berlin

KNJIGE KAO BUMERANG

Posted on : 18-10-2019 | By : admin | In : Marica Žanetić Malenica: TRAGOM USPOMENA

0

piše: Marica Žanetić Malenica

maricaStavljam na policu još jednu svoju knjigu, ovoga puta to je putopis iz Australije, čijom sam se objavom darivala za netom proslavljeni rođendan. Poviše nje na gornjoj polici stoje poredane neke od onih koje sam od Njega dobila.

Bilo je to davno, ali i sad se vidim jasno kako držim u ruci njegov dar za rođendan i unaprijed nepogrešivo pogađam što se krije ispod ukrasnog papira. Ne samo po opipu.

Od kada smo se upoznali, a nakon dvije godine i vjenčali, uvijek sam za rođendan dobivala isto – knjigu. Nekad je to bila beletristika, češće pak popularno pisano štivo iz sociologije jer On je sociolog i tako „jednim udarcem ubija dvije muhe“. Zapravo, ubijao je tek jednu, jer ja bih nerijetko knjigu tek prelistala. Ono malo slobodnog vremena, kojim bih raspolagala nakon obavljanja brojnih poslovnih i obiteljskih obveza, radija sam se družila s lijepom književnošću.

Nakon nekoliko godina takvog predvidivog darivanja jednom sam reagirala negodovanjem, i to glasnim.

Sve druge žene dobivaju za rođendan nakit, parfem, haljinu, cipele, torbicu, seksi donje rublje… samo ja uvijek i jedino knjigu.

Ostao je donekle zatečen, vjerojatno malo i razočaran, jer smatrao me pametnom ženom, drukčijom od drugih. A opet, kao sociolog, znao je da sam i ja – žena. Nasmiješio se i rekao:

– Znaš mene, ne znam ni sebi kupiti što mi treba, a kamoli ću tebi. Od sada sama biraj što želiš, novac je ionako u tvojim rukama.

I zaista, bio je u pravu. Jedini prodajni prostori koje je posjećivao, rado i sa sjajem u očima, bile su – knjižare i kiosci s tiskom. Od studentskih dana, kada je i bon za ručak znao prodati da bi u knjižari ili antikvarijatu kupio neku knjigu koja mu je bila napeta, pa sve do kraja, jedino je tu znao proraditi njegov, inače posve zakržljali, potrošački gen.

Knjige su imale osobito i neprikosnoveno mjesto u svakom danu i satu njegova života. Iz njih je crpio svoje znanstveno, stručno i vrlo opsežno opće znanje, u njima je tražio rješenje svojih nedoumica i potvrde svojih stavova, njima se tješio bježeći od robusne i njemu često neprihvatljive stvarnosti. U knjigama je, uz nove spoznaje i razmišljanja, nalazio i mir i zabavu i zaborav….

Nakon sklopljenog sporazuma ja sam nastavila, u godinama zajedničkog življenja koje su slijedile, podilaziti svojim ženskim sirovim strastima i darivati se za rođendane onim što sam željela. Pa sam tako kupovala ogrlice, prstenje, narukvice, haljine, cipele, torbice… Naše kćeri bi se smijale kada bi mi s buketom ili ružom u ruci čestitao rođendan i pri tome pitao:

– Što sam ti ove godine kupio za rođendan, pokaži mi!

I dok bi se ja hvalila pred društvom njegovim darom pušući u još jednu svjećicu na torti, On bi se samo smješkao slijedeć, pretpostavljam, neke sasvim druge, samo svoje misli.

A onda se jednoga jutra nije probudio. S njim je tog siječanjskog praskozorja umro i dio  mene, kako to uvijek biva kad nas napuste bliski nam ljudi. Trebala sam staviti točku na četiri desetljeća suživota i pokušati presložiti ostatak svojega života. Nije to bio jedan od onih zadataka koje sam tijekom života sebi postavljala i uglavnom uspješno rješavala.

