berlin

SVE ĆE BITI DOBRO

Posted on : 21-03-2012 | By : admin | In : Mirela Bajlović Marasović: SKOK U HLADNU VODU

0

SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović

Prošla je prva godina, zatim se vukla i druga, a treća je nekako proletila. Sve je išlo svojim tokom.
Neke stvari, kao što je na primjer odnos ljudi prema njihovu radu u javnim ustanovama …lišen svake moralne odgovornosti …nedostatak humanosti i ljubaznosti,  su nam još uvijek bile neshvatljive …na sve se čovjek navikne …pa i na to da te onaj na šalteru doživljava kao smeće, bez obzira na to tko si ili što si…

Ima i onih drugih dragih „šalter-ljudi“…ali su rijetki…nego kao što rekoh, vrijeme nam je odjednom letjelo i nismo se ni okrenuli a već prođoše tri godine u Ogulinu, tri ljeta i tri zime.

Snašli smo se, počeli iz početka, krenuli od nule, gradili. Bilo je teško, često i bolno. Jedno je živjeti negdje, a drugo je pripadati tamo gdje živiš …a nama je ovo drugo padalo teško …nekako se i nismo baš uklapali …odrastali smo drugačije, usađivane su nam drugačije vrijednosti, živjeli smo u drugačijim uvjetima, lakšim, sređenijim i bezbrižnijim. Od nas troje je naš Alex još bio dijete, no Sana i ja smo morale na silu odrasti…

Tata je radio, a i mama tu i tamo, no to nije uvijek bilo dovoljno da bi bilo dosta za nas sve, mogli su nam pružiti najosnovnije.

Troje nas je, svi smo išli u školu, svima je trebala obuća i odjeća …tu i tamo i nekakvog džeparca. Nismo se nikad žalili …sami smo se pobrinuli za to… Nas dvije smo počele raditi, ljeti, sezonski, preko učeničkog servisa. Nismo puno zarađivale, dovoljno da se obučemo sve troje i da ostavimo i nešto sa strane za zimu. Ne treba srednjoškolcu puno novaca da bi bio bogat …olakšali smo mami i tati koliko smo mogli …barem se nisu morali brinuti oko toga hoćemo li imati jakne ili cipele…

Lijep je osjećaj raditi i zaraditi, pa makar i kičmao kao konj cijelo ljeto, dok se drugi kupaju i uživaju, nije nam teško padalo upoznavale smo različite ljude, stjecale nova iskustva i širile svoje vidike, a najdivnija je bila spoznaja da konačno sam …uvijek su tu bili mama i tata …odlučuješ o sebi …i da ti nitko više nikad ne može ništa nametnuti …jer skupo nas je koštala ta sloboda…

Dođe i vrijeme maturalnog putovanja, pola platili mama i tata, a pola ja …i baka dala 50 maraka, moja Sana 30 …da se nađe…

I nisu novci bili problem nego ruta putovanja:

Beč-Prag-Budimpešta!

O muke moje, danima nisam spavala, izluđivala sam svoje …jer nisam znala kako ću ja preko granice …što je sa zabranom …ništa nismo dobili napismeno.

Hoće li me vratiti sa graničnog prijelaza.
Opet se vraća film, onaj sivi, hladni strah …tek su prošle tri i pol godine, još su pre svježi mirisi, boje i slike doživljenog …još srce kuca kao ludo …i jedno popodne, nakon škole sjedosmo u auto i krenusmo vidjeti što je s tom zabranom.

