berlin

KAD NIKOGA NEMA

Posted on : 06-09-2019 | By : admin | In : Mirela Bajlović Marasović: SKOK U HLADNU VODU

0

piüe: Mirela Bajlović Marasović

uplakana_djevojkaOd jučer ujutro me proganja jedna scena s posla. Jedna slika.

Urezala mi se u dušu i tamo stoji, zapela mi je i u grlu i niti je mogu progutati, niti ispljunuti.

Nepomična, teška i ostavlja me bez daha kad se usudim pozabaviti s njom, kad se usudim krenuti u analizu.

CIjeli dan sam je jučer pokušala odagnati iz misli, staviti kvačicu iza nje i otpisati ju. Nije moj posao, nije moja briga…“niti moj cirkus, niti moji majmuni“ … a ipak, na neki način… ta slika jedne Ukrajinke… jedne žene s djevojčicom, psom i mačkom u domu za beskućnike… bez riječi njemačkog jezika, bez plana, programa i dodira s relanosti, od iznemoglosti paralizirana, odsutna, nemirnog, uplašenog pogleda, sive, jezive maske. Strah joj izobličio inače vrlo lijepo lice, od umora natekla, od neisplakanih suza oteknutih očiju, miluje svakih par minuta svoju dvanestogodišnju kćer po glavi, dok se djevojčica bori s malim psom i s mačićem u ruksaku… tješi je, djevojčica svoju macu a mama nju… dodiruje joj rame… znam taj dodir…jedina je to toplina u tim momentima, jedina sigurnost, utjeha, spoznaja da nije sve nestalo… Eh, Bože dragi, koliko samo puta gledah i ja kao dijete u takvo lice, ali ne jedno, nego dva… lica mojih roditelja…

Nego, krenimo iz početka…

Nakon tri tjedna godišnjeg odmora se u ponedjeljak vratih na posao, jučerašnji dan sam započela otišavši do kolege i kolegice u dom za beskućnike.

„Nema njih, još su na godišnjem.“

Objašnjava Ferdinand, od milja ga zovemo Ferdi. On je kućni majstor tamo, heroj tih domova. Srce mu je na mjestu, drag, robustan i čvrst čovjek, još samo dvije godine pa ide u mirovinu. E, moj Ferdi, zaslužena ti je… Što se je sve nagledao, a još nije otvrdnuo, još tu i tamo krene koja suza, izleti koji izdah kad ga teret one bijede i jada satare. Sve zna, ništa mu ne može promaknuti, zna svako ime i prezime svih koji tamo žive, koji dođu u posjetu, zna priče i sudbine koje se kriju iza svakog ponaosob, zna se nasmijati, naljutiti… u obilaske ide s nama, ne moramo moja kolegica i ja, kad dođemo nekoga tražiti, Ferdi ide s nama…

A jučer se dođoh samo informirati, što im novo i što se aktualno događa… promjene se dešavaju tamo na bazi sati, a kamo li dana ili tjedana. I čudan mi Ferdi, nekako rastresen i pitam ga, onako u šali:

Što ti je stari dječače? Što te muči, nisi mi dobro, nisi nešto svoj!?“

„Znaš da ovdje ne primamo ni djecu, ni mačke, ni pse! Nikakve životinje, kao da nam ovi žohari i ovaj smrad nisu dovoljni.“

I nastavlja ljut i bijesan, u jednom dahu opisuje kako su ga iz uprave grada nazvali u četvrtak navečer i dobio je naredbu da smjesti u dom ženu, dijete, psa i mačku! Nesretnica je stajala pred uredom voditeljice odjela, tražila pomoć. Kako je tamo dospjela, nikome nije jasno.

Pokušao je uskratiti djetetu onu gadost od smještaja, rekavši im, da nema mjesta, da to nije pravilno… ali nije mogao ništa, pa ju je smjestio u dio koji je manje oštećen i strašan, gdje ima manje droge, alkohola i eskalacije. U jedan mali sobičak, jedva stanu dva kreveta… majka i dijete, pas i mačka i torbe i kofer i još k tome jedan smeđi, kožni, mali kofer… a od njega mi bila mensčini najviše muka…

Rekli su mu, da će se netko pobrinuti za njih, odmah u petak, a sada je već utorak i zvao je odgovorne… joj, oni mislili – to je riješeno! Ali nije! Nije za Ferdija, nije nekako ni za mene… jer na neki čudan način me počeo hvatati bijes zbog nemara, bijes od izjave: „Mi mislili, da se je to riješilo“…NIJE! Nije se riješilo…sad trebaju u Karlsruhe, zatraŽiti status izbjeglice… jebalo mater, došlo vrijeme da tražiš status izbjeglice…moraju zatražiti azil… i pas i mačka i dijete i žena… ali neće ta žena nikada uspjeti naći tu adresu sama… slušam ga, još vladam svim svojim emocijama, još mu objašnjavam, ako je uspjela naći način doći do nas, pa naći će onda i prihvatilište…

Zna on to i sve mu je jasno, ali ne razumije ona njega i morali bi krenuti, on će je odvesti do biroa za integraciju da joj daju kartu za vlak, ona priča ruski!

