berlin

ZAJEDNO U KAMENU

Posted on : 30-11-2017 | By : admin | In : 10 SUSRETI, Sonja Breljak: IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE

4

Iz naše arhive …objavljeno 25. srpnja 2011.

piše: Sonja Breljak
Bugojno/ Gusta, kišna  zavjesa skriva mi pogled na grad. Pada …kao da ne misli stati. Sijevne tako kao kad pri fotografiranju u sumrak bljesne i jako osvijetli blic mog fotoaparata  a od zvuka grmljavine zatresu se i zazveče prozorska stakla i upali se osjetljivi alarm na nečijem automobilu parkiranom ispred zgrade.

Sve tutnji. Zvuk se prenosi do obližnjih planina Kalina i Rudine i vraća ponovo u Skopaljsku kotlinu u kojoj leži moj rodni grad. Takve grmljavine nema u Berlinu. Baš kao što nema niti takvog neba …nakon kiše …osutog zvijezdama. Šta sam ga puta gledala s ovog istog mjesta, balkona na šestom katu roditeljskog stana.

Sanjarila. I razmišljala kud će me …kud će nas sve …za zvijezdama …odvesti životni putevi.

Istina, ne baš za zvijezdama ali …odnijelo …

A rođena sam tu, u …kako se ovdje kaže …“starom rodilištu“. Ulica u kojoj odrastoh, šezdesetih godina nosila naziv Štrosmajerova. Potom je sedamdesetih, preimenovaše u Ulica Stjepana Radića.

A danas? Ma da vam ne pričam …

U ulici Stjepana Radića stanovalo tada 16 hrvatskih, četiri srpske i 15 muslimanskih obitelji. To sam sada …prebirući po sasvim jasnom sjećanju …prebrojila  svaku kuću i svaku, dobro mi poznatu obitelj. Tako se eto živjelo,  jedni uz druge ili zajedno, već po želji.

Tad o tome nisam vodila brigu. Već dane, nakon škole,  provodila u beskrajnoj igri s prijateljicama, vršnjakinjama ili koju godinu mlađim ili starijim djevojčicama  …Marijanom, Ivankom, Svjetlanom, Nahidom, Azrom, Vesnom, Senadom …

Braća bi nam igrala nogomet ili košarku na golu ili košu improvizirane, ručne izrade, a mi sestre bi „udarile“ u razne igre plesa i pjesme ili bi pak svi zajedno igrali žmire, klis-pale, zuje, trule kobile i drugih dječjih domišljatosti. Ma cijela je ulica bila naša.

Tek …negdje uz kakve blagdane, poput Uskrsa, Božića, Bajrama ili Ramazana, prislonio  bi svatko jače uz obitelj, običaje, vjerovanje, koje bi tada iz obiteljskog doma toplo, slatko i blago izlazilo van i  postajalo šire primjetno, dotaknulo bi i druge kolačima, šarenim jajima, slasticama.

…Ah, jaka grmljavina protrese me iz misli duboko uronjenih u sjećanja na djetinjstvo. Kako se sve stubokom promijenilo?! U šta pretvorilo?!

Žalosna slika preda mnom. Sjena nekadašnjeg grada. Onog što je s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća imao najvišu stopu razvoja u bivšoj državi …vrijedne sportske, društvene i kulturne manifestacije, obrazovane stanovnike, dosta mladih i djece, jaku industriju …metalnu, vojnu, kožarsku, prijevoznu …ma sve rat pokvario. Ranio. Uništio.

I skoro dvadeset godina poslije, rane mu primjetne. Prazni stanovi u sedmorokatnici u središtu grada. Nedostaju stanari …Hrvati i Srbi. Poneki …poput nas …navrate s vremena na vrijeme.

–Idite što dalje od ovog pakla …pisala je danas pokojna  mati možda upravo za ovim istim stolom za kojim nastaje i ova kolumna. Samo …godina je to 1994-ta. A mati je te riječi morala sricati pri svjetlosti svijeće, u stanu bez struje, vode i grijanja, u zgradi preko puta koje je stadion pod čijim tribinama joj je sin zarobljen osam dugih mjeseci, u gradu u kojemu se ni do danas ne zna sudbina nekih Hrvata odvedenih upravo iz logora Stadion, onog od najgore vrste.

Najprije, s početka 1992. godine Srbi napustiše  grad i s granatiraše ga s okolnih planina. Potom u gradu dođe do nesretnog i presudnog sukoba između Muslimana i Hrvata …zarobljeni, mrtvi, protjerani, popaljeni, porušeni, podijeljeni …

Kakva povijesna zbrka! Teško će je ispraviti i razmrsiti i više budućih generacija.