Tata me je odvezao do slovenske granice, tamo …nakon što smo prošli hrvatski dio graničnog prijelaza, dođosmo do slovenskog …parkirasmo i uputismo se ka graničnom policajcu…

Ne volim policiju …a u biti je to smiješno jer kao kad vidimo policajca onda bi se trebali osjećati sigurnima …objasni mu tata o čemu se radi i dade mu moju i svoju putovnicu…

Zamolio ga je bi li provjerio imam li ja zabranu ulaska u EU …i provjeri on to …i kaže da tata ne može ni pod razno narednih sedam godina u EU, dok ja bez problema mogu …nemaju nikakvu zabilješku po pitanju mene, Sane i Alexa …i da ja slobodno mogu na ekskurziju i da se ekskurzijske grupe svakako ne pregledavaju kao i ostali autobusi …zahvalna ja do neba! Što tati, što tom ljubaznom policajcu …i dalje ne volim policiju …ali nemir nije potpuno nestao…

I kao da je jučer bilo …sastao se 3.b kod škole, ispred Mikija …lokalni disko i omiljeno mjesto svih gimnazijalaca za pušenje tijekom velikog odmora …sjeo u bus.

-Mili moji, jeste li svi na broju?! Samo mi fali da se u Ogulinu pogubite! …prebroji nas naš dragi razrednik Simo i poče avantura godine!

Raspoloženi, veseli, bezbrižni i mladi puni iščekivanja prođosmo Zagreb i stigosmo uskoro do slovenske granice. Razrednik pokupi naše putovnice, priloži ih uz popis učenika …uze i moju …zadnju putovnicu …ugura ju u sredinu …i namignu veselo…

Uđoše dva policajca kontrole radi…uzeše popis, putovnice…mene obuzima panika …izazvana s ničim, u želudcu mi tona olova. Kao da  se nadvio tamni oblak na moje do tad veselo raspoloženje …uspoređuju policajci lica i putovnice …odjednom stadoše, izađoše van.

Meni srce lupa …hoće iskočiti …ali nisam sama …tu je razrednik, ulijeva sigurnost, djeluje kao melem, smirujuće …kao da sluti moju unutarnju agoniju…šapće:

-Sve će biti dobro! …ne znam što se događa …prozivaju mi ime …ja blijeda, nagluha, tupa…

Ustanem, koljena mi se tresu, klecaju, ruke mi se znoje …krenem …ali stojim na mjestu …oni se već okrenuli …prozivaju drugo ime …ja i dalje stojim …ne znam …skamenila se …završavaju kontrolu …ja još nisam sjela, ni primijetila nisam da smo već krenuli …da smo …sam prošla …prošli …opet čujem razrednika …sve je u redu, kaže …smiješi se, toplo, veselo, pun razumijevanja…

Stigosmo konačno i u Beč …zatim i u Prag …pive i Kafke u izobilju …zabave nije manjkalo.

Zatim i Budimpešta …i prođe predivnih tjedan dana, izleta i izlazaka, napisah se razglednica …šaljem u Njemačku, šaljem u Hrvatsku …i opet granični prijelaz …ovaj put mađarsk i…i kad uđosmo u Hrvatsku osjetih nalet nevjerojatnog olakšanja …po prvi put doživjeh  dolazak u Hrvatsku kao dolazak kuć i…dolazak na sigurn o…i koliko god sam u Njemačkoj bila kod kuće …nikad nisam bila tamo kod kuće kao što sam to ovdje …ovdje mi nije mogao nitko ništa …i nikad nisam vjerovala da ću to pomisliti pa i priznati …ali unatoč svemu mi je ovdje bilo …je …mjesto …i nije bitno u kojem sam gradu …u Hrvatskoj sam …i unatoč svim sranjima kojih ovdje ima u izobilju, lijepo je biti ovdje.

Ovdje me ne trpe, ovdje nemam rok do kad je određen moj boravak …ovdje jednostavno pripadam …ali isto tako znam da ovdje nikad neću pripadati onako kao što će to jednog dana moja Maša …mi koji smo bili malo amo, malo tamo …ovdje i ondje …svuda …nama duša ne miruje …stalno čeznemo za mjestima u kojima nismo …a nekad smo bili …i nikad mi prikladniji Tin Ujević nije bio nego u ovom trenu:

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sâma
ni dima bôla u maglama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Write a comment