berlin

OTOK BEZVREMENIH JUTARA

Posted on : 11-07-2014 | By : admin | In : Darijine priče

0

IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 20.07.2011.

Pravi biseri Jadrana
piše: Darija Mataić Agičić
Postoje zadnji tragovi niski sutona u kojima rijetka svjetla po kućama postaju putokazi. Uz ceste zgušnjava se mrak. Zatvara se more, a usidrene stoje samo kuće. Brišu se rubovi vidljivih zidova. Njihova sidra kao da postaju staništima koralja. Već dugo ih ni vali ne pomjeraju. A i kamo bi?

Bezbroj zvijezda odsjeda na otoku koji kao da su i rijetka spominjanja ponekad zaboravila naspomenuti.

Pijesak otoka i otok pijeska. Susak.

Pomenut u Mletačkoj kronici Ivana Đakona.

Ucrtan u zemljovide davnog 13. Stoljeća.

Enigma zrnaca.

Jesu li ih u svojim zamasima prosuli vjetrovi ili je iscurio iz korita rijeka?

Otok jednom darovan benediktincima.

Otok orisan impresijom Alberta Fortisa.

Otok početkom stoljeća s 1600 i više Suščana, otok danas s manje od 200 Suščana.

Otok na kojem se danas mrijeste još samo sjećanja.

Sjećanja na 684 kućna broja.

Tamo živi puno više kuća nego ljudi.

U napuštene ulazi se bez najave.

Stoje nasukane, mirišu po samoćama i niz njih se više ni strahovi ne rune.

U njima stanuju praznine.

I stanuju prošlosti i u  nitima prašine spavaju davna sunca i po njima se gnijezde samo nadanja.

Mokrina je raspucala zidove, nesjaj se uvukao u raspukline.

Danima se po oknima razvezuju samo tišine. Po podovima rastu paučine.

Nastanjuju ih samo zalutale krijesnice; u imaginaciji svjetla  poput zvijezda u odrazu morskog svemira samo ponekad zatitraju.

Po ulicama obitavaju sjene.

Lome se u prevrnutim danima, kidaju se o rubove razvješanih žaluzina, izranjaju iz plavosti i mrve  se, kao i sve bez uporišta.

Otok živi u puževoj kućici bezvremenih jutara u kojima je i sunce već pozrnilo i u podne se i samo spržilo, a na grozdovima boje rasutih suza iskre tragovi života ostajućih Suščana.

I sve su bliže dalekom, a sve dalje onome što je blizu.

Blizu su ptice i one imaju krila od tišina.

I ne dolijeću i dalekog New Yerseya…

A netko ipak u njihovom zamahu čuje ono što netko drugi nije imao snage reći.

Dovoljno je bilo otići…

ili bi dovoljno bilo vratiti se …i

pronaći  zagubljeni  ključ otvorenih vrata i upaliti svjetlo u vrijeme jesenjih bura koje utrnu sunca i oguliti ljuske nići  i pustiti zvijezde neka iz raskidanih oblaka iskrcaju svoj sjaj i neka noći zanoće na sjenkama zvonika učetverenih crkvenih zvona koja se nekad davno i  možda najavljivala nekoga tko stiže.

I bilo bi ovo mjesto kao istočeno iz Marquezovih rečenica bizarnog svijeta u snatrenju  „nebizarnih“ ljudi posađeno na valu neuhvatljivog da nije ljepote.

Ljepote u raspelu koje su nekad davno Suščanima dogurali vjetrovi, ljepote imena tišina svake kuće Gornjeg Sela, ljepote sjaja skalina po kojima zvijezde i krijesnice silaze među lutajuće sjene zagrnute pogledima daljina u traženju povrataka. A povratke su godine prelile u plavo, i plavo se razvikalo u zvoniku nade i nada se poput ugnježđene ribe u krljušti zapjeskane radosti  ulila u šarene vrpce i čipke srpanjskih, jednom u godini, susreta.

 

Write a comment