berlin

ROBIN DRAGANIĆ -PORTRET

Posted on : 17-09-2011 | By : Sonja | In : 05 KULTURA

1

JAZZ REKORDER  HRVATSKIH KORJENA  SVIRA  U B-FLAT KLUBU
Iz naše arhive
/objavljeno 16.09.2010.

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlinski specijalizirani jazz časopisi  prije koju su godinu ustvrdili i zabilježili kako je Robin Draganić, basist hrvatskih korijena, svojevrsni rekorder kojega bi se moglo unijeti i u Guinisovu knjigu rekorda. Naime, u dvije godine nastupio je ni manje ni više nego 350 puta.
Jednom od takvih nastupa Robina Draganića, nazočili smo u berlinskom  kultnom  jazz klubu  „b-flat“ koji se nalazi u ulici Rosentaler u centru grada. Upravo je to bila večer jazza, takozvana „Jam Session“ tijekom koje  zajedno sviraju i improviziraju jazz glazbenici s raznih strana svijeta.  Prigodu smo iskoristili za upoznati se s basistom hrvatskih korijena te čuti kojim  pravcima ga je vodio njegov neobičan, životni, iseljenički, glazbeni put o kojemu Hrvati u Berlinu i šire u Njemačkoj znaju vrlo malo. On sam sebe rado a i Nijemci ga isto tako, predstavljaju kao iznimno uspješnog  jazz glazbenika hrvatskih korijena.
– Oprostite što ne govorim dobro hrvatski jezik. Imao sam šest godina kada smo iz Hrvatske otišli u Kanadu. Otišli smo 1969. godine.  Rođen sam u Zagrebu. Moje ime je u stvari Srđan. Otac mi ga je nadjenuo prema brdu iznad Dubrovnika. Poslije sam dobio nadimak Peđa. Ali u Kanadi mi je  svojevremeno otac rekao: -To je ovdje za izgovor teško ime. Ti voliš Robin Huda koji je prema legendi, otimao  od bogatih i davao siromašnima,  pa neka ti to bude nadimak! Tako  je to postalo moje drugo ima. U Kanadi bi to rekli „Robin Draganik“.
Moja mama je učiteljica engleskog jezika. Ne znam puno o njenom  porijeklu. Otac je iz Splita. Otac je bio kemijski inžinjer u velikoj tvornici poliestera u Kanadi. Nas djece je bilo troje. Brat Žarko je  danas u Kaliforniji i radi vrlo uspješno s kompjuterima a sestra Nina je u Torontu i radi za veliki operatorski konzorcij. Vrlo smo se, moram to  reći, veselili da je nedavno jedan kompozitor postao predsjednik Hrvatske. To je tako rijetko. Čini mi se to ima još samo u Brazilu, gdje je ministar kulture glazbenik, rekao nam je Robin Draganić, prije početka  večernje „svirke“ u jazz klubu „b-flat“. – Ja sam do  svoje dvadeset i treće godine bio u Kanadi. Mislio sam biti  učitelj ili  pisac, jako sam volio   engleski jezik kao i moja mama. Onda sam otišao  u Kinu i tamo bio učitelj, predavao engleski jezik. Tamo sam, možda to zvuči čudno, postao glazbenik.. Kupio sam bas i postao glazbenik. U Kini se nešto oslobodilo u meni.Opčinila me kineska grupna dinamika.

-Došao sam u Berlin malo  prije pada zida, 1989. godine. Radio sam u prvo vrijeme kao kuhar i  kao učitelj. A  počeo sam  i svirati, studirati. Radio sam teško, relativno kasno sam počeo s glazbom. Svirao sam već i u Kanadi. Ali u  Berlinu je to postalo  intenzivno. Počeo sam organizirati ovakve “Jam Session” kad  razni glazbenici iz svijeta, stari i mladi, muškarci i žene, crni, žuti i bijeli,  sviraju zajedno, improviziraju. Kad to skladno uspjje, to je najbolji osjećaj. Ja sam tu specijalist u toj glazbenoj i socijalnoj  improvizaciji, uspijevam animirati i publiku i glazbenike.  Ovu je glazbu  nemoguće svirati ako imaš sram, suzdržanost.Moraš se osloboditi i nemati straha.  I onda glazba dođe. To je nešto vrlo osjećajno. Taj osjećaj ja imam. Otkud mi to, ne znam. Da li je to zato što sam Hrvat, ili što sam bio u Kini, tko će to znati. Danas  ljudi govore i žive s više  domovina, više kultura, više jezika. To se prikupi, to onda čini senzibilitet. Ja recimo govorim šest jezika. Jezik je jedna vrsta  glazbe.  Hrvatski jezik je meni kao glazba,meni zvuči poput roka, ima nešto ravno i jako. Ja sam prvo volio rok, obožavao ga, rekao je Draganić prije nego li je stupio pred publiku, do posljednjeg mjesta za stajanje, ispunjenoga jazz kluba „b-flat“ u Berlinu.

-Ovdje nastupam svake srijede. Večeras su ovdje  Jala Balin, izvrsna  jazz pjevačica iz New Yorka  i Ofen Lansberg,  gitarist iz Tel Aviva te Nijemac,  Uli Jensen, bubnjar. Oni su tako mladi i tako dobri.To danas ide jako brzo. Inače,  putujem puno s mojom „bandom”, tako ja zovem moj band. To je kvartet, zove se Lyambiko. Putujemo često po Europi, Americi, Njemačkoj. Kad je to ljudima blisko, otvaraju se vrata. Imam dva sina, koji, na moju žalost,  još nisu naučili hrvatski jezik nego govore  engleski. Sinovi imaju 6  i 16 godina. Zovu se Rafael i Jasper.  Posljednji puta  sam bio u Hrvatskoj  prije četiri-pet godina . Svirao sam tada u Dubrovniku. Bilo je tako divno, skoro se ne usudim ponovo otići jer onda samo želim ostati tamo, rekao nam je Robin Draganić ustvrdivši da je ovo prvi puta od kako 11 godina nastupa u ovom klubu,  da je do njega došao netko od Hrvata.

– Želim postati pravi, još bolji glazbenik, uvijek se može još malo bolje. Želim pisati, komponirati. Snimao sam već nešto. Improvizacija uživo je lijepa stvar ali lijepo je i kad se nešto unaprijed planira, napiše, komponira, svira,  snimi.  Ja sam ovdje svake srijede, ovdje se uživa u jazzu, to je takozvano “Robins  Nest”. Radujem se jako da ste tu, zaključio je Robin Draganić, obećavši, oduševljen našim susretom i razgovorom, jedne prigode posjetiti i naš hrvatski crkveni zbor u crkvi svetog Bonifacija nedaleko koje, stanuje.

Comments (1)

Svaka čast gospodine mladi.. vi ste primjer domicilu ..kako i na koji način.. se voli domovina Hrvatska.. osm doma i vani.

Write a comment