berlin

UPADANJE U RIJEČ

Posted on : 28-01-2020 | By : admin | In : Verica Jačmenica-Jazbec: EDUKACIJA

2

piše: Verica Jačmenica- Jazbec, dr. med.

verica 1Doživljavam u zadnje vrijeme učestalu pošast u svakodnevnom ophođenju: Upadanje u riječ subesjedniku. Neprekidno, nepristojno upadanje!

Krasan je sunčani dan. Ona i on prilaze mi lijepim trgom u mojemu gradu. Ona mi je prijateljica. Rado se s njome ponekad nađem. Kad je sama, a to je vrrrrrlo rijetko, tada je to prava Ljerka, autentična, originalna, onakva kakvu odvajkada poznajem, onakva zbog koje u naše prijateljstvo investiram i svoje emocije i svoje vrijeme i sebe. Ali danas ona (opet) šlepa sa sobom – njega. Već predosjećam da ću danas ispasti – žrtva. Prisjedne mi onda i naša kava i naš zajednički termin i protraćeno zajedničko vrijeme.

Oni imaju svoj čvrsti scenarij: Zausti ona rečenicu, kaže tri prve riječi, kad „hop“, evo ti njega iz prikrajka. Uskače taj, kao s trampolina. Ispravlja je, dopunjava, dodaje boju njezinoj rečenici, unosi svoje nebitne detalje, poništava njezine ključne detalje, sužava joj priču, unosi svoje elemente, posve odmiče njezinu priču u stranu, oblikuje svoj motiv, briše kao gumicom njezinu misao. Sve to naravno uz uljudnu ispriku: “oprosti što te prekidam“ ili „ne bih te htio prekidati“ ili „pardon, moram te prekinuti“…. I prekida tako on nju… do besvijesti.

A on je žilav; ustraje on, beskompromisan je, nepopustljiv, netolerantan je, bori se on zubima i noktima da joj se ubaci u rečenicu. Uvaljuje se i u njezinu najkraću stanku. Glumi tobožnjega bontonca, a ubacuje se grubo i sirovo, čak posve preuzima kormilo njezine misli. Ta zna on bolje od nje sadržaj njezine ideje, razvezuje on njezin nacrt zbivanja, zarobljuje joj cijeli um.

Ja sam u zamci. Pomišljam… možda ipak nastane kakvo-takvo primirje, možda se ipak ona… jednostavno preda. On ponosno i muški dovršava i amenuje njezinu priču… Bilo je sve, dakle, onako kako to on kaže. I odmah nastavlja on, potom – svoj monolog.

Ali, kad tamo, evo ti nje.. Umiljatim glasićem, sa svježe uvijenim, bujnim, crnim loknicama, s maskarom na trepavicama, sa dobro konturiranim usnicama i pristojnim pardoniranjem, ubacuje se ona u njegov slijed govorenja – sa svojim dodacima, ispravcima, dopunama i amandmanima. To mi zvuči poput:„ Evo, još malo moje soli u juhicu na stolu, pa malo moje vegetice, pa malo mojega šećera u prahu, pa par kapi mojega limuna, pa na vrh malo mojega domaćega šlaga.“

Ispravlja ona njega: u vezi osnovne potke za priču, u vezi mjesta gdje su to oni ljetos bili, u vezi imena trgovine u koju su bili ušli, u vezi cijene kave koju su na terasi bili popili, u vezi imena sveca čiji su kip bili vidjeli na obali nekoga dalekoga oceana…

Između njih dvoje ja – očajavam. Uvlačim glavu u vrat, a vrat u ramena, uvlačim se u sebe, nastojim biti nevidljiva, kao da se utapam u svojoj minijaturnoj šalici kave. Na njoj, na toj šalici moje kave, vješto je nacrtan skladan par: Gospođa u krinolini, gospodin u halbcilindru sa sklopljenim kišobranom ovješenim o podlakticu. Sjedaju oni na kavu, u rezbarene antikne naslonjače, u nekom predivnom idiličnom perivoju.

Ovi moji, u foteljama od plastičnoga ratana, nastavljaju. Jednostavno ne prestaju upadati jedno drugome u riječ. Nas troje se, kao, družimo, tobože se opuštamo i „školujemo se“, jer se kafić u kojem sjedimo zove „Mala škola.“

Njihove su rečenice razbijene u fragmente, misao im je usitnjena na pojedinačne riječi, pa na slova; ona su pak usitnjena do atoma. Opažam kako im disanje postaje nepravilno, jer svaki od njih nastoji drugomu uskočiti u rečenicu dok suparnik još hvata zrak za izgovor nove misli.

