berlin

ZVIJEZDA ISHODALA IZ SVJETLOSTI

Posted on : 30-07-2019 | By : admin | In : 09 PRIČE, Darijine priče

3

Iz naše arive/ objavljeno 30.07.2011.

piše: Darija Mataić Agičić

U očima mutnim od ojesenjelih pogleda  koji stižu, zaključani u misao ostaju otoci.
Odlasci i dolasci nisu se razumjeli.
Riječi su se razbježale po svjetovima prividno od ljudi sastavljenih.
Vrijeme se izlomilo na komadiće. Komadići su pogubili rubove. Rubovi su u suncu potrošili bridove.
Okviri su poprimili sjaj magličastih snova.
A snove, sada u istrošenim purpurnim sutonima nečesto  se traži.
Sumrak rasniva sjene. Plavo još postoji samo koliko i treptaj oka.
Sve postaje samo boja. Boja sklada okovanog u mir namreškan u naborima svilene površine vode, ozvučen u pjenastim tragovima, dodirnut dodirom neba.
A na nebu… a na zemlji…

Zvijezda ishodala iz svjetlosti…

I nastanila se…

Na mjestu na kojem su morski gorostasi filigranski isklesali ljepotu.

I ona stoji na rubovima poznatih svjetova a predstraže… svjetionici…

Čuvari valova, čuvari sjeta, čuvari samoća…

… a ribari… čuvari svjetionika…čuvari čuvanja sigurni u spoznaji o biti sna izronjenog iz otoka.

Bio bi grijeh maknuti se od te neobuzdane ljepote.

Bio bi grijeh upecati se u mrežu velikih ljudi i velikih gradova i nesmotreno otići za svjetlom. A svjetlo može biti i druga strana ogledala.  Grubo brušen poludragi kamen na starodrevnoj kruni patvorenog prijestolja.

I sve postaje igra… zbog igre čovjek se otisne na more. .. kažu… i on, i galeb, i mnoštvo drugih on, i mnoštvo drugih galebova progoni ribu.

A riba ima boju zvjezdastih dubina i sjaj ostvarenog sutra.

Ali sutra je uvijek ono što nije danas.

I priče kreću putanjom nedovršenih, nalik na sudbine čovjeka i žene. Priče izgube nevješte ribare a ribe pronađu umirene dubine.

Po tragu svjetlosti skupljeni u mreže ostavljenih ljepota primiču se izgubljeni svjetovi.

U moru koje mrmori u noći, i ostavlja stope po pučini, plovi isivjela magličasta mrlja. Otok…

Na toj se mrlji živi kako bi se lovilo, lovi kako bi se preživjelo… u malim mjestima… u danima koji nisu danas, ne traže se svjetla jer zvijezde zavučene u hridi nenazubljenih vrata, pojavit će se sigurno i dan poslije, a zašto onda jednostavno ne čekati.

Na otoku starom koliko i vrijeme čovjeka koji ga mjeri, krezubi balkoni nisu starost nego nedolasci.

Popucala okna nisu djela bure nego nedolasci.

Oronule skale nisu vrijeme nego nedolasci…. i ništa to ne smeta ljepoti… jer…

vrijeme su ljudi izgubljeni za neke druge i pronađeni u sebi, sigurni u mirnoći mira, umireni u nepostojanju granice blizine i  daljine.

Vrijeme su pogledi zastali na jednom od mnoštva razigranih dobrih dupina …vrijeme je tamo isto što i ljepota… koliko ga je god prošlo isto toliko ga još ima…

pa treba li onda uopće Zvjezdarnica na ovom otoku da bi se promatrala ljepota stanovnica neba… ili sat kako bi se mjerila točnost  vremena … ovdje, ljepota kao da je dio zraka koji je svuda oko nas… mirisan, topao i čist…

na ovom otoku i buka se uplaši mirnoće… i zanijemi… jer… mirnoća  u svom drhtaju,  izmirenom u traganju,  kazujući plavom u vodu pretočenom,  samo napomene  kako  „ne postoji mjesto koje se zove predaleko“,  i   nastani se trajno po otoku po kojem se priroda zelenom bojom borova poigrava.

 

 

Comments (3)

Zanimljiva misao:
„Rubovi su u suncu potrošili bridove.“

Nerazumljiv smisao:
„Zvijezda ishodala iz svjetlosti…“
Iz čega? Svjetlost hrvatski može bit svjetlo ili svijetlost!

Modra krivotvorena zrcala!

Koliko Hrvatska zapravo ima otoka…neki izvori kažu da ih ima 1246..
neki još i više..a što kažete vi.

Vrlo lijepo i poetski napisano, iz srca i duše. Vrijedno pročitati, stati i razmisliti… osjetiti svaku riječ i misao obojenu u vječnost. Jer kao što i sama autorica kaže: Bio bi grijeh maknuti se od te neobuzdane ljepote.

Write a comment