berlin

DRAGI TATE…

Posted on : 27-09-2019 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

3

piše: Vinko Pavić
dijeteŽivjelo se tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća  i više nego skromno. Teško, siromašno, ponegdje i bijedno. Svaki je dan bio borba s ledinom, s kamenom, s motikom, s praznim trbuhom. Borba sa životom, za život. Ljudi se dovijali na sve načine kako bi opstali i prehranili svoje obitelji.

Moj ćaća „nosa korpu“ po Sloveniji,  preprodavao stoku i duhan na pazarima.  „Narodna“ vlast osuđivala i na sve načine branila i sprječavala takve rabote. Proganjala i zatvarala ljude. I moga ćaću u dva navrata zatvorili. Prvi put s optužbom da je organizirao popravak porušenoga krova na župnoj crkvi, a drugi put za „šverc“ stoke i duhana.

Ondašnje komunističke vlasti  su, krajem šezdesetih,  pritisnute unutarnjom bijedom i siromaštvom s jedne strane, i međunarodnom zajednicom s druge,  otvorili granice i selektivno počeli izdavati putovnice osiromašenu puku. Šezdeset pete, nakon dvije godine čekanja putovnice, zaputio se i moj ćaća s nekolicinom Ričičana  u Njemačku. Teško bilo i njemu i nama. Teško bilo ostaviti sve što imaš i sve što voliš i otputiti se u tuđi svijet, u neizvjesnost, u nepoznato,  ali nije bilo izbora. Počela stizati pisma iz Njemačke, prepuna čežnje, prepuna zavjeta, ljubavi, prepuna tuge. Dolazio kući, baš kao i drugi ljudi,  samo za Božić.

Kad god bi stiglo pismo od ćaće, materino lice bi zablistalo i ozarena  bi davala  nama dici da ga naizmjence čitamo.  Kuća odzvanjala radošću. Živjeli s radošću, ali i  zebnjom, od pisma do pisma, od Božića do Božića.  Sa sjetom je ćaća u kasnim noćnim satima nakon naporna rada na baušteli pisao ta pisma i pitao za nas, kako smo, rastemo li, jesmo li prerasli robu koju nam je prošle godine donio. Pitao, pomažemo li materi na njivi, u vinogradu, oko stoke, klasa li žito, pitao za rodbinu…

Dao mi poštar te zime, pred Božić, šezdeset devete ćaćino pismo, ja ga stavio u zovnicu i s ostalom djecom veselo poskakujući i igrajući se putem , zaputio kući.

Mater me vidjela već na livadama i podviknula; – je li došlo pismo? – Je, uzvratim veselo, izvadim ga iz zovnice i njime mahnem pa još brže požurim.

Mater je žurno otvorila pismo i počela čitati uobičajeni uvod kojega smo već svi znali napamet. Pisalo je: Draga Mare, evo da ti se javim sa par slova da znaš da sam dobro i zdravo kako i vami želim lipo zdravlje od Boga i srca moga. Draga Mare…. Znao sam da će mater i ostali ukućani biti zauzeti čitanjem pisma pa sam bez pitanja izjurio vani na igru s drugom djecom.

Vratio se kući kasno, u sumrak. Svi su šutjeli. Mater je, učestalo uzdišući, nešto radila na šporetu, nije se ni okrenula kad sam ušao u kuću. Obično bi u takvoj prigodi postavljala razna pitanja na koja sam morao strpljivo i iskreno odgovarati. Kuću zapljusnula tuga.

Zazebla me oko srca ta neobična  tišina i znao sam da nešto nije u redu, ali maleni dječji um nenavikao na tako turobnu  zbilju nije mogao pojmiti težinu i smisao uzroka ove mučne i u isti tren gromoglasne i nepodnošljive šutnje. Istrčao sam zbunjen i nesiguran u  dvorište, gdje je naizgled bilo sve kako treba pokretano onim poznatim i uobičajenim ritmom vremena. Moj pas je razdragano skakutao oko mene, poskakivao i blatnim šapama prljao mi hlače. Vrapčići cvrkutom na obližnjim voćkama rješavali započetu svađu, a sjeverac se pjevajući u krošnjama, kroz odjeću,  probijao sve do kosti baš kao i materine prikrivene suze.

Sestra mi brižno došapnula kako je ćaća u pismu napisao da ove godine  za Božić ne može doći kući.  Mater je za šporetom plakala,  tiho, bez glasa, tješeći i hrabreći nas. Uvečer iz prikrajka ganutljivo promatrao tugu u očima mojih ukućana. Sam nisam ni znao izraziti svoje osjećaje. Sjećam se samo da sam tu večer poželio zaspati i probuditi se u neko drugo vrijeme kad će sve opet biti po starom.

Bližio se Božić, a u kući nepodnošljiva mučnina šutnje, pokoja suza i hladno. Hladno, unatoč toploj peći.

Mater je uvečer  istrgala jedan list iz moje teke, uzela olovku i počela pisati pismo ćaći. Nutkala me da i ja nešto napišem pa će i moje pismo uložiti zajedno u kovertu i sutra poslati -tati će bit drago – reče mi. Do tada je obično znala na završetku pisma ucrtati moju ruku i to mu poslati, a ja bih unutar ucrtanih obrisa dječje ručice nevješto iskrivljenim slovima napisao: – Ova ruka putuje i s tatom se rukuje!

Šutke uzeo pisanku i započeo pisati : Dragi tate…. – Tako sam, naime naslovio svoje prvo pismo ćaći pred Božić daleke šezdeset i devete. Misao je toga trena zastala, izgubljena.  Zapela nepovratno u grlu. Olovka stisnuta u nepomičnoj  ruci, i od tisuću pitanja koja su mi se do tada vrzmala po glavi i koja sam želio postaviti ćaći ništa nisam uspio zapisati. Utonuo tako u san sa svojom tugom i svojim mislima ne napisavši više ni riječi.

Ujutro se probudio rano. Prohladno jutro mirisalo na snijeg. U zovnicu spremio knjige, u dušu svoj nemir i svu tugu i jad od prethodnog dana  i otišao Pregledavala učiteljica Matija domaći rad. Tek tada mi sinulo da ništa od domaćega rada nisam napisao. Uzela pregledati i moju zadaću. Na sredini tanke teke, od kuda sam inače trgao listove za pisma, samo pisalo:

Dragi tate…

Pogledala me učiteljica, prepoznala u tužnim dječjim očima i nenapravljenoj domaćoj zadaći   svu patnju i bol ranjivog  dječjeg srca, blago me, majčinski pomilovala po kosi i  dodala:

–  Večeras dovrši pismo ćaći i onda za sutra napiši domaći rad!

Comments (3)

Vinko,kako vidim po Vašem dirljivom članku,priče jednog iseljeničkog dijeteta.Čiji je tata otišao raditi u iseljeništvo, a Vi ste ostali kao dijete,kod kuće u rodnoj domovini, zajedni sa mamom.Priča je to od mnoge djece, koji su doživjeli slične slučajeve razdvojenih brakova,kod koji je jedan od roditelja,otišao s trbuhom za kruhom,kako bi spasio cijelu obitelj.Vjerujem da će u Vašoj priči mnogi pronaći sebe,dokle ovo čitaju.Slično i sam osjećam.U mojoj rodnoj Rečici,Luki Pokupskoj u onih 60 godina na dalje,mnogi siu muški otišli s trbuhom za kruhom u daleki svjet sa njima i moj tata.Po,najviše se je odlazilo u Njemačku.Ostali su samo starci, žene i djeca.Razdvojeni život,je bio posebno težak na obadvije strane,bilo je i rastava brakova.Teško će te životne priče,razumjeti iduće mlađe generacije.

Da, ovakve male, iskrene i istinite ljudske ispovijedi doista bezgranično diraju.

Naježila sam se. Dirljivo i divno napisano. Bravo.

Write a comment