berlin

SELO GORI, A BABA SE ČEŠLJA

Posted on : 01-12-2019 | By : admin | In : Martina Budimir: PANTA REI

0

piše: Martina Budimir, prof. njemačkog jezika

martProšao je već 35. dan štrajka prosvjetnih djelatnika. Obično sve što dugo traje, počne živcirati, izlazi na uši, natjera mnoge da okrenu leđa, da mrmljaju sebi u bradu ili drugima u lice.

Štrajk prosvjetnih djelatnika živcira, mnogi se okreću drugim temama, a oni koji, bar u dane vikenda, u ovo zatišje pred buru, na tren i zaboravljaju na ovu izvanrednu situaciju, ipak se ne mogu oteti i negativnim osjećajima.

Kažu za njih da su ekstremno ljuti. I jesu, samo pitanje je na koga. I dok vrijeme, umor i napeti živci čine svoje, a mediji polaganim, ali sigurnim korakom (konačno) dolaze do sve više informacija kako, zašto, otkud, tamo negdje postoji sasvim drugi svijet.

Svijet je to elite koja proslavlja, busa se u prsa prividnim uspjesima i mantra o nekakvoj svijetloj budućnosti i ulasku Hrvatske u elitne krugove kojima bismo se valjda trebali klanjati jer pune proračun Unije u puno većoj mjeri nego mi. Ne da mi se razglabati o tome kako je bogatstvo pojedinih u prošlosti došlo politikom „Tko jači, taj tlači!“, ali to nije ni potrebno. Demonstraciju iste vidite kamo god se okrenete.

Osjećaji su pomiješani. „Niš‘ nisam pip’la!“, meme je koji najbolje opisuje moje stanje. Koliko god pokušavala i trudila se išta započeti, nad glavom mi je tamni oblak. Na kraju se opet uhvatim u surfanju i čitanju najnovijih vijesti o štrajku.

Nedostaju mi moji učenici. Nedostaje mi rad s njima. Sada bismo već naveliko radili na projektima, planirali mobilnost, uvježbavali program, zajedničkim snagama ispravljali ocjene. Tu i tamo bi me sigurno lukavo navukli na neku temu iz Građanskog odgoja i obrazovanja, misleći kako su me nasamarili jer ne rade njemački, a ni ne sluteći da dobivaju puno važniju lekciju. Ja od sebe kao profesorice filozofije ne mogu pobjeći, premda cijeli radni vijek predajem samo svoj drugi predmet, Njemački jezik.

Danas dobivaju najveću lekciju iz Građanskog odgoja i obrazovanja. Upravo otuda i velika podrška istih tih učenika i njihovih roditelja.

U trećim razredima svoje škole provodim radionice „Obrazovanje protiv korupcije“. Teško je učenicima objasniti zašto ne biti korumpiran. „Neću valjda ja biti jedina budala!“ Tu je logiku teško pobiti, ali pokušavam im objasniti da se malim koracima mijenja svijet. Možda neću promijeniti cijeli svijet, ali hoću sebe, svoje prijatelje ili jednoga dana svoju djecu, a osjećaj zadovoljstva jer sam nešto postigao na pošten način, neprocjenjiv je.

Svojom ustrajnošću, prosvjetni djelatnici ne mijenjaju sve loše u ovome društvu, ali simbol su maloga čovjeka koji uzdignute glave diže svoj glas i pokušava se izboriti za ispravak nepravde. Pri tome imaju podršku koju nisu ni u snu očekivali.

Naviknuti su biti na meti kritika, naviknuti su odustati od svojih prava jer je kriza, a nekima drugima „isti gazda“ i u doba najveće krize prava povećava. (Taj se isti gazda danas licemjerno zaklinje da je na našoj strani.) Naviknuti su i rastegnuti svoju plaću do sljedeće i ne žaliti se previše jer drugima je još teže. Zato osjećam i ponos jer za svoja i tuđa prava se treba boriti. Dobar je osjećaj činiti pravu stvar!

Kao roditelj srednjoškolca, osjećala sam strah da će izgubiti radne navike, kontinuitet. Živcirala sam se u početku, pokušala ga potaknuti da vježba, ponavlja. Sad ga pustim. Jučer je sav ponosan došao reći kako je dovršio novu skladbu. Nipošto to ne smatram izgubljenim vremenom.

Osjećam i tjeskobu, strah me je što će se sljedeće dogoditi. Liježem i budim se prateći vijesti. Osjećam i ljutnju. Nisam ekstremno ljuta, samo ljuta jer netko tamo, tko problem može riješiti jednim potezom pera, to oklijeva učiniti, slavi, kaže da se nije stiglo danas.

Što god se sutra dogodilo, a sigurna sam da će se nešto dogoditi, prosvjetni djelatnici svoj obraz nisu i neće izgubiti. Proglasiti štrajk nezakonitim, najgore je moguće rješenje za onoga tko takvu inicijativu pokrene. Kako bi sačuvao bar malo svoga obraza, čarobna je formula 6,11.

Osjećam i polet, entuzijazam. Na krilima podrške koju im javnost daje, sigurna sam da isto osjećaju i moji kolege. Sigurna sam da će oni koji rade dobro, nakon štrajka raditi još bolje, a oni koji su se malo „uspavali“, da će se probuditi i nošeni potporom svojih sugrađana nastojati opravdati ukazano povjerenje.

Dakle, što god vi gore odlučili, dostojanstvo učitelja i nastavnika je vraćeno i spašeno.

Hvala vam na tome!

Write a comment