berlin

I …KAKO SE ZOVE UNUKA

Posted on : 17-06-2019 | By : Sonja | In : Sonjine priče

5

ISELJENIČKE PRIČE  …objavljeno 16.03.2012

piše: Sonja Breljak
Berlin
/ Otkako se svakodnevno bavim tražiteljima azila u jednoj njemačkoj službi za zdravstvo i socijalu, manje mi ostane vremena za upoznavati, promatrati samo …kako mi to volimo reći …“naše ljude“. Siromašni i progonjeni sloj čovječanstva koji hrli u Europu, u potrazi za boljim životom, većinom je uskih potreba i promatranja, a eto ipak proširi moje vidike. S malima se bolje vidi. Tako i ja …što dalje, to više upoznajem i spoznajem ljude i samu sebe. Pa me zanima sve više i tuđa kultura, više volim grad, i u njemu se bolje osjećam.
I Sonja  je li i tebi dodijala Njemačka …pita neki dan kolega iz Irana.
Nije ...odgovaram ozbiljno. A on se čudi.

Pa velim …eto, tako …kao pravdajući se …i pojašnjavam u par riječi, taj naš  rat,  porijeklo, jednu nacionalnost a dvije države i dva državljanstva. Nekako …nikako spoznati gdje stvarno cijela ..baš cijela …pripadam. Misli me na puno mjesta vode.

U ovom trenutku, najmirnija tu gdje jesam, u svom malom domu, s obitelji, istoj ulici koja odiše poznatim iskustvima prikupljenim u posljednjih 18 godina, sve ostalo se raspalo, nešto ostalo a nešto opet rasulo svijetom. Pa mi stalno u potrazi.
Prije dva tjedna odazovem se na …već prije godinu dana prijavljeno i odobreno …sudjelovanje u takozvanom Probnom danu na novom, budućem aerodromu Berlin Brandenburg. Jedna sam od 400 osoba s kojima zajedno iskušavam sigurnosni sustav nove zračne luke prije njena otvaranja planiranog za 03. lipnja. (Samo koje  godine? -dodala autorica 2014, po ponovljenoj objavi teksta.

Gužva …razne grupa s raznim zaduženjima. Ne poznajem nikoga. Prijavih se u želji vidjeti, uslikati, s ljudima sudjelovati, razgovarati. Ukratko …doživljaj kojeg će se sudionici sjećati i spominjati možda i svojoj djeci i unucima kako su i prije otvaranja, među prvima zakoračili  na zrakoplovnu pistu berlinskog aerodroma. Pa i fotografije o tome svjedoče.

Grupa u kojoj sam upravo prolazi sigurnosni sustav po treći puta. Simuliramo let za Frankfurt i Bruessel …kad, u susret nam stiže poveća grupa službenih osoba s bijelim zaštitinim kacigama, kakve nose organizatori i predstavnici zračne luke. –Hallo Frau Breljak! …uzviknu u prolazu  jedan od gospode te podiže ruku u znak pozdrava. Cijela naša grupa se okrenu za glasom. Ja iznenađeno odgovorih s „Hallo!“ i podigoh ruku a da ne stigoh vidjeti o kome je riječ.
Uglavnom …ovaj sitan detalj uljepša mi dan otkrivajući kako i koliko  svojim osjećam Berlin i pripadam mu. Takvi susreti i doživljaji traže se i dođu. Ne dogode se sjedeći doma.

I naše ljude pronaći i sresti, za protegnuti je noge do kojeg od naših društava u dane kad što organiziraju, do Hrvatske katoličke misije u vrijeme kad su mise ili kakav drugi događaj, Veleposlanstva u vrijeme kakve proslave ili u potrebi srediti kakve dokumente, kojeg od stotinjak restorana u rukama Hrvata ili pak trgovine hrvatskim proizvodima u potrazi za kojim, specifičnim proizvodom.

