se okrenula i u trku pobjegla od mene. Moja prošlost mi je okrenula leđa a u zraku su ostale njene riječi, njen urlik kroz suze, NE POKUŠAVAJ MJENJATI MENE, GLUPAČO, IDI U SVOJ VRT I MJENJAJ SEBE…

Write a comment