berlin

NEKAD BILO

Posted on : 27-06-2011 | By : admin | In : 20 VREMEPLOV

0

VREMEPLOV
Ni mi sami od nekada nismo više isti …napisao je Pablo Neruda u jednoj svojoj pjesmi, želeći reći da se sve mijenja, pa ni mi sami nismo na promjene imuni.
U vrijeme nastajanja mlade države Hrvatske imali smo svi svoje poglede na događaje. Ali neki naši čitatelji nisu se tada još niti  rodili. Kako je bilo tada …pitaju ponekad.
Naš vjerni čitatelj Josip Mayer, poslao nam je jednu reportažu koju je 23. prosinca 1991. objavio REMS MURR RUNDSCHAU, pa ju rado objavljujemo:

HRABROST I NADA IAKO DOLAZE JOŠ GORI DANI

Svake večeri u 19,30 sati u prostorijama HKM u Banhofstrasse, bila je puna ljudi. Ti ljudi dolaze gledati televiziju svaki dan isti program. Slike, strašne slike o ratu u domovini koje prikazuje zagrebačka televizija i komentira na materinskom jeziku. Žalost, strah, nevolja i srdžba. U takvoj atmosferi, našlo se prošli četvrtak konačno malo nade. Priznanje Hrvatske kao samostalne države koju su potvrdile neke zemlje, među njima i Njemačka, u ovim su strašnim vremenima dale nove poticaje i donijele sreću ljudima koji nakon toliko stoljeća vode borbu za svoju državu.
Fra. Josip Lucić, bio je posebno ozarena lica uvjeravajući ljude da će se sve druge republike nekadašnje države, naći na istom putu. Hrvatima je to priznanje donijelo hrabrost i nadu, iako ovdje ljudi vjeruju da će rata još biti, možda i strašnijega, no ovo je veliki poticaj. Ljudi u ovoj njemačkoj pokraiini, sada su ponosni i s još više elana krenuti će pomagati domovini, osobito preko Caritasa.

NITKO NE DOLAZI RADO OVAMO, NITKO NE ŽELI OVDJE OSTATI

Strah leži duboko. Mlada žena koje je prije dva mjeseca, zajedno sa svojom majkom i sestrom pobjegla iz Hrvatske, živi kod nekih poznatih ljudi u jednom gradiću pokraj Stuttgarta. Želi da oko nje ne bude javnosti, ne želi pričati o sebi niti o kraju iz kojega dolazi. Ne želi to zbog oca i svoga brata, koji su kao većina muških ostali kod kuće. Ostali su kako bi branili svoju domovinu od savezne armije i srpskih agresora. Tjednima je mlada žena i njezina obitelj živjela u podrumu zajedno sa štakorima. Nitko se nije usudio izaći van podruma, nakon što je neka žena bila streljana na kućnom pragu u trenutku kada je izašla po pletaći pribor. To je pričala izbjegla Hrvatica u hrvatskoj Katoličkoj misiji. Na kraju, kad je bolnica bila u bombardiranju totalno uništena, preostao je samo bijeg, jer je sestra bila u visokoj trudnoći.
Nikome nije lagano otići iz domovine, kazala je mlada žena, dodajući kako i zbog toga mnoge mlade žene su došle u Njemačku se obogatiti. Nitko neće ovdje ostati, vjeruje ona, živi u nadi da se što prije vrati u Hrvatsku. Do tada morati će u strahu za brata i oca, preživljavati ove dane, te se pita kako će Božić slaviti? Po onom što zna Mirko Vidačković, socijalni radnik Caritasa, takvih ljudi je ovdje oko 1000, od kojih je oko 700 dobilo socijalnu pomoć, boravak im je produžen, od tri do šest mjeseci. Njih oko 300 zadržava se kod prijatelja i rodbine. Gotovo 98 % tih ljudi smješteno je kod hrvatskih obitelji, a ima ih i kod Nijemaca. Kod gosp. Petra Wunderlicha živi sada devetero ljudi. umjesto troje.

Waiblingenskom socijalnom radniku Hans Seegeru, sve su više poznati slučajevi, da vlasnici kuća prijete otkazom redovnim stanarima, što prognaničkoj obitelji ne preostaje ništa drugo nego da se prijave u socijalni ured. Broj Hrvata prijavljenih posljednji tjedan je jako povećan.
Od 66 prijava u posljednjem tjednu popeo se je sada na 180. No, borba za opstanak je veća, vjeruje Hans Seeger i njegov kolega iz Inozemnog ureda, koji pokazuju veliko razumijevanje za izbjeglice. Čovjek se čudi kako dugo može izdržati, ne samo za Hrvate nego i za Jugoslavene, dezertere, kojima bi prijetila smrtna kazna ako bi bili poslani natrag. Po informaciji Mirka Vidačkovića takve čine Romi, pa stanovnici Makedonije i Kosova koji kao manjine imaju strah pred Srbima.

ZAHVALA I MOLBA IZ SISKA
BOŽIĆ – SLAVLJE BEZ VESELJA

”Kada bi Vi znali, što to nama izbjeglicama znači kad znamo da nismo napušteni, da netko misli na nas,” piše u zahvalnici Ljubice M. “Prije svega topla odjeća, to je bila pomoć od životne važnosti za nas.” Žena koja je kao prognana iz Petrinje, našla smještaj kod prijatelja u Sisku, kaže ovako: “U zbjegu su se rodila djeca, koja svoga oca neće nikada vidjeti. Tu se pokapaju starci, borci i izbjegli. Budite u Vašim molitvama s nama i budite sretni što ne morate dijeliti našu sudbinu”, zaključuje Ljubica sa pogledom na Božić, koji će ljudi u Hrvatskoj ove godine kao blagdan veselja morati provesti sa suzama u očima bez doma i svojih najmilijih.

JEDAN DAN RADOSTI

Odaziv za pomoć ljudi iz pokrajine Rems-Murr, narodu u nevolji u Hrvatskoj jako je velik. Iza toga stoji “Caritas” i Hrvatska katolička misija, koje organiziraju transporte pomoći: četiri teretna vozila, svako po 20 tona odjeće, živežnih namjerica, lijekova, uključujući oko 60 000 DEM novčane pomoći, koje su pretežno namjenjene za kupnju namirnica.. Prema sjećanju Fra Josipa Lucića ta vrijednost ukupno prolazi jedan milijun maraka.
Važne su i mnoge privatne incijative, koje u većini slučajeva, žele izravno pomoći pojedinom gradu, ustanovi,bolnici, obitelji ili pak skupinama umirovljenika kojima svega nedostaje što čovjeku treba za normalan život.
Sve je to pisalo na jednoj stranici, istoga datuma u “REMS MURR RUNDSCHAU”


Write a comment