Na žalost …ove današnje koje su to sve i proživjele, nisu to u stanju. Ne mogu zaboraviti. Ni oprostiti.

Pa svatko obilježava i spominje se na svoj način i po svojoj volji i pisanim tragovima i pamćenjima svjedoka, žrtava i datuma pada ili oslobođenja, razmjene zarobljenika, heroja i optuženih, zločina i kazne.

Danas u ulici Stjepana Radića skoro i nema Srba i Hrvata. Uostalom …i ne zove se ulica više tako. Nosi naziv Hendek I pa one do nje Hendek II, Hendek III. Kako „domišljato“! Izraz  …Hendek, turcizam je koji govori o kanalu, rupi …a riječ je o ulicama koje  vode do rijeke Vrbas.

Pa eto…!
Znaju me i danas prijatelji u Berlinu ponekad upitati ...ma je li a što vam znači onaj turcizam …bona i bolan?! E pa sad …počnem im pojašnjavati …ne radi se tu o turcizmima već o skraćenicama karakterističnim za Bosnu, koje su nastale u tom obliku nakon dugog korištenja. Radi se o izrazima dobre želje …bolna …bolesna ne bila i bolan ….bolestan ne bio. Poput kletve ali u pozitivnom smislu.

Od svih turcizama koji se danas ovdje mogu čuti u velikoj mjeri, daleko većoj nego li prije, kao dijete sam jedno vrijeme koristila riječ …avlija. Poslije se, pred navalom književnog, školskog  jezika, ta riječ povukla pred riječju …dvorište.

I riječ …komšija…bila je i ostala mi i do danas vrlo domaća, topla. Ma ne bi prije  nitko u Bosni rekao susjed. Ali ne bi nitko od nas ni upotrijebio  više turcizama od tih par. Pogotovo ne u pisanom obliku. Na književni izraz vrlo se pazilo. Danas se i tu s obje strane izgubila mjera.

Kako drukčije pojasniti čak i postupak mjesnog župnika koji „s oltara“ veli …pozdravljam vas sve džuture …na početku svečane mise u povodu blagdana svetog Ilije a na kraju mise  još i pozva župljanje u dvoranu riječima …bit će i nešto hape, pa dođite!

Kao djevojčica sam polazila vjeronauk. Pa rane nedjeljne mise  u crkvi svetog Ante Padovanskog. Naši su svećenici  svojevremeno uvijek bili ponašanjem, rječnikom, jezikom, pismom, na visini zadatka, nisu odskakali od sredine u kojoj djeluju ali nisu niti oduzimali dragocjenosti jezika hrvatskoga puka,  nepotrebnim preuzimanjem i javnom upotrebom i prenošenjem tuđica.

Je li mama, a šta to znači …poteže me dijete za ruku …Eto ti sad! …veli ljutiti suprug.
U misli mi dolaze poznati stihovi …Bosna je zemlja prepuna čari, trepeta šuma i bljeska vode, brda joj kite gradovi stari, nad njima silni oblaci hode, čini se to je začaran kraj u kome vilu progoni zmaj. Nije se bolje moglo obuhvatiti tajnovito i čudno biće ove zemljice.

Mnoge blagodati tog bića danas su svedene na skoro neprimjetnu mrvicu. Tinja negdje u dubini blagost, toplina i zanimljivost raznolika načina života. Ovdje je nekad briga i zanimanje za drugog čovjeka bilo među najvišim vrijednostima. Toliko da su se tome drugi vrlo čudili.

Sad se sve to topi. Ustupilo sve mjesto nekom kaosu, materiji, kičastim peterokatnicama onih koji imaju, psima lutalicama, gradskoj sirotinji koja obitava tamo gdje je prije mjesto imao dobro plaćeni radnik.

Nekad je ovdje glavni pijačni dan bio petak. U djetinjstvu mišljah da je to tako u cijelom svijetu. Mati bi žurno već za ranog jutra hitala ka Zelenoj pijaci. Vraćala bi se cekera punih kvalitetna voća i povrća. Toliko da dostaje do idućeg pijačnog dana.

Danas se bugojanska Zelena pijaca svela na par štandova, lošeg, uvoznog voća i povrća a ustupila mjesto „buvljaku“ koji petkom guta veliku gradsku površinu. Prodaje se sve i svašta. Loša, nekvalitetna, roba lažnih marki, niti više jeftino …prosjaci, Romi, Kinezi …grad se petkom pretvara od ranog jutra u pravi vašar, paradu kiča, kasabu kakva nije  bila niti prije 50 godina.

Kao potpuni kontrast dnevnom petku, u večernjim satima „izniknut će“ sve ono što se može vidjeti u najnovijim modnim žurnalima.

