berlin

LUK

Posted on : 06-04-2013 | By : admin | In : Na putu ...Marijo Glavaš

4

IZ NAŠE ARHIVE

Marijo Glavaš ….0bjavljeno prvi puta 21. 11. 2011.

U desnoj je ruci držala dugački kuhinjski nož što su ga nedavno zajedno kupili na otvaranju golemog prodajnog centra na rubu grada, svjetina je izlazila s vrećama punima odjeće, a oni su nosili nož

-Možda mi ipak ne bi tribali imat dicu – izgovorio je i ne pogledavši prema njoj koja je pogrbljenih leđa stajala pored sudopera u položaju za koji bi se prije reklo da nešto šije nego da radi s hranom. Marta se trgnuvši okrenula, obraza prekrivenih svježim, krupnim suzama i dugačkim stazama onih koje su joj već otišle niz kožu i koje su sada sušeći se polagano nestajale. U desnoj je ruci držala dugački kuhinjski nož što su ga nedavno zajedno kupili na otvaranju golemog prodajnog centra na rubu grada, svjetina je izlazila s vrećama punima odjeće, a oni su nosili nož, ovaj što joj je u ruci, oštriji od sjaja kojim se presijavao. U lijevoj ruci s tri je prsta pridržavala preostali komad luka kojeg je prestala usitnjavati kad je čula što Drago govori.

-Šta si reka?!

-Kažem, možda mi ipak ne bi…

-Čula san dobro i prvi put, ne tribaš ponavljat, samo, … samo… molin?!

-Pa šta ja znan– Drago spusti žlicu u tanjur u kojem je preostalo još nekoliko kapi juhe i dva komadića tjestenine pa sjedeći nastavi- ono, razmišlja sam o tome, palo mi je na pamet jučer kad sam iša priko rive, ono, šta ja znan, nije to baš tako jednostavno, dica su to, ljudi, ima tu posla oko njih kol’ko oš, …

Marta stoji na istome mjestu i neprimjetno pojačava stisak šake desne ruke. Lijevu je pustila da joj padne niz tijelo, do kraja, toliko da joj je prerezani luk dodirivao nabore zaboravljene, izbljedjele haljine iz nekog dalekog ljeta, a koju je obukla samo da je Drago primjeti i komentira.

-Kužiš, gledam jučer nekog lika s dvoje male dice, sine mili nije moga u miru ni kavu popit, dok je on uvatija ono jedno šta je išlo prić priko zida prema moru, dotle se drugo popelo na klupu i počelo skakat tako da su svi samo čekali kad će otrest i opizdit glavon o naslon ili doli o tehnobeton. I ono, kužiš, gledan tog jadnog lika i mislin se, pa sine mili njemu je tako i doma, nije njemu samo po rivi tako, on njih i doma mora lovit okolo, di god da je s njima, njih je dvoje i čine šta ih je volja, brige se dicu, a lik, vidiš mu na faci da je lud, ono, čovik je iscrpljen, vidiš da ne zna di bi prije, na silu se smije, od muke!

Svake nedjelje Marta kuha nešto novo, što još nisu probali, neko jelo po receptu iz stare, žute kuharice tiskane u bivšoj državi, a koju joj je dala majka kad se odselila živjeti s Dragom. Stan je bio malen, a opet dovoljno prostran da u nj stanu oboje i da nedjeljom čitav zamiriše nekim novim mirisom, prvi put upotrijebljenim začinom. Otkad mu se Marta pridružila, Dragi je stanarina postala manja briga …uz njegovu plaću radnika s trake Dalmacijavina i njeno mjesečno primanje krojačice Uzora, pokrivali su sve svoje obaveze, račune plaćali na vrijeme, tu i tamo se počastili nekom skupljom čokoladom, odlaskom u kino ili, kad su računi bili manji, u piceriju. No otkako je Drago ostao bez posla, tek tu i tamo nešto odradi na crno za prijatelja koji ima građevinsku firmu, a Marta mjesecima nije primila plaću stanarinu i životne troškove pokrivaju im umirovljeni roditelji i Dragin djed koji se iz Njemačke nikome ne javlja, osim što svom prvom unuku redovito svaki mjesec poštom pošalje kad sto, kad sto pedeset eura. Bez obzira na teško financijsko stanje tradiciju nedjeljnih kuhanja ipak nisu zanemarili. Marta je listala debelu kuharicu, prevrtala masne listove pune slasnih riječi i slika skupog mesa i ribe sve dok ne bi pronašla recept koji je pristajao uz njihov budžet. Npr. bistra juha od rajčica i španjolski omlet od jaja i luka.

– Šta ti misliš?

– A šta ja imam mislit, ti si svoje očito reka. Kakva ti je bila juha? Dovoljno bistra?

– Daj, ozbiljno te pitam.

Marta podigne ruku s nožem do vrata pa spusti glavu i obriše suze o zapešće.

-Pa ja mislin da pričaš gluposti i da i sam znaš da ih pričaš i mislin da u stvari ti to šta govoriš ne misliš. I mislin da nije pošteno šta si sam o tome mislija, a nisi tija sa mnom pričat. Omlet će bit gotov za sekund.

-A daj, ej, okreni se, pusti sad jaja i kapulu, ozbiljno pričamo …Drago ustane i krene prema Marti, ali se kad se ona ponovno okrenula s nožem u ruci zaustavi na pola puta

-kako moš govorit da nisan tija s tobom pričat kad pričamo, evo baš o tome pričamo. Ono, ja sam samo razmišlja malo jučer priko grada kako smo u stvarno zajebanoj situaciji, ti ne primaš plaću, ja sam bez posla, did mi može sutra umrit, a ni naši starci nisu baš u cvitu mladosti i šta onda? Di bi? Kako bi s ditetom na ulicu, kužiš? Nemamo para. Mi nemamo para za dite, jedva za sebe imamo. Samo mi je to palo na pamet. Ništa drugo.

-I šta ti onda predlažeš? Šta bi po tebi bilo pametno?

-Pa šta ja znam, ono, možda bi bilo dobro da pripazimo malo više, da se ne zalićemo samo tako. Možda bi tribali još malo o svemu razmislit, a? I popričat. Šta ti misliš?

-A šta da mislin?

-A ono, kužiš, možda bi bilo dobro da opet počneš uzimat tablete.

-A za to imamo para, je li?

-Pa moš li ih uzet na recept?

-Ne mogu.

-Dobro, mogu ja onda stavit kondom.

-A za to imamo para, je li?

-…

-A?

-Ma šta ja znam…

Drago se spuštena pogleda vrati za stol i sjedne, privuče tanjur k sebi i žlicom pokupi preostale komade tjestenine. Marta se bez riječi okrene i nastavi sjeći luk. Krupne suze poteku joj niz lice.

 

 

Comments (4)

Čestitam vam Marijo

I, vjerojem da će mnogi u ovako kratkim jednostavnim.. ali razumljivim i jasnim vašim djelima..
pronaći često i sami sebe u njima.

Ovakve kratke životne priče su dio naše svakodnevice. Lijepo ispričana, životna, stvarna! Čestitam!

nekad se bolje prepustiti,bez previše planiranja…:))život bolje ispadne

Eto, to je još jedna od onih životnih priča kod kojih ostajemo bez riječi.

Bravo Mario, sviđa mi se stil, jednostavan je i spontan.

Kad sam pročitala priču osjećala sam se kao netko tko je upravo odigrao tešku partiju šaha i teškom mukom morao pristati na pat.

Write a comment