berlin

HRVATSKA MORA BOLJE

Posted on : 26-11-2019 | By : admin | In : Martina Budimir: PANTA REI

0

tekst i foto: Martina Budimir
strajkSjećate li se prošle godine i dočeka hrvatske reprezentacije? Baterije ponosa i zajedništva bile su do vrha napunjene. Vidjelo se tada da Hrvatska može!

Sjećate li se skupljanja pomoći za Gunju ili za teško bolesnu djecu? Hrvatska ima srce, Hrvatska razumije i može!

Sjećate li se prikupljanja potpisa za referendum „67 je previše!“? Unatoč svim mogućim preprekama i rokovima, prikupilo se dovoljno potpisa. Hrvatska dokazuje da može!

Hoće li prosvjed prosvjetnih djelatnika još jednom pokazati da Hrvatska može bolje? Ili ćemo možda nakon dugo vremena čvrsto odlučiti da Hrvatska mora bolje?

Sramim se jer s nepunih 45 godina života po prvi puta sudjelujem na nekom prosvjedu, mislim, fizički, a ne duhom ili u još jednoj Internet ili revoluciji mlaćenja jezikom.

Ponosna sam na mlade kolegice i kolege koji su na prosvjedu koračali sa mnom! Neki od njih rade na ugovor, a javno su pojedini ravnatelji poručili što štrajkanje može značiti pri obnovi istoga. Ponosna sam i na puno starije kolegice i kolege koji su danas koračali s istim ciljem, ne zato što više nemaju što izgubiti, nego zato što se dostojanstvo izgubiti ne da!

Rekoše mi kolegice da su im oči zasuzile vidjevši koje zajedništvo vlada i kolika je potpora prolaznika i stanovnika okolnih zgrada. Meni nisu zasuzile oči od sreće, ali meni je na licu bio smiješak kojega se nikako nisam uspijevala riješiti.

Danas je važan dan za sve žene, Međunarodni je dan protiv nasilja nad ženama. Reče mi jedan kolega da, kad je zbornica, koju većinom čine često plahe žene, odlučila dići svoj glas, znači da je voda stvarno došla do grla! Nije li i današnji prosvjed dio borbe protiv omalovažavanja i ugnjetavanja žena?

Ponosna sam na sve žene, ali i muškarce kojima se zaljuljao plovak trpljenja i kojima je dosta. Dosta im je omalovažavanja njih i njihova rada, ali i umanjivanja važnosti svima dostupnog kvalitetnog javnog obrazovanja.

Trg je bio pun! Je li došlo 20 ili 60 tisuća ljudi, apsolutno je nebitno. Bitno je zajedništvo koje je Hrvatska još jednom pokazala. Bitna je solidarnost koja još uvijek postoji. Bitna je svijest svakog prosvjednika da se radi o njegovome životu, o njegovoj i o budućnost njegove zemlje!

Jasno je da na prosvjedu nisu bili samo prosvjetni djelatnici. Bilo je tu puno onih koji u učiteljima i nastavnicima ne vide Neprijatelja broj 1, nego osobe koje nose obrazovni sustav na svojim plećima ili kako su kolege parafrazirale Tadijanovića: „Nosim svaku reformu, a nisam magarac!“

Danas je Hrvatska dobila kapital koji ni pod koju cijenu ne smije izgubiti. Danas je Hrvatska pokazala da je svjesna da njen napredak i boljitak ovise o znanju i o kvalitetnome obrazovanju, a oboje može postići samo kvalitetnim, motiviranim i zadovoljnim učiteljima i nastavnicima.

I zato, 6,11 nije ultimatum. 6,11 samo je početak stvaranja zdrave podloge za rad na poboljšanju sustava obrazovanja i vraćanja digniteta jednome od najplemenitijih, a sigurno i poziva ključnih za napredak društva.

Write a comment