U početku mi se činio nemogućom misijom. A onda sam se pokrenula. Bol, tugu i razarajući osjećaj emotivne praznine počela sam liječiti hiperaktivnošću. Vratila sam se knjigama, njegovim knjigama, kojih je bilo više od dvije tisuće pohranjenih na nekoliko lokacija. Sve sam ih privremeno smjestila na pod dnevnog boravka, popisala i razmišljala kako ih udomiti, jer uništiti ih ili baciti bio bi za njega smrtni grijeh koji nisam ni smjela ni htjela počiniti. Uglavnom su svi stručni naslovi nastavili svoj život na policama dvaju splitskih fakulteta i sveučilišne knjižnice, a dio i kod njegovih bivših studenata, prijatelja, kćeri, brata.

Kad sam taj mukotrpan posao savjesno privela kraju, započela sam s novim projektom vezanim uz njega. Tako smo se nastavili družiti, on i ja, sljedećih nekoliko mjeseci tijekom kojih sam prikupljala i slagala materijale za knjigu koncipiranu kao hommage njemu, poznatom hrvatskom sociologu i politologu, koji je često gostovao u tiskanim i digitalnim medijima kao komentator aktualnih društvenih i političkih zbivanja u hrvatskom društvu. U tom mojemu terapeutskom pothvatu pomagali su mi svesrdno njegovi prijatelji, sve ljudi od iste struke s kojima se desetljećima družio. Knjiga je završena i promovirana, kratko nakon mojega rođendana, u proljeće 2016-e godine. Nakon toga smo jedno drugom podarili mir – on meni ovaj zemaljski, ja njemu onaj vječni.

Sljedeće godine, 2017-e u travnju, mjesecu mojega rođenja, tiskala sam odabir mojih crtica popraćenih fotografijom objavljivanih tijekom godina u glasilu tvrtke u kojoj sam radila kao novinarka. Knjigu naziva „Riječju na sliku“ darivala sam sebi za rođendan. Za novce utrošene na njezino tiskanje mogla sam kupiti nešto od nakita, skupi komad odjeće, više pari cipela, mogla sam… A nisam!

Onda sam se bacila na pisanje poezije i proze.

U travnju 2018-e promovirala sam dvije knjige pjesama, prvu ljubavnih i drugu s pjesmama za djecu u kojoj mi je ilustratorica bila moja unučica Eva. Knjige naziva „Da je noćas bilo“ i „Četiri čarobne riječi“ darivala sam sebi za rođendan. Za novce utrošene na njihovo tiskanje mogla sam kupiti nešto od nakita, skupi komad odjeće, više pari cipela, mogla sam… A nisam!

Godinu poslije, u travnju 2019-e, objavljen je moj četvrti uradak, ovoga puta prozni. Knjigu „Zemlja uvezene povijesti – Dnevnički zapisi iz Australije“ darivala sam sebi za rođendan. Za poprilične novce utrošene na njezino uređenje i tiskanje mogla sam kupiti zaista puno toga… A nisam!

Već sada znam što ću si pokloniti za sljedeći rođendan. Naravno, bit će to knjiga  biografskih priča ili zbirka pjesama. Preda mnom je dovoljno vremena za odluku i pripremu.

I tako, poput bumeranga, knjige mi se vraćaju kao dar za rođendan i usrećuju me više no što bi išta drugo s popisa poželjnih stvari koje razvesele svaku ženu.

Naravno, nije sve isto kao prije. Zapravo, ništa nije isto osim knjiga koje su opet moj rođendanski dar. Ovih zadnjih godina, otkad nije sa mnom, sama ih pišem i sama ih sebi darivam. Namjeravam tako i nastaviti.

Vjerujem da je tamo negdje gore, u nebeskim prostranstvima, ponosan na mene i da se onako, sebi u bradu, zadovoljan smijulji i kaže „Yes!“ svaki put kad na policu, uz knjige kojima je on autor ili koautor, stavim svoj novi naslov.

Write a comment