berlin

ZA UTJEHOM

Posted on : 18-11-2019 | By : admin | In : Sonja Breljak: IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE

2

tekst i foto: Sonja Breljak

vukovarBerlin-Zagreb-Osijek-Valpovo/ Onima koji pažljivije prate Hrvatski glas Berlin moguće je iz mojih kolumni i drugih kratkih priča, poznata činjenica kako sam s početka ove godine ostala bez posljednjeg najbližeg člana obitelji u  kojoj sam rođena. Naime, tamo u dalekoj Americi, umornoga nakon kratke a teške bolesti, u neki bolji svijet bez bola i patnje kojeg je zaslužio, ispratih jedinog brata. Roditelja odavno nema, oca od prija a mame od poslije ovog posljednjeg rata.

Bilo je brzo i iznenadno, posjet se pretvorio u posljedni oproštaj. Povratak me gurnuo u berlinsku svakodnevicu, posao u BAMF-u, moje novinarstvo, suprug, djeca, unuka, moja brojna zanimanja i interesi… te tako bol osta zakopana negdje u meni, nije stigla izići van, s nekim se podijeliti. Ponekad mi se učini kao da se gubitak nije ni dogodio, da je bio san i ja ću već kojeg od budućih vikenda, čuti ono prepoznatljivo „Halooo!“  Ništa od toga. Osjećaj tuge i nemoći pretvorio se u bezglasni krik.

Tako mi često i duboko nakon bratova gubitka, zatreba toplina nekoga tko je poznavao sve moje i mene kad se još pelena vukla za mnom. Posljednja takva osoba u liku je mamina brata, ujaka koji živi u Valpovu. Svoju je iseljeničku golgotu i on preživio u dječačkim godinama. A nije manjkalo ni gubitaka najbližih i bolesti, ratnih i inih životnih neprilika, pa je empatija usađena poput kakve genetske kategorije.

Išla bih posjetiti ujaka, barem na dan-dva, velim nedavno suprugu. Ljetos radi posebnih okolnosti nisam taj uobičajeni posjet učinila i sad mi to nedostaje. Kad ja izjavim nešto poput te gornje izjave, moja cijela sjaja obitelj, „baca se“ automatski na traženje povoljnog leta. Na poslu blokiram dva radna dana i pokrivam ih prekovremenim satima, odradim još probu folklora, propustim subotnje druženje s dvogodišnjom unučicom i u netom prošlo subotnje jutro već sam u zračnoj luci Tegel i čekam let za Zagreb. Uobičajeno, u takvim prigodama sretnem dosta poznatih ljudi. Nekoliko njih upita idem li to na nogometni susret Hrvatska – Slovačka u Rijeci. A pismeno, od mojih Lastavica na čiji nedjeljnu probu ne mogu stići, stiže i pretpostavka kako vjerojatno putujem na Hrvatsku noć u Frankfurt.

Visoko iznad oblaka je nebesko plavetnilo. A spuštanje kroz oblake iznad Zagreba, donosi ozbiljne turbulencije. Avion se spušta i klizi pistom po kojoj kiša pada, kako to narod kaže „iz neba i zemlje“. Ispred zgrade novog terminala zračne luke Franjo Tuđman hvatam autobus do Autobusnog kolodvora u Zagrebu.

Probijanje kroz kišni Zagreb i njegov gusti saobraćaj, traje kojih pola sata. Na utobusnom kolodvoru saznajem da upravo za nekoliko minuta kreće autobus za Osijek u kojemu su sve karte rasprodane. Idući kreće tek za dva sata pa službenica na prodaji karata ljubazno savjetuje da sačekam kod autobusa koji upravo kreće i vidim s osobljem ima li koje slobodno mjesto. Uobičajeno, dogodi se da netko ne dođe, otkaže, ne pojavi se. I uistinu, ostala su tri takva mjesta te jedno zapade i mene pa, ne stigaviši još nigdje ništa pojesti, krrećem na četiri sata dugo putovanje do Osijeka.

Kako se primičemo Slavoniji, kiša prestaje padati a u subotnje popodne temepratura se kreće od 20 u Slavonskom Brodu do nekih 16 u Osijeku. Na osječkom autobusnom kolodvoru čeka me ujakova kćerka. Radi u osječkom kliničkom  centru a nas dvije imamo izvrsnu komunikaciju. Svojevremeno je, u vrijeme njegove teške bolesti i bolničkog boravka u Osijeku, posjetila i naše dragog, pokojnog Emila Cipara.

