berlin

ROKERSKI BOLNIČKI DNEVNIK 2

Posted on : 29-10-2011 | By : admin | In : Rokerski dnevnik

3

Piše: Miroslav Bičanić-Toza
Nedjelja.

Neuobičajeno lijepo vrijeme za ovo doba godine izmamilo je mnoštvo bolesnika i njihovih bližnjih na bolničko dvorište.

Kad bih bio onaj s kravatom koji navečer čita dnevnik, ja bi‘ to tako…..

Umorilo me to bazanje po korzoima i šetnicama uz rijeku ukrašenu drvoredima, po kojima majke naganjuju tek prohodalo potomstvo, starčići u grupicama bistre samo njima znane teme …parovi zavodljivo guguću tobože bježeći od oka kamere….

Pa  sam se i ja dovuk’o da im pravim društvo. Bolesnicima , htio sam reći.

Nije me čak izmamila ni duhanska ovisnost. Tog sam se sranja riješio, ni sam ne znam kako. Jednostavno, pušim tri cigarete tjedno.

A  mislim da ne zna ni sam Drago Plečko. Ni njemu slični. Ni njima svima nadređeni.

Grijem se na suncu. Bablje ljeto.

Uniformiran u pidžamu, nekakvu frotirnu mantilčinu kojoj sam zavrnuo rukave ( to sam posudio jer ne planiram duže boravke ovdje, pokojni vlasnik bio je za glavu viši od mene) …k’o ratni zapovjednik vojske koja će kad tad položiti oružje i biti zamijenjena novim, još bolesnijim ratnicima…

Tek …frotirac sam za razliku od vrlih nam vojskovođa, obukao, nisam ga onako kao nemarno zagrnuo.

Ne izdvajam se od suboraca, ni likom ni djelom. Ustali smo ne bismo li se obranili. Od bolesti, od ludosti, od života koji nas svaki dan nečim novim zabavi. Ili baš i ne zabavi, nije nužno.

Dva sam puta bio blizu toga da me ne bude. Ona ćelava spodoba u crnom  s kojom je neki vitez u nekom crno bijelom filmu nekog Ingmara igrao šah na obali nekog jebeno hladnog mora se samo zlobno nasmijala.

Jedino što je rekla: treća sreća. I na neko vrijeme me pustila da mislim kako sam ju zajeb’o …moš mislit…

Al nisam odšutio. Rek’o sam joj da sam joj dao dva pokušaja fore…

I naravno, nataknuo sam sunčane cvikere.

Nešto zbog sunca, nešto da ne vide u šta buljim i kud zvjeram.

Zadnji sam urlik bolničke mode.

U krugu bolnice pušenje nije dozvoljeno.

Čikova na sve strane. Pušača u dovoljnim količinama po klupama.

Posjeta isto tako.

Smjestio sam se tako da budem blizu ulaza. U sjetnom mi oku  odsjaj sunca koje u niskom letu baca zrake na parkirane automobile. I lišće u svim nijansama žute i okera. A svako malo me prepadne kesten koji, kao po nekom podlom planu, padne meni skoro na glavu…

Ljudi dolaze i odlaze.

Lik u odori nalik mojoj posuđuje novine na kiosku. Kad nije u bolnici, viđam ga da vozi novog mercedesa. Jebiga. Tko štedi taj i ima. Tko štedi taj i vrijedi. Nema bacanja novaca.

I ode prema zgradi psihijatrije. Garant nije nekom nešta platio pa se pravi lud. A tu još i dobije potvrdu. I niko mu ništa ne može.

Ispijaju se kavice s automata u holu bolnice. Pričaju se priče o nalazima, pregledima.

O tome kad bi mogli kući.

Pa se priča o tome šta ima vani. Pošto su drva. I plin.

I o izborima. Moj je izbor da se maknem čim počnu priče o izborima, koje, iako nagluh, čujem. A ne želim slušati.

Idem po novu kavu.