Ja sam između njih, poput gledatelja na ping-pong meču. Stotinu puta otklonim glavu amo, stotinu i jedan puta tamo… Ona i on, pristojni, uglađeni, vjerni, odani jedno drugome, ali naporni, uskaču i samo uskaču… Masakriraju rečenicu jedno drugome, uskaču u početak same zamisli, u ideju koja je tek klica i koja se tek ima roditi.

Čitam kako neki psiholozi tvrde da je uskakanje drugomu u rečenicu – znak bliskosti. Ja nisam psiholog, ali takav dvoboj doživljavam i očitavam posve drugačije. Za mene je takvo uskakanje poruka subjesjedniku, tj. meni: „Ma daj, nemoj dalje, nemoj više, dosta je, prestani, znam ja to bolje od tebe, bio sam ja više puta tamo, radio sam ja više puta tako, znam ja dobro kako je to bilo i kako će to biti…“

Bliskost bi trebala biti neka centripetalna sila, okupljajuća, zbližavajuća, priljubljujuća snaga. Kad ona i on prakticiraju takvu „bliskost“ u mojem društvu, onda bih najradije da me neka centrifugalna sila odnese u neki drugi kafić, na  neku drugu kavu, s nekom drugom prijateljicom.

I dok tako, silom prilike, svakih par mjeseci svjedočim takvomu njihovomu međusobnomu mrcvarenju, ja grebuckam noktom po rubu kavene šalice pokušavajući otkriti mogu li otkrhnuti barem mrvicu crne boje sa crteža dame u krinolini.

Grebuckam i po svomu umu pitajući se: Za Boga miloga, tko vas je rodio, gdje li ste to rasli, u koje ste vrtiće išli, tko su vam bili učitelji u školi, profesori u gimnaziji, mentori na fakultetu….Zanima me tko su bili svi ti ljudi koji su propustili usaditi u vaše glave da se MORA dopustiti čovjeku u društvu da u miru izreče barem jednu jednostavnu rečenicu?

Kakva je to ljubav među ljudima koja ih sili da se tako međusobno ujedaju? Kakva to strast buja u njima, po kojoj svaki od njih mora nadvladati drugoga?

Žao mi je moje prijateljice Ljerke. Ona se, izgleda, dobrano zarazila tom svojom  – bračnom bliskošću. Osjećam da je razapeta između svoje istinske nutrine i utiska koji želi ostaviti prema van.

Ispijajući zadnji gutljaj ohlađene kave, ja, srameći se, razmišljam kako ću s olakšanjem otprhnuti s ovoga današnjega druženja. A i na njima dvoma opažam da su se mentalno ispraznili. Doživljavam ih spljoštene, kao dva probušena balona (jedan je plavi, a drugi, naravno ružičasti).

I čini mi se kao da su na rastanku bili malo žalosni; osjetili su valjda da im je ponestalo gradiva – za ispravljanje.

S njima ću se vidjeti ponovo za nekoliko mjeseci. Ispratila sam ih pogledom dok su odlazili prema parku. Najprije su, do ruba parka, djelovali mirno. Potom su počeli živo gestikulirati. Očito im je nadošla nova tema. I sigurno nisu, prolazeći bujnim zelenilom, odoljeli, a da ne upadaju jedno drugome u riječ… Vjerojatno će oni tako živjeti, kao u bajkama; u bliskosti, dugo i sretno, do kraja života.

Dok smo se na rastanku ovlaš zagrlili, prostrujila mi je umom brza i kratka idejica da im šapnem u uho onu duhovitu kajkavsku misao: Ljudi dragi, dajte, najte si to delati!

No nisam ništa rekla. Umjesto toga – mahnuli smo si.

Comments (2)

Hvala Vam na osvrtu, gospodine Mayer. Drago mi je da čitate pomno i da često reagirate. Za takve se ljude, poput Vas, vrijedi potruditi, zabilježiti i drugima ponuditi temu za promišljanje. Svako Vam dobro želim!

Poštovana gospođo Verica,vidi se to i u Vašem članku.Nažalost u našim hrvatskom društvo,ima ljudi koji se ponašaju.Kao da su pojeli pamet cijelog svijeta.Tu je bolje ništa ne reći,već mahnuti rukom,upravo kako ste to Vi i učinili.Jer, za takove slučaje,je teško pronaći,nekog kvalitetnog ljeka.

Write a comment