Vlasnici ovog posljednjeg …Dalmatina –trgovine hrvatskim proizvodima …i naši su cijenjeni i vjerni sponzori pa nerijetko navratim na njihovu adresu u Dominicusstrasse. Tu počesto, za stolom u kutu trgovine, zateknem naše ljude. Nekad su u žustrom razgovoru, diskusiji, listanju dnevnih novina, kakvom radnom dogovoru, za doručkom ili kratkom pauzom jer u blizini rade ili pak u nabavci u koju ih poslaše supruge.
Simpatična vlasnica Dalmatina, Ruža Konta ima dragocjen smisao za humor i strpljivost  prema susretima  “treće vrste” koji se odvijaju u trgovini. –E, šta ćeš, ljudima triba druženja, razgovara, pa eto, neka ih …veli nam Ruža koja i koju poznaje priličan broj Hrvata. -Eto vidite …veli … gospodin koji će sad ući, neki dan je dobio unuku. Ajd pitajte ga kako se unuka zove!
I stvarno …u Dalmatino ulazi gospodin Stipe. -Dobar dan i Bog ljudi …obično pozdravi naš svit. Od stola u kutu stižu odgovori  …poznaje se dobro između sebe ta prva generacija naših Hrvata. I Stipe kao i Jozo koji od stola u kutu na pozdrav odgovara, s 40 je godina iza provedenih u Njemačkoj.
Pa …čestitamo unuku! …kažemo zapodijevajući razgovor.

E tu Stipe …onako kako bi sav naš svit tako izazvan i napravio … zovnu turu kave i kokte, pa mi iskoristismo priliku za savjetovano pitanje:– I …kako se zove unuka?

Tišina. Čekamo. Stipe se uzvrpoljio:- E kud baš s tim pitanjem navaljujete! Čekaj …pa prevrće džep, najprije onaj s lijeva …pa s desna. Vadi neke potvrde i papire pa zdušno prebire po njima …
Čekaj, ma neko je cviće u pitanju …promrsi …pa se opet dade u potragu. Za stolom smijeh jer društvo priču već dobro pozna.

Eto ga …veli Stipe s olakšanjem i baci na stol pred nas na četvero presavijenu i na sigurno ostavljenu cedulju. A na njoj netko ispisao čitko: – 4155 grama i 55 cm – Calista-Faey Zira Melody …isčitasmo. Zadnja dva imena Stipe precrtao naknadno pa kad tko upita, on pročita prva dva …veli …dosta i dva!

Ma dajte …pa nećete valjda pisati o tome! E, hoćemo Stipe jer to nije tek tvoja priča i sudbina, već i naša. Koliko je samo takvih predivnih unučica modernih imena koje didovi i bake jedva sriču!
E, da, i dajemo Stipi za pravo …tko bi to zapamtio, neka cedulje. S nje u Stipin džep i život …kao i u moj …naš, posljednjih godina …hoćeš nećeš, uplovili novi svjetovi. Uzmi …primi i idi dalje.

U susretu u Dalmatinu, među našim ljudima, sve ispričano, nekako nostalgično i toplo zvuči. I Stipe tu više nije sam sa svojom sudbinom i mislima. Sad nekako lakše podijeliti i cedulju izvaditi kad tko uspita: –I …kako se ono zove unuka?

Comments (5)

Sonja,lijepa je to iseljenička priča,kaj bi to pital.Sa opširnom pozadinom događaja.Gledajući i po komentarima,za pomislit je,da će mnogi u njoj i sami sebe pronaći.

Divna priča o životu u iseljeništvu a i vrijedno svjedočanstvo. Napisana 2012. A još uvijek živopisna i zanimljiva.

Eh, da! I naše bake i djedovi se često nisu mogli sjetiti imena svojih unučadi, ali u pitanju su bili posve drugi razlozi. Naime, moja baka, čuvajući nas, njezinu unučad, često se nije mogla sjetiti imena onoga ko joj je u tom času bio potreban:- Marice, Kato, Ana, Ivo, Jozo, ’naj, Božemprosti, ko će vas svi trinajst ubardat!

U svom dugogodišnjem radu s djecom imala sam priliku sretati se s najraličitijim imenima. Jedno vrijeme bila je moda dati djetetu što neobičnije, da ne kažem što „luđe“ ime. Hvala Bogu, opet su nam se vratila ova naša prelijepa hrvatska.
Gospodine Ivo, i ja se mogu pohvaliti! Moji unučići su Dominik, Ana i Ivan. Lijepo, zar ne!?

Vidi Sonja, ili bolje rećeno pročitaj. Domagoj rođen prije 44 godine, kćerka Zrinka rođena pred 41 godinu, Tihomir sin rođen prije 31 godinu,; a sada unuči Luka rođen prije 16 godina i Mateo unuk rođen prije 4 godine i svi se pišu „po“ Hrvatski. Matheo je službenik napisao po Njemački, ali je Zrinka uzela papir i tražila ispavku, osobno, i kod kod šefa, nakon rasprave je ipak ostalo po njenu, na Hrvatskom

Write a comment