Vozimo se prema Valpovu. Promiču jesenji predjeli, zatvoreni kapci na kućama pričaju svoje priče. Ulazimo u Valpovo iz pravca Šaga, prelazimo most nad Karašicom gdje sam kao dijete s ostalima iz ulice Bratstva Jedinstva, tada, a bana Jelačića, danas, pecala ribe i nad vatrom pekla kukuruze u ljetna predvečerja dok se nebo tajanstveno obasjavalo najcrvenijom kuglom na zalasku koju u životu vidjeh.

O, da, ujak se vrlo iznenadio, Moj dolazak tajile su mu supruga i kćerka. Pala je i koja suza kod sjećanja i podsjećanja na one kojih više nema, pričali smo dugo o tome kako se živi tu ili negdje drugdje, komentirali život, politiku, ljude…

Prošetali smo vrtom iza kuće do starog voćnjaka čija stabla jabuka traže mlađe ruke da ih njeguju i paze. Pa i stazama ispred prepoznatljivih slavonskih kuća gdje nema više starih dudova a niti gusaka koje progone nas djecu. O, kad je to ikad bilo i otkad nema!

Šetamo i preko puta nizova kuća gdje su nekad bile nepregledne površine kukuruza. Nema toga više. Sad na istom mjestu zagledamo u izloge KiK-a, Deichmana, Tedi-a, Spara-a…

-Ma čuj, tu meni nešto nije u redu. Jesi li ti sigurna da si iz Berlina došla samo mene vidjeti? Da nisi nekim poslom u Zagebu? Moj niječni odgovor da nisam nikakvim poslom u Zagrebu i potvrdni da sam došla, kako on to kaže „samo njega  vidjeti“, izaziva i koju suzu u oku. Baš su, ujak i ujna bili obradovani, pa i ovim kratkim posjetom.

Na nedjeljni ručak dolaze djeca i unuci iz  Osijeka za Valpovo. Družimo se, pričamo, sjećamo, imamo puno zajedničkih tema i likova. S njima se vraćam u Osijek kako bi u jutro ovog ponedjeljka lakše i brže uhvatila bus za Zagreb. Ulazimo u Osijek dok se već navlači sumrak. Ulazimo u ulicu u kojoj stanuje ujakova kćerka. Na pojedinim mjestima grupice ljudi, mladih najviše pored prepoznatljivog crvenog fiće, u rukama drže lampione, pale ih i spuštaju s kraja ulice na niz koji se treperavom svjetlošću svijeća, nastavlja tako u nedogled.

Pogledam na raskrižju o kojoj se to ulici radi u kojoj  se spomen i poštovanje izražava i svojima se svjetlošću svijeće, klanja (razumljivo, pa, nisam li i ja na ovaj put krenula poštujući, voleći i slaveći drage!)?

I čitam: Vukovarska…

 

 

 

 

 

Comments (2)

Draga Sonja, i ja sam se pitala što te to u ove kišne dane k Zagrebu vodi…i posve te razumijem jer i meni je ostala tako jedna teta u Veloj Luci koja mi simbolizira sve one s kojima je započeo moj život. Pa se izljubimo, popričamo, ona mi i pjesmicu koju zapjeva i kaže „tin si išla na me a ne moja ćer koja nema dara za pisat“…
Što smo stariji to se sve više vraćamo svojim korijenima. I dobro da je tako.

Slavonija u korijenima i duši, naši su nama to ostavili da čuvamo i gajimo, draga moja kao da si mi bliže , fališ mi ,ove godine nisi mi došla u posjet, a nadala sam se ,ove godine je 5 godina od našeg prvog susreta, fali nam naša Marija, Emil, Željko fali nam, ove godine mi je nedostajalo u duši ta sreća susreta.
Promjene koje su u mojem životu nastale ne mogu opisati u komentarima, za to treba i vrijeme i mjesto , vjerujem da će se desiti ako ne ove godine onda bar na godinu u proljeće kada trešnje procvjetaju, u Stupničkom Brdu, čekamo te Ivo i ja!

Write a comment