berlin

MIRIS

Posted on : 10-10-2011 | By : admin | In : Veronika Vere

2

Veronika Vere
Odnijeli me vjetrovi
negdje daleko,
u neku drugu zemlju,
u neki novi kraj.
Uvečer kasno,
gled’o sam dugo
u nebo, zvijezde,
maštajuć‘ kako
oblacima plovim
nazad u zavičaj.

Stazom sam
seoskom trčao
uvečer kasno,
dok su se dječaci
vraćali s paše
a momci, fakini,
stajali na kraj sela,
pjevali, smijali se,
i zadirkivali snaše.

Na stolu nisu bila
neka bogatstva,
tek komadić kruha,
suha slanina,
i sir kravlji,
što ga je jutrom
majka napravila,
a mjerit‘ se ne mogu
s okusom njihovim
ni najveća carstva.

I onaj zalogaj kruha
što na njemu je
namazana mast
slasno je klizila
niz gladno grlo.
O‘ kako nam je
išla u slast,
kako je sve
ukusno bilo.

I sad, dok obilje
svega imam
sve češće
uhvatim sebe
kako budan snivam.

Sanjam kućicu
s podom od blata
i majku staru,
koja onako,
odmah s vrata.
nosi mi vrući kruh.

Dok  nosnice
željno  dršću
na miris zamamni,
i ovdje daleko,
miris taj povijesni
na lice  osmijeh izmami!

 

Comments (2)

Tako je Josipe, sada ima svega više, a zapravo je sve to naizgled. Onoš to čovjeku najviše treba zapravo nedostaje – to je ono unutarnje zadovoljstvo i mir. Naše bake su tako lijepo znale živjeti, imale su svoje radne zadatke, svoj život, kakav je mukotrpan, ali sadržajan i sretan, i bile su posvećene obitelji i djeci. Današnji svijet je nažalost prisiljen trčati za novcem jer se oko njega sve vrti, i u toj trci sve teže im je pronaći mir koji su negdje zagubili trčeći.

Lijep pozdrav Veronika
lijepo je da ste sa nama

I bili smo svi zadovoljniji
nego sada.trebali bi se više puta upitati
ne živimo li malo pretjerano
naspram nekada.

U stvari sve imamo više
od naših baka..
ali izgleda mi premalo zadovoljstva.

Nije li to kazna od Boga

Write a comment