Mladi…srećom… nemaju pardona. I sudeći po odijevanju, žamoru i zabavi, ne haju puno za propise koje bi rado nametnuo strogi islam zatvoren iza vrata u novije, poslijeratno doba, stranom donacijom  arapske države, izgrađene …kažu najveće u Europi … Džamije i kulturnog centra princeze el Dževhere bint Ibrahim el Ibrahim.

A nije da …unatoč svemu …nema u Bugojnu Hrvata. Ima …dakako. Samo, broj se desetorostruko smanjio. Ostarjeli. Onemoćali. Ne čuje im se glas. Životare od mirovina, pomoći rodbine iz inozemstva ili kakva poslića.

Ovdje svi trguju, a proizvodnja i poljoprivreda umiru. Republika Srpska od onog „takozvana“, postade državni element, Herceg- Bosna nestala, obećana konfederacija s Hrvatskom poradi koje Hrvati i pristadoše na zajedništvo u Federaciji, i ne spominje se više.

I Hrvatska se sve više zanima svojim unutarnjim problemima pa bosanskohercegovačke Hrvate koje je s početka devedesetih čvrsto vezala uz sebe, sve više zaboravlja i na rješavanje njihovih problema upućuje sad u Sarajevo.

E, i pravo bi tako i bilo da je situacija drukčije tekla od početka. Ovako …osjećaju se ovdašnji Hrvati nekako iskorišteni, izdani, prepušteni sami sebi. I još kao prije, gledaju u Zagreb, slušaju tamošnje vijesti o suđenjima, korupcijama, izborima. Čekaju da na red dođe i rješavanje njihova slučaja. Pa politika u Bosni kao da ih se i ne tiče. I ne izlaze na glasanje. Kažu …našeg predstavnika i tako izaberu drugi. Beznađe.

Pa kako se živi? …pitam poznanika i kolegu od prije rata. –E, sad u ljeto je malo ovdje življe, došla dijaspora, a inače, ovdje ti mi Hrvati živimo od sahrane do sahrane. To je sve što se događa …i veli još uz to kako se pokajao pa se u grad vratio. Nema posla, nema nikakve državne pomoći. I šta s djecom? Nije ni ono od nekada uvijek i u svemu valjalo, ali ne valja ni ovo …zaključi ogorčeno i razočarano.

Što mu mogu reći? Čime utješiti?

Čudan vam je ovdje život. S njim se uvijek moralo u koštac hvatati. Boriti. Ovdje su krize i krize, vječito trajale. I još gore i teže bile ako se na komšiju nisi mogao osloniti. A sad ne možeš. Ili je do tebe stan prazan. Ili nemaš više pouzdanja kao nekada. Ili onog do tebe ne zanima tvoja sudbina. Osim toga …nacionalno …a ne komšijsko …sad igra važnu ulogu …pita se najprije tko je tko ili i ne pita se …sve se zna već na prvi pogled i izgovorenu riječ.

Subota je. Gradskim ulicama danas prolaze svatovske automobilske kolone. Jedne nose hrvatsku zastavu a desetine drugih zastavu Bosne i Hercegovine i uz to i vjersku, zelenu sa zvjezdom i polumjesecom.

Svak tjera svoje. U Bosni se ne živi više zajedno. Ni jedni pored drugih.  Sad svima tijesno. A gdje čeljad nije bijesna …kaže jedna narodna izreka …ni kuća nije tijesna. Samo daj …kako do mira. Skoro otkinuti komad Bosne i Hercegovine nazvan Republika Srpska bode u oči. I daje za pravo onima što spominju „tri naroda i tri entiteta“. Pa bi i dalje dijelili.

Ma kome je ovdje ponovo do rata? Svega ovdje ima …samo mirne kuće, e, toga nekako nema.

Na glavnom trgu su, tri heroja drugog svjetskog rata, njihove biste …Stipo Đerek, Mahmut Bušatlija i Vojin Paleksić.

Zajedno. Barem u kamenu …ide to.

 

 


Comments (4)

Odavno nisam pročitala ovako dirljivo-istinitu životnu priču. To može samo Sonja. Prelijepo!

Sonja super korektan tekst. Pozdrav!

Sonja,
odavno nisam pročitala ovako dobar tekst o našem gradu.
Svaka čast !

Pozdrav !
Ivana

Draga Sonja Breljak

Slažem se sa vama gdi čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna,Bosna se ne da dijeliti i trebala bi biti ostati onakova kakova je i prije zajednička bila za sve nacije jednako bogata ili pak siromašna i bijedna ali ponosna i ne razdjeljiva.

Lp-jm

Write a comment