berlin

VRIJEME LIJEČI RANE

Posted on : 24-08-2019 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

0

tekst: Slavica Jurčić
slavicaToga dana je bilo pakleno vruće. Cestom koja vodi u njihovo selo vukla se mala skupina žena i djece. Policajac na prvom punktu gledao je tu tugu i pognuo još više ramena.

Svaki dan su prolazile grupice izbjeglica iz Bosne. Toga dana vihor rata mu je doveo nove ljude, ponudio im je vodu i sendviče. Među njima je prvi put tada vidio Ivanku, mršavu djevojku, guste crne kose, malo oštrijeg pogleda, ali i nečega što kod drugih žena nije vidio.

Marko je tada već bio prošao sva ratišta. Bio je  ranjavan i rane su zarasle ali rane samoće i tuge za rano preminulim roditeljima, još su bile svježe.

Taj dan teta Ivka iz Crvenog križa je popodne njemu pozvonila na kapiju.

„Marko, ovo je Ivanka. Jedino nju nemamo gdje smjestiti, ti imaš mjesta i smjesti ju, bar nećeš biti sam, rekla je Ivka i otišla.

Nije ga pitala može li ili ne može. On je stajao na kapiji, malo se pomakao ili od šoka ili od pogleda na Ivanku.

Ivanka je  ušla u dvorište i zagledala se u vinovu lozu koju je njegov otac davno uzgoji. Grožđe je bilo rumeno i mirisalo je posebnim mirisom, slatko i privlačno, zvalo je da ga se ubere.

Njihov muk je prekinut kada je njena vrećica zašuštala. Pokazao joj je prema kući i poveo ju unutra, mrmljao je da živi sam, ne voli spremati po kući. To je i ona vidjela i prišla prozoru koji je gledao na ulicu, podigla je roletne i otvorila prozore. Svježi zrak i vjetar je u kuću donio mirise pokošene trave.

Pokazao joj je sobu u kojoj je njegova sestra bila do udaje. Tako su njih dvoje počeli živjeti pod istim krovom.

Iduće jutro ga je probudio miris kave. Obukao je uniformu, ušao u kuhinju i vidio Ivanku u istoj odjeći u kojoj je došla. Ipak, kuhinja je bila pospremljena, suđe složeno. Marko se sjetio dana kada ga je sestra ujutro znala zezati radi čuperaka neposlušne kose, prošao je kroz kosu rukom i želio misli skrenuti na nešto drugo.

„Trebate li nešto? Slobodno uzmite, ormari su puni odjeće, sestra se udebljala u trudnoći i neće ništa nositi“, rekao joj je Marko.

Ivanka je rekla kratko; „Trebam sve ili ništa“, a mislila je ona na život, na ljubav, mladost, sve to je imala i izgubila u tom ratnom vihoru, vrećica koja je stajala na stolu kuhinje bio je cijeli njen život, par slika, diploma koju je ona pred sam rat stekla, bila je učiteljica, i majčine dukate, koje je majka dobila u miraz.

Toga dana popodne kada se vratio kući Marko je Ivanku zatekao u dvorištu, bila je u haljini, sjedila je pod lozom i zatvorenih očiju mirisala miris tuduma koji ju je potpuno očarao. Marko ju je tada prvi puta vidio opuštenu, i tada je spoznao: „Ta žena je rođena za mene“. U  kuhinji je stol bio prostavljen za ručak, ručali su u tišini, a tada su vani na dvorištu pili kavu. Počeli su pričati svoje živote. Ona je pričala o svom djetinjstvu i sirotinji koju je ostavila, od svega ima dva dukata koje je majka dobila kada se udavala.

On je pričao kako je bio zločest, vješao se po drveću poput malog majmuna a majka ga zazivala da pazi, sestra je sa mužem u Njemačkoj i ne dolazi. Marko je priznao da je prešao 35., a ona njemu da je ušla u 27. godinu. U njihovom razgovoru ih je prekinulo zvono, stigla je Ivka i ponudila Ivanki novi smještaj i posao u školi, Marko je odmah rekao da Ivanka može ostati jer njemu ne smeta, on nije kod kuće, a ona bi imala svoj mir.

Teta Ivka ga je sa osmjehom pogledala i rekla Ivanki da ujutro dođe u školu, na razgovor, dala joj je paket s odjećom i kovertu s malo novaca.

Svaki dan bi Marko dovezao Ivanku pred školu i potrubio na odlasku đaci su ju slušali i donosili joj male poklone ili cvijeće, koje bi ona donijela kući i stavila u vazu na stolu.

Tako je došla i jesen, vrijeme berbe grožđa i pravljenja vina, na Tudumu je bilo oko 40 kila grožđa i Marko je želio napraviti vino kao njegov otac. Popeo se na ljestve i rezao grozdove. Ivanka je gledala u njega sada već zaljubljena i malo crvenog lica a on poput djeteta šalio se i smijao. gledao ju odozgor. Taj dan su u malu kacu stavili grožđe a Ivanka ga je bosim nogama gazila. Smijali su se kao mala djeca i dok ju je vadio iz kace s grožđem prvi puta su se poljubili.

Vihori rata su otpuhali a u njihovom životu je puhao vjetar ljubavi. Od tada je prošlo dosta godina, Ivanka je i danas skuhala kavu i čekala Marka da sjedne s njom pod višnju i da prvi popije kavu. Ona je ipak iz Bosne pa ona ćejfi, kako kažu, polako ju pije i umače kockice šećera u kavu. Danas im je došao najmlađi unuk koji se popeo na višnju i visi a njihova kćer mu viče: „Na kog si se ti umetnuo!“Njihovim dvorištem odzvanja smijeh i miriši Tudum koji je „kriv“za ljubav ovo dvoje ljudi.

 

Write a comment