Neka žena vuče klince …dernjaju se …žele nazad, svidjelo im se trčati bolničkim hodnikom i klizati se…

Jedan se izvukao sa zaušnicom …drugi je dobio po guzici i dernja se da se čuje do neba…

Ona im obećava batine kod kuće …one prave, ne kao ovo…

I ne, mama uopće ne izgleda loše …samo su joj djeca malo lošije odgojena …razmažena …ili ja nisam shvatio moderne metode odgoja …ko bi vrag znao…

Sjedam na novu klupu. Stara pozicija je osvojena.

Stiglo novo društvo. Nisu s ovih prostora.

Odaju ih tetovaže i skroz svijetla put.

Ti ne vide sunca ni mjeseca.

Il‘ su stranci zaostali s godišnjeg, il‘ su gastići.

Trećeg nema.

Došli bolne pohoditi. Kako je i red.

 

Na drugoj klupi,  komšiluk bučan. Furnjaju jednu za drugom. Ekipa iz druge zgrade, kako mi se čini. Odjel ovisnosti.

Zajebavaju se. Onako iz daleka mjerkaju cure koje prolaze. I ne samo cure. Sve što je žensko. Jedan je zidar, kaže.

Smiju se doktorima. Jer doktori pojma nemaju. Šta oni znaju šta je pivo i rakija. Veli jedan da kad god ga puste kući, odmah se prvi dan oždere. Ko krme, kaže.

Kupili su neki erotski časopis. Pojma  nemam kako se zove.

Zadnji koji sam imao u rukama bio je Eva i Adam.

Prije potopa.

Gledaju gole tete. Komentiraju.

Veli jedan: joj što bi ja to jebo!

Zvuči mi poznato…….

Jedan priča o doživljajima s ranijih odvikavanja. Kako su morali raditi jutarnju gimnastiku. Pa jedan zajebe. Pa moraju ponovo. Pa onda svi na njega galame.

Kroz vidno polje mi prođu dvije, onako solidne, s latinoameričkim guzicama, njišu bokove.

Crnke. Jedna dimi u hodu, druga s mobitelom na uhu prima instrukcije o daljem kretanju kroz bolnički krug.

Jedna ima mrežaste čarape.

Ne, ne podsjeća me niti na jedno žensko zanimanje.

Ni najmanje.

Nisam tu zbog toga.

Zbog zdravlja sam došao.

I njemu trčim u susret.

Šepesajući.

Prošetam. Padne mi na pamet da je nekada plavi prometni znak s bijelim slovom H označavao zonu blizine bolnice, a bio i pojačan pisanim upozorenjem da se bude tiho.

Jer bolesnicima treba mir.

Od takve se metode liječenja mirom očito odustalo.

Ili se jednostavno ustuklo pred najezdom novih generacija barbara.

Jer ovom bolničkom dvorištu nedostajao je jedino kakav ringišpil, jaki razglas, i janjci na ražnju.

Mirisa ćevapa bilo je puno dvorište, pečenjarnica je furila punom parom, sve se dim izvijao i provlačio kroz žuto lišće kestena.

Ekipe spremne za nakrivit šešir i udarit kakvo kolce kolko ti bog ‚oće.

I ju …iju-ju!

Iz mase lica izroni jedno poznato. I nasmijano. Žensko.

Rekli bi po narodski : u mene žena.

Prinosi mobitel . Bira broj. Evo ga …zvoni …traži da se izjasnim o lokaciji …tu tu tu tu tu tu tu…

Veselo joj mašem i odlazim u neku sasvim drugu priču.

U priču koju ne znam napisati.

Koju ne bih smio zapisati.

Ona ne voli biti u pričama.

Pročitaj: ROKERSKI BOLNIČKI DNEVNIK 1

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Comments (3)

Miroslave pa vi ste stvarno nešto posebno
ili su oni zaostali.

da Pero,
Miro S. Zlikovski………

Tozo Genijalac si!

Write a comment