„Ajde joj molim te ti objasni… sve joj objasni… tebe će razumjeti…“ Propterećen odgovornostima koje nisu njegove… gura ju on meni na neviđeno, jedanko kao što su je njemu ugurali u četvrtak…

Odzvanja mi sistemska sociologija u ušima i čujem jasno Prof. Ćimića:

„Dajte mi jedan dobar primjer za DISPERZIJU DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI!!!“

Jao, majstore…đe me nađe… evo je!!!!

Velika k´o neboder!

Ne pričam ruski, ne pričam ni arapski, ni turski – ali kad baš treba, pričam! Pričam sve jezike svijeta… i babilonski.

U tom momentu, već polako iziritirana molbom od Ferdija, ugledam tu sitnu djevojčicu, plavih očiju i smeđe kose. Kosa djevojčice u istom zemljanom tonu kao krzno tog malog pasića… na leđima joj već spomenuti ruksak, zeleni… a iz otvora viri mali mačić… usred onog sivila tamo, toliko šarena slika, živa… I  sve bi bilo dobro, da nije one tuge koja ju je obujmila kao oklop, da nije onog uplašenog pogleda i da nije onih torbi kraj kojih sjedi…

I čujem Ferdija…pa 11.09. počinje škola, ona mora u školu…i ne mogu stajati kraj njega, sve me vuče k tom djetetu i tim kućnim životinjama… malo engleskog, po koja riječ na ruskom, njemačkom… razumijemo se… bez riječi… tu gdje si ti sada, ja sam davno stajala mila moja. Ne boj se… neće biti lako, ali jednog dana će biti dobro… a mama joj, kao uhvaćena zvijer, hoda gore dole, prolazi kraj mene… ne primjećuje ništa, ne čuje ništa, ne čuje me… i dreknem, kako bi stala, kako bi je izvukla iz tog apatičnog stanja…

Ispričam joj se na engleskom što sam povisila glas, predstavim se, pa polu slovensko- hrvatski-ruskim… pa se nasmije… Bila je u Puli, bila i u Ljubljani… pa joj se na trenutak ozari prekrasno lice… razumije me…mogu li objasniti što se dešava, što će biti s njom, s njenim djetetom… Mogu mila, mogu… sve mogu… samo ne, kako ću ti objasniti, da te neće primiti sa psom i mačkom i da ćeš slomiti srce tom svom djetetu… zna ona to… ali nije mala drugačije htjela napustiti Ukrajinu, baku, djeda, a morale su… znam da jesu… jesmo… imala sam i ja bijelog psa, mačku, konja Zekana, baku djeda… razumijem, a izustiti to ne mogu, znam koji se procesi u meni odvijaju, znam što potiče ta cijela priča u meni, svjesna projekcije, svjesna identifikacije… Izlazim svjesno iz tog paralelnog procesa van i čujem je opet kako opisuje svoju situaciju u Ukrajini…opasno je tamo, nije nikako dobro i morala je bježati i zbog drugih stvari i suze joj cure i dajem maramicu i plače i priča… malu je poslala prošetati s psom na travu nasuprot nas, ne čuje razgovor…

Ferdi nam se približio, nokazuje na sat… vrijeme je moramo ići…

Gledam sve to i znam, nemam termina, da ih odvezem, riješila bi joj barem problem, da nađe sve prihvatilište, ne mora presijedati, lutati, tražiti…kod mene u Caritasu, nema još nikoga, imam privilegij donositi sama odluke i primorana sam ih donositi…teoretki bi ju i mogla odvesti, ali trebam backup, trebam dozvolu jer je specifičan slučaj… svi peremo svoje ruke u nevinosti… i zbilja, dobijem odgovornu osobu iz uprave grada i čujem riječi koje ne želi čuti, ali za koje znam da slijede protokol:

„To nije naša dužnost! Nije naše područje! To spada u nadležnost biroa za integraciju!“

„Da, znam, ali…“ 

I taj glas nastavlja:

„Toj ženi treba integracijski manager, Vaša satnica je preskupa za ovaj slučaj! Imala je sreće što je na Vas naišla, ne možete u svoje radno vrijeme učiniti ništa za nju, rado je možete u svoje privatno vrijeme odvesti na odredište, ali tada niste osigurani i grad Vam ne može pomoći u slučaju da se nešto dogodi. Pustite to, to nije Vaša odgovornost.“

Objasnila sam joj put, objasnila što će gdje naći, kome će se obratiti… zamolila Ferdija da ih nakon biroa za integraciju odveze na kolodvor… poželjela puno sreće… okrenula se, sjela u svoje auto i pokušala disati…

„Pustite to, to nije Vaša odgovornost!“

Hm, dobro… nije moja… nije tvoja… nije njegova… nije njihova… pa dobro, recite mi… ČIJA JE TO ODGOVORNOST… čija je, kad nikoga nema